Zašto treba pod hitno zabraniti pornografiju?

NEW YORK - Svi oni koji su odrasli s idealima postseksualne liberalne revolucije, osjećaju patos prema ovim naporima.

New York Times Magzine nedavno je objavio dugačak tekst o novoj vrsti pedagogije jedinstvenoj za naš stupanj civilizacije. U pitanju je “porno pismenost” i ona podrazumijeva objašnjavanje mladima koji postaju seksualno aktivni u vrijeme kada se na netu gledaju snimci grupnih silovanja da hardkor pornografija sasvim sigurno nije dobar primjer kakav seks treba biti.

Svi oni koji su odrasli sa idealima postseksualne liberalne revolucije, osećaju patos prema ovim naporima. Programi seksualnog obrazovanja u liberalnim školama podrazumijevaju uvjerenje odraslih da rade na prosvjetljavanju djece, da mogu ukinuti sile represije i seksualnost učine sigurnim mjestom zajedničkog uživanja.

U poređenju s tim idealistima, ljudi koji predaju “porno pismenost” prihvatili su pedagoški poraz: najvažnije seksualno obrazovanje dobija se na Pornhubu, a svrha njihovog posla je da ublažavaju greške jer nema bjekstva iz svijeta pornografije.

Mi bi trebalo da živimo usred velikog seksualnog preispitivanja, čišćenja od pretpostavki koje služe mizoginiji i nameću loš seks poluvoljnim ženama. Takve promjene će biti nepotpune ako se nikada ne uzme u obzir da mnogi tinejdžeri, mnogi mladi muškarci, svoje seksualno obrazovanje stiču putem online pornografije.

Predaja nije bila neizbježna. Prije samo jedne generacije, alijansa feministkinja i vjerskih konzervativaca izazvala je živu političku debatu u vezi sa regulacijom pornografije. Ali između društvenih lutanja, otkrića interneta i neuspjeha predviđanja da će pornografija dovesti do porasta stope silovanja, antipornografski slučaj je marginaliziran – a predaja vjerskog konzervatizma playboy kandidaturi Donalda Trumpa izgledala je kao ubojstvo iz milosrđa.

Ali to ne mora da bude tako. Trumpove groteskne izjave izazvale su kod feministkinja reakciju koja je više moralna a manje seksualna u poređenju sa Clintonovim pravdanjem raznolikosti, i ne postoji nikakav razlog zašto moralni pogled ne može da se proširi i na našu zavisnost od pornografije. Mislim da dio pokreta #MeToo koji je zainteresiran za razgovore o seksualnoj nesreći a ne seksualnom uznemiravanju, očigledno želi da priča o pornografiji. Razmotrite samo narative koji su ključne tačke ove diskusije – Newyorkerova kratka priča o lošem seksu “Cat Person” i kontroverzno svjedočenje o tome kako Aziz Ansari (ni)je silovao jednu djevojku, kao i sociološke priče o ženskoj seksualnoj nesreći i bolu.

U mnogim od njih vidi se žensko gađenje ne samo prema Harveyjima Weinsteinovima ovog svijeta već i prema drugačijoj vrsti muške ličnosti koju ovo pornografsko obrazovanje proizvodi: vrsti koja istovremeno misli da ima pravo na sve i mrzi žene, bijesna je i nemotivisana, oblikovana mogućnostima seksualnog zadovoljenja i frustrirana time što žene nisu toliko dostupne i što su mnogo komplikovanije od onih na ekranu.

Takvi muškarci bi postojali i bez pornografije na industrijskom nivou ali pornografija im nudi izbor, kao što nudi izbor i kada je riječ o romantičnom pejzažu: sve je slobodnije i sve manje seksi poput japanskih štićenika koji su u procjepu između muškog i ženskog, a brak i djeca i sam seks su poslednji na umu. Stoga, ako želite boljeg muškarca, onda smatrajte pornografiju preprekom.

Ali za razliku od mnogih strukturalnih sila koje forsiraju moralisti lijevo i desno, pornografija je samo proizvod – nešto što se pravi i prodaje, pa je samim tim podložna regulativama. Uvjerenje da se ne može cenzurisati je sujevjerje. Pravo i pravosuđe su se jednom promijenili i promijenit će se opet, i dok možete sve da nađete na internetu, ako se hardkor pornografija pošalje u mračne uglove neta, onda će tako biti drastično smanjena njena pedagoška uloga, kulturna normalnost i vlast nad našim libidom.

To što ne možemo zamisliti takvu cenzuru dio je naše veće nemogućnosti da zamislimo bilo kakav bijeg od ogromne moći vanjskog svijeta, čak i ako strahujemo zbog njegovog utjecaja na našu psihu.