Priča o građevinaru koji je ‘slučajno’ poslužio ocu Piju pa se obratio

Donosimo svjedočanstvo Johna Stahla, građevinara koji je posvjedočio o čudesnoj Božjoj providnosti i zagovoru Padre Pia što ga je navelo da postane istinski katolik

Ovo je najčudesnija priča u mojem životu. Postao sam istinski katolik u godinu dana. Nisam išao na misu niti sam bio veliki vjernik. Radio sam kao građevinski radnik u okruženju gdje se mnogo psuje, uklopio sam se u tu svakodnevicu.

Jedne večeri sa suprugom i našom devetogodišnjom kćeri krenuo sam automobilom u restoran, skrenuo na sporednu cestu i izgubio se. Potom smo ugledali znak “budući dom Padre Pija”.

Prije 30 godina jedan mi je prijatelj pričao o tom svećeniku pa sam rekao supruzi Dijani: “Pogledaj taj znak na cesti, to je čovjek o kojem mi je prijatelj pričao”.

Otišli smo na večeru i po povratku vidjeli nekoliko ljudi u polju nedaleko od onoga znaka. Kazao sam supruzi da ću stati vidjeti što rade. Ona me upitala zašto bih stao, no samo sam rekao da želim vidjeti što se događa. Kada sam prišao, upravo su završavali molitvu krunice koju nikada u životu nisam molio.

Pogledali su me i upitali: “Jeste li vi građevinski radnik?” Odgovorio sam potvrdno, a oni su bili uzbuđeni. U sebi sam se pitao zašto, no odmah su mi ispričali kako je jedan njihov prijatelj trebao pomoći u izgradnji Svetišta sv. Padre Pija, no zbog osobnih problema to nije mogao učiniti. Potom su me upitali mogu li im pomoći, odmah sam odgovorio da hoću. Supruga je gledala u mene misleći da sam poludio jer su trebali pomoć oko projekta koji bi stajao nekoliko desetaka tisuća dolara. Nisam imao ni približno toliko novaca, no u trenutku kad sam obećao pomoći cijelo se polje na kojem smo stajali ispunilo intenzivnim mirisom tamjana. Bio je toliko snažan da sam se u jednom trenutku zabrinuo za zdravlje naše kćeri koja je stajala s nama. Nakon desetak sekundi sve se vratilo u “normalu”.

Ti su ljudi bili toliko uzbuđeni da su potrčali prema svojem automobilu i donijeli mi nacrt projekta.

Uzeo sam nacrt, pozdravio ih i sjeo u automobil. Supruga me odmah upitala: “Jesi li ti lud? Znaš li što si upravo učinio? Kako ćeš im pomoći? Nemamo toliko novca!”

Odgovorio sam da ne znam, no kad stignemo kući rekao sam da ću poslati pismo jedom izvođaču radova. Možda sam ga viđao jednom ili dvaput godišnje i osobno me ne poznaje. Napisao sam pismo i ponio ga na posao. Ispričao sam suradniku što mi se večer ranije dogodilo, a on je rekao kako će nazvati tajnicu vlasnika tvrtke za koju radimo. U roku tri sata vlasnik je došao do mene. Nije imao pojma što želim pa sam mu prepričao neobičan događaj. Pokazao sam mu i nacrt Svetišta, podigao je pogled i upitao me: “Je li tamo u polju mirisalo poput ruža?”
– Ne, odgovorio sam, bio je intenzivan miris tamjana.
Potom mi je kazao da uzmem tri dana slobodno i proučim nacrt Svetišta. Nakon tri dana nazvao je utemeljitelje Svetišta, Petea i Marie, kazao im kako će se sve izgraditi prema planu i poručio da ne brinu za novac jer će sve troškove osobno podmiriti.

Gradnja Svetišta posvećenom svetom Padre Piju postala je dio moje svakodnevice, a radovi su trajali osam mjeseci.

Sin mog brata u tom je periodu obolio od leukemije i tražili smo prikladnog darivatelja za presađivanje koštane srži. Otkad je saznala za tužnu vijest moja se kćer molila Padre Piju da pomogne njezinom rođaku.

Jednog mi je dana brat javio kako su u liječnici našli osobu čija se koštana srž potpuno podudarala s onom njegove kćeri. Prije same transplatacije liječnici su napravili pretrage kako bi zahvat prošao u redu, no na njihovo iznenađenje nisu pronašli nikakve znakove leukemije! Presađivanje koštane srži nije bilo ni potrebno.

Tako se moj život potpuno promijenio, Bog je po Padre Piju donio svjetlost u moj život. Počeo sam redovito odlaziti na Svetu misu i konačno shvatio koliko je bogata katolička vjera. Padre Pio svojim je zagovorom promijenio ne samo moj, već i živote članova moje obitelji.