LIGA PRVAKA: Ako je Dinamo najgori klub u Europi, gdje su timovi iz BiH?

SARAJEVO - Manje više skupna faza lige prvaka prošla je očekivano.

Pokazalo se još jednom da su klubovi van liga“petice“ u najelitnijem klupskom natjecanju Europe tek neka vrsta ukrasa i pokazatelj navodne demokratičnosti u jednoj od najuspješnijih kompanija svijeta, što europska nogometna federacija sigurno jeste.

Sada je sve moguće

Tu i tamo i samo do određene granice bogataši puste sirotinju za svoju nogometnu trpezu. Svjedočili smo i nezahvalnim gostima koji su znali prethodnih sezona iznenaditi, ali ove sezone ništa se takvo nije dogodilo i to nam je još jednom potvrdilo da je jaz između bogatih nogometnih liga i klubova u odnosu na one manje prestižne i bogate iz sezone u sezonu sve veći. Na ovom mjestu ide ona o nogometu kao preslici života.

Jedino iznenađenje jeste instantni uspjeh debitanta Leicestera koji ove sezone u matičnoj ligi kuburi na sve moguće načine dok je u Ligi prvaka sve do zadnjeg kola pokazivao sjajnu formu i vrlo izražen natjecateljski karakter koji ne zna za komplekse. Ali, ipak govorimo o prvaku Engleske. Nije baš neko iznenađenje kada prvak Engleske prođe skupinu Lige prvaka pa makar se on zvao i Leicester.

Iznenađenje bi bilo da taj tim dogura, recimo, do polufinala, a to je već moguće, jer ulazimo u onu fazu natjecanja kad je sve manje više moguće. Favoriti se znaju, ali nikoga ne bi čudilo da Benfica dogura do poluzavršnice…

Ono što bi nam moglo biti najzanimljivije jeste to kako je u Ligi prvaka ove sezone prošao zagrebački Dinamo, vjerojatno najbolja regionalan momčad, što potvrđuju gotovo stalnim sudjelovanjem u Ligi prvaka. E, sad, ako je Dinamo najbolja momčad bivše Jugoslavije u ovom trenutku, a u isto vrijeme taj isti Dinamo je uvjerljivo najgori klub u Ligi prvaka od kada se natjecanje igra u ovom formatu, gdje li se u europskom omjeru snaga nalaze klubovi iz Bosne i Hercegovine?

Bh. su klubovi, jelte, upravo tamo gdje se i nalaze. Na najduljoj zimskoj pauzi u Europi jer ne postoje uvjeti za odigravanje utakmica tijekom zime. A naše europske nogometne ambicije završavaju otprilike tamo gdje i naše europske političke ambicije – već u prvim predkolima Euro natjecanja.

Na repu Europe

Dinamo je, dakako, za europske prilike loša momčad. No, ono što je posebno jadno u euro predstavama zagrebačkih „plavih“ jeste potpuno odsustvo ikakvog natjecateljskog/fajterskog duha. Način na koji Dinamo prima golove u Ligi prvaka neodoljivo podsjeća na najcrnje trenutke reprezentacije Bosne i Hercegovine. Igrači budu potpuno odsutni duhom, kao da su mislima na nekom drugom mjestu dok protivnik kombinira i, zapravo, prihvata poklone koji su plod grešaka i lutanja u mislima.

Stvar je prosta. Nema valjanog sustava. A bez sustava bilo kakve ambicije u kolektivnim sportovima su svedene na povremeno pojavljivanje sjajne generacije i tavorenje u prosjeku ili čak na dnu europske nogometne hijerarhije.

Dobro, Dinamov problem leži u nekim drugim stvarima, u pohlepi ljudi koji ga vode, ali nije li to i osnovni problem balkanskih društava? Eto nas opet na onoj o nogometu kao preslici života. A ako je Dinamo ogledalo ovdašnjih, regionalnih društava, a umnogome jeste, to bi imalo značiti da smo društva s najgorom statistikom otkad je statistike uopće.

No, na stranu sada to, možda je i dobro da ubuduće samo čeznutljivo gledamo velike dečke kako igraju ozbiljan nogomet. Ionako su se rodile generacije koje ne mogu vjerovati da su naši klubovi ikada mogli igrati iole ozbiljniju ulogu u europskih nogometnim natjecanjima. Sad su stvari na pravom mjestu, tamo smo gdje i pripadamo, na repu Europe.