Ekscentrični Moamer Gadafi postao premijer Libije – 1970.

Još kao tinejdžer Gadafi se divio egipatskom premijeru Gamalu Abdelu Naseru, te je svoju politiku u velikoj mjeri zasnivao na načelima arapskog nacionalizma i socijalizma, slično kao i sam Naser. Zamljivo je i da je Gadafi bio satnik u vrijeme spomenutog puča, no ubrzo nakon toga je promaknut u pukovnika, čime je po vojnom činu postao jednak svom idolu Naseru, te nikad nije postao general.

Na današnji je dan kontroverzni pukovnik Moamer Gadafi postao premijer Libijske republike. Gadafi je zapravo na vlast došao 1969., kao vođa skupine časnika koja je bez krvoprolića s prijestolja svrgnula kralja Idrisa, kojeg su mnogi smatrali previše popustljivim prema zapadnim silama, prvenstveno SAD-u i Francuskoj. U to vrijeme Gadafi je imao svega 27 godina, a njegova mladost, energija i karizma dali su mnogima nadu da će Libija pod njegovom vlasti imati svjetlu budućnost.

Još kao tinejdžer Gadafi se divio egipatskom premijeru Gamalu Abdelu Naseru, te je svoju politiku u velikoj mjeri zasnivao na načelima arapskog nacionalizma i socijalizma, slično kao i sam Naser. Gadafijeva Libija je, slično Naserovom Egiptu, bila i aktivna članica Pokreta nesvrstanih. Zamljivo je i da je Gadafi bio satnik u vrijeme spomenutog puča, no ubrzo nakon toga je promaknut u pukovnika, čime je po vojnom činu postao jednak svom idolu Naseru, te nikad nije postao general.

Gotovo odmah nakon preuzimanja vlasti, Gadafi je poduzeo korake po kojima je diljem svijeta ostao zapamćen kao ekscentričan vođa. Već iste godine kada se proglasio premijerom, Gadafi je protjerao većinu talijanskih državljana iz svoje zemlje (Libija je nekoć bila talijanska kolonija). Godine 1972. se odrekao titule premijera, koju je i ukinuo 1977., a 1979. se proglasio “Bratskim vođom Libijske revolucije”, čime je želio naglasiti svoj tobožnji položaj “prvog među jednakima”. Iako je njegova država prvotno bila republika, Gadafi ju je već 1977. pretvorio u tzv. džamahiriju, što se otprilike može prevesti kao “svenarodna republika”. Džamahirijom je nominalno vladao kongres kojem je narod povjerio vlast izravno kroz narodne komitete, no zapravo je gotovo svu vlast Gadafi uzeo u svoje ruke, te članove vlastite obitelji postavio na položaje moći. Iako je odbio uzeti čin generala, Gadafi je kao pukovnik imao najviši čin u libijskim oružanim snagama, te na taj način stavio vojsku čvrsto pod svoju kontrolu.

Gadafi je nekoliko puta promijenio kurs svoje vanjske politike – ona je imala panarapsko, islamističko i panafričko razdoblje, a čak i razdoblje stanovite pomirbe sa Zapadom. Gadafi je ostao poznat i po svojoj tzv. “Zelenoj knjizi” (izdanoj 1975.), političkom manifestu u kojem je zacrtao politiku “trećeg” puta između kapitalizma i socijalizma, no ona je obično smatrana populističkim djelom koja je zapravo imala cilj opravdati njegovu autoritarnu vladavinu.