aminakajtaz11082017

HIPOTETSKI ZAMISLITE: Ovdašnji sportaši sa svjetskim uvjetima treniranja

Autor: Marko Čuljak / Dnevno.ba

MOSTAR - Prostori na kojima žive Hrvati, Srbi, Bošnjaci; Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci i ostale regije, podneblja na kojima se nalazi ovih nekoliko država, odavno su poznati kao rasadnici brojnih pojedinaca s velikim talentima u raznim granama ljudskog djelovanja. I legalnog i nelegalnog. Sport je jedna od tih grana.

Bez imalo žaljenja i jugonostalgije, samo se stariji trebaju sjetiti a mlađi lako provjeriti kakve je uspjehe imala bivša država u sportu. Raspadom države se nije raspala kvaliteta u sportskim dostignućima. Posebno onim kolektivnima. A ni u pojedinačnima ne nedostaje, s naglaskom ovaj put na Hrvatsku, ogromnih uspjeha.

Fanatični, uporni, oni koji su najprije pobijedili sami sebe ili oni koji su jednostavno iznenadili. Tako bi se mogli opisati putovi i uspjesi, nekima konačni a neki se još bore, Gorana Ivaniševića, obitelji Kostelić, Sare Kolak…

Obzirom na ukupan broj stanovnika i broj profesionalaca u svim sportovima, uspjesi su još veći, posebno kada uzmemo u obzir da više država Europe ima više registriranih nogometaša nego Hrvatska ili susjedne zemlje stanovnika. Ipak su neke zemlje prirodno nadarene da u pojedinim sportovima daju pobjednike. Kao, recimo, Slovenija u skijanju. Nema veze što je mala zemlja, skijanje je popularan i dostupan sport u Sloveniji. Što bi mogli sve reći, i rekli su, Kostelići o svom putu preko Sljemena koji nije imao ni poštene staze kada su oni počeli? Ili spomenuta Sara Kolak koja trenira u Sloveniji pa joj je obećano da će imati uvjete u Hrvatskoj nakon zlatne olimpijske medalje?

Atletika i plivanje su na prvi pogled jednostavni sportovi. Imaš jezero, rijeku, možda je i more tu blizu, eto ti pa plivaj. A za atletiku, pa možeš trčati kuda hoćeš, po gradu i asfaltu ili po prirodi. Ali je istina bitno drugačija.Mnogo uvjeta treba ispuniti da bi se stvorilo dobre rezultate. U svim sportovima. Trebaju postojati teretane i uvjeti korištenja, opremljeni stadioni, bazeni s adekvatnim propozicijama, grijanjem vode i dimenzijama, i naravno sponzori koji će omogućiti talentima da se razvijaju bez psiholoških utega oko razmišljanja hoće li jednoj dvorani ili natkrivenom bazenu biti isključena struja ili hoće li moći kupiti opremu.

Ne zamjerajući se nikome, posebno što potpisnik ovih redova nije upoznat dovoljno gdje i na koji način treniraju pojedini sportaši u Bosni i Hercegovini, nekako se logično nameće mišljenje da bi talenti i sposobnosti sportaša kao što su oni Amela Tuke ili Amine Kajtaz (zbog njih smo malo o atletici i plivanju) bili itekako bolji da treniraju po barem sličnim uvjetima kao što se trenira u zemljama zapadne Europe, Skandinavije ili SAD-a.

Na primjer, na službenoj stranici PK Velež čija je Kajtaz članica, doslovno piše da su uvjeti loši za primiti sve zainteresirane u školu plivanja pošto se treninzi odvijaju na bezenu od 12,5 (!?!?) metara. I briga li to ikoga u Mostaru? Teško. Makar je PK Velež multietnički klub i trebao bi biti primjer svima te svi bi podjednako u Mostaru trebali brinuti o njemu.

Cijelu ovu priču nadahnuo je slučaj Stipe Žunića, brončanog bacača kugle sa aktualnog svjetskog prvenstva u atletici. Nakon dočeka u Zagrebu, dočekan je i u rodnom Zadru. A trenira i živi u Splitu jer u Zadru nema opremljenog bacališta. Bacalište je na otvorenom i zahtjeva nekakvih, otprilike kako vidimo na televiziji, pet stotina kvadratnih metara. Pedeset dugo i deset široko. I jedan od zadarskih političara preko televizije je obećao da će radovi na bacalištu krenuti za desetak dana a isto bi toliko trebali i trajati.

Dakle, moraš osvojiti medalju da bi ti netko od politike (ako i tada) osigurao dostojne uvjete treniranja u rodnom gradu. A da je imao u svojem rodnom gradu Žunić adekvatne uvjete, tko zna, možda bi bilo i do sada medalja a manje onih upornih četvrtih mjesta na natjecanjima po kojima je i poznat postao.

Jednostavno je šteta što se na ovim prostorima vrednuju kolektivni sportovi daleko više nego pojedinačni, pa makar se radilo o kraljici sportova ili o plivanju, dva sporta toliko teška koliko i zanimljiva i plemenita. Ali i o ostalima, dakako.

Svi mi patimo za medaljama. Navijamo za medalje. Stoga nas zanima, je li lakše da jednu medalju osvoji 15 nogometaša kao kolektiv ili 15 plivača svatko za sebe? A nismo mi narodi koji se vesele samo košarci, nogometu i rukometu. Mi smo temperamentni i srčani, slavimo i skijanje, tenis, plivanje, gimnastiku, sve pojedinačne sportove. Barem bi trebali ako taj netko nastupa pod voljenom zastavom bilo koga od nas.

Autor: Marko Čuljak / Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI