fbpx

7DNEVNO: Idu li Amerikanci u rat protiv Rusije?

Autor: Zoran Meter / 7Dnevno

NEW YORK - Paralelno s ratnim operacijama u Siriji, političko-diplomatski rat proteklog tjedna provodio se i unutar zgrade UN-a u New Yorku, gdje su se međusobno suočili prijedlozi dviju rezolucija o načinu rješavanja teškog humanitarnog stanja u Aleppu - onaj francuski (čitaj: američki i britanski) i onaj ruski. Retorika suprotstavljenih strana bila je takva, da se s pravom postavlja pitanje - kreću li se odnosi između SAD-a i Rusije u smjeru otvorenog vojnog sukoba u toj zemlji?

Na francusku rezoluciju, koja je tražila uspostavu zone zabrane letova nad Aleppom, veto je uložila Rusija, a Kina je bila suzdržana. Ona druga, u kojoj su Rusi predložili plan djelovanja sukladno inicijativi predstavnika UN-a za Siriju, Steffana de Misture „o izvlačenju 900 boraca Al-Nusre iz Aleppa i njihovom sigurnom prebacivanju u susjednu regiju Idlib“, blokirana je nedovoljnim brojem glasova članica VS-a – dobila je četiri glasa. Tako uopće nije ni stavljena na dnevni red, neovisno o tome što je predsjedanje VS UN-a od 1. listopada preuzela upravo Rusija.

S tim u svezi zanimljive su bile uvodne riječi stalnog ruskog predstavnika u VS-u, Vitalija Churkina, koji je predsjedavao sastankom, kada je izjavio, kako ovdje ne treba biti licemjeran i ne uvidjeti da se „već unaprijed zna kako obje predložene rezolucije neće biti prihvaćene“.

Osnaženi i Asad i sirijska vojska

Matthew Rycroft, stalni predstavnik Velike Britanije u VS-u, rezultate glasovanja nazvao je ponižavajućim po Rusiju, koja je, odbacujući francuski prijedlog „iznova oduzela bilo kakvu nadu stanovnicima Aleppa“. Neposredno prije samog glasovanja, priopćenjem se javnosti obratio i francuski predsjednik Francois Hollande, rekavši, kako će država koja uloži veto na francuski projekt rezolucije „izgubiti prestiž u očima čitavoga svijeta i snositi odgovornost za nastavak teškog sukoba“. Međutim, u čitavoj ovoj diplomatskoj igri i evidentnim političkim pritiscima važno je istaknuti sljedeće:

Washington je već u svojim prvotnim planovima, kada je bilo riječi o krizi u Aleppu, izlazio s prijedlozima o uvođenju zone zabrane letova. Oni su se čak spominjali i unutar rujanskog američko-ruskog dogovora, ali uz prethodni uvjet o američkom razdvajanju tzv. umjerene oporbe od terorističkih snaga u tom gradu. Međutim, taj posao SAD nije učinio (potpuno nebitno iz kojeg razloga – nemoći utjecanja na islamističke lidere ili vlastitog nehtijenja), iako su se po tom pitanju krajem rujna u Londonu tajno sastali gotovo svi predstavnici protuasadovih snaga, uključno i Jabhat al-Nusru). Osim toga, Washington je to obećavao učiniti još od studenog prošle godine, a poglavito nakon potpisanog primirja od 27. veljače ove godine.

Nakon propasti rujanskog sporazuma o prekidu vatre u Siriji s Moskvom, Washington je inicijativu uvođenja zabrane letova prebacio na London i Pariz, što se ogleda u vrlo sličnim prijedlozima Francuza u odnosu na prvotni američki, gdje najprije dominiraju stavovi o „humanitarnom čimbeniku“ i „stradanjima stanovnika Aleppa“, a onda i oni o „primjeni kemijskog oružja sirijske vojske“.

Cilj spomenute rezolucije, za koju se unaprijed znalo kako će je Rusija blokirati ukoliko se u nju ne ugrade i ruski prijedlozi dopune temeljeni na spomenutom De Misturinom prijedlogu (što nije učinjeno), teško je ocijeniti drukčije nego posljednji pokušaj spašavanja onog što SAD u Siriji još uopće može spasiti diplomatskim putem.

Naime, sporazum State Departmenta i ruskog MVP-a iz rujna, srušili su pobornici rata unutar Pentagona „pogrešnim“ bombardiranjem sirijske vojske u Deir az-Zouru na istoku zemlje. To se već narednog dana pokušalo neutralizirati „krivnjom“ Rusije za bombardiranje humanitarnog konvoja u Aleppu. Potom je primirje i de facto prestalo egzistirati, a borbe su se intenzivirale pokrenutom protuterorističkom akcijom sirijske vojske usmjerenom konačnom čišćenju istočnog dijela Aleppa.

Međutim, Rusija ne može predati, s tolikom mukom dosegnute pozicije tijekom svog jednogodišnjeg vojnog (zračnog) angažmana u toj zemlji. Osim što je ruska intervencija u Siriji došla na poziv legitimne vlasti u Damasku i time postala međunarodno-pravno utemeljena i zakonita, sirijska vojska danas nadzire 44 posto ukupnog sirijskog teritorija. Od toga i gotovo sve najvažnije gradove i regije na vitalnom, zapadnom dijelu zemlje gdje i živi 70-ak posto ukupnog stanovništva zemlje.

Sirijska vojska je i dodatno osnažena, pa danas predstavlja respektabilnu vojnu snagu na terenu, poglavito njezino zrakoplovstvo i raketne postrojbe. Istodobno je i predsjednik Asad politički ojačan provedenim parlamentarnim izborima. Primirju sa sirijskom vojskom i vladom priključilo se više od 800 naselja posredstvom postignutih sporazuma s lokalnim šeicima i njihovim oružanim postrojbama (gotovo svaki sunitski grad ima svoje oružane postrojbe) u ruskoj zračnoj bazi Hmeymim pokraj Latakije.

Primirjem im se jamči sigurnost i nenapadanje u zamjenu za odanost središnjoj vladi, čime je vlada bez borbe uspostavila nadzor nad čitavim gradovima i lokacijama u zoni Damaska i na jugu zemlje, ali i strateški važnim lokacijama i uzvisinama između okupirane regije Idlib i susjedne regije Hama. Stanje u Aleppu je takvo da ostavlja realne šanse da ga vladine snage postupno očiste od islamističkih snaga i tako rat definitivno prelome u svoju korist.

Kulminacija američko-ruskog rata živaca

Zbog velikog geopolitičkog problema u kojem se našla Amerika i koji po prvi put prijeti propašću cjelokupne anglo-američke strategije na Bliskom istoku i – suprotno tome – potpuno neočekivanog izbijanja Rusije na položaj nezaobilaznog čimbenika u kreiranju političke budućnosti Sirije, ali i šire regije, uz nedavno najavljeni otvoreni kineski protuteroristički ulazak u Siriju, nastupio je trenutak kulminacije američko-ruskog „rata živaca“.

Zato „francuski“ prijedlog rezolucije nije mogao ništa drugo ni sadržavati, osim puke fraze o vječnoj „zabrinutosti humanitarnim stanjem“ u Aleppu gdje gine „užasno veliki broj civila“ i histerije podignute oko toga. Međutim, teško se oteti dojmu da se tu ne radi o rijetko viđenom licemjerju i ne primjetiti, kako ni približno slične histerije nije bilo pri pogibiji oko milijun iračkih civila prilikom američko-britanske vojne kampanje u toj zemlji 2003. godine.

A kampanja je bila pokrenuta na krivotvorenim dokazima o postojanju iračkog kemijskog oružja, što je nedavno priznala i službena britanska komisija, a ex premijer Tony Blair je izjavio kako je spreman preuzeti odgovornost od koje, na kraju, ionako neće biti ništa. Histerije nije bilo niti nakon, sličnim razlozima opravdavanog vojnog svrgavanja libijskog čelnika Gaddafija, prethodnim uvođenjem zone zabrane letova(!), nakon čega su poletjele krstareće rakete ‘tomahawk’ i patnjama tamošnjeg stanovništva prikazivanih kao nužne „kolateralne žrtve“.

Po toj logici možemo ići i još dublje u povijest i zapitati se, gdje je bila empatija prilikom američkog rata u Vijetnamu, a da ne govorimo o Hirošimi i Nagasakiju. I na kraju, zar osudu i gnjev međunarodne zajednice, puno više od sirijskih vojnih snaga koje oslobađaju svoj grad i svoju zemlju od islamističkog šljama iz čitave regije i svijeta, ne zaslužuje prosaudijska koalicija koja je samo 8. listopada, u zračnim napadima na glavni grad Jemena Sanu ubila, po različitim informacijama, između 140 i 213, a ranila više od 520 civila tijekom pogrebne povorke u središtu grada?

S obzirom na poznatu metodologiju djelovanja, prema kojoj je oštra propaganda s naglaskom na humanitarnu katastrofu ne jednom bila podloga za američke odlučnije političke i vojne poteze, prijetnje pojedinih vojnih i političkih krugova iz Washingtona o nanošenju udara na snage sirijske vojske ne treba shvaćati olako. O ruskom odgovoru na te prijetnje već smo izvjestili, pišući o dopremi i razmještaju dodatnih PRO sustava S-300 uz već ranije dopremljene S-400, kao i jasnom upozorenju ruskog Ministarstva obrane što će se dogoditi „usijanim glavama“ u slučaju spomenutog scenarija.

Sada se samo postavlja ono glavno pitanje: je li Zapad spreman krenuti u rat s Rusijom, formalno – zbog Aleppa? Pogledajmo do čega može doći s vojne točke gledišta: pojedini generali unutar Pentagona zastupali su varijantu udara krstarećim raketama ‘tomahawk’ po sirijskoj vojsci, svjesni opasnosti za njihove zrakoplove od sustava S-300 i S-400.

Međutim, rusko vojno zapovjedništvo je odgovorilo kako će se u takvom scenariju Amerikanci vrlo brzo upoznati sa stvarnom razinom mogućnosti tih sustava, tj. ostavlja se mogućnost uništavanja i nevidljivih zrakoplova i krstarećih raketa. A to valja shvatiti ozbiljno, uzimajući u obzir da je S-400 jedan od stupova zaštite ruskog državnog teritorija i od interkontinentalnih balističkih raketa.

S vojnog gledišta, eventualno prvo rusko rušenje do sada superiorne američke krstareće rakete imalo bi katastrofalne posljedice po reputaciju oružanih snaga SAD-a i teško je vjerovati da će se Pentagon upustiti u takav rizik. S političke točke gledišta, pokretati rat s Rusijom zbog Sirije, toliko udaljene od američkog kontinenta i koja realno ne predstavlja ni najmanji sigurnosni rizik za sam SAD, Washingtonu bi bilo nemoguće objasniti američkom narodu.

Bliskoistočna kriza

Geopolitika.news isključuje mogućnost američkog vojnog scenarija u Siriji u odnosu na vladine snage, jer bi se bilo kakav incident s ruskim snagama teško mogao zadržati u okvirima sirijske vojne arene i sigurno bi poprimio globalni karakter sukoba dviju velesila s posve nepredvidljivim posljedicama. Zapad za to jednostavno nije spreman. On još uvijek živi previše dobro i upravlja većinom ukupnih svjetskih procesa, da bi krenuo u takav rizik.

Također je jasan i većinski stav naroda unutar zemalja EU-a, koji zbog stradalih Sirijaca u Aleppu sigurno ne žele ratovati s Rusima. Za razliku od Londona, koji će bespogovorno učiniti sve što i Washington, toj varijanti protive se i Berlin i Rim, a da ne govorimo o Pekingu. Ono što će na kraju SAD moći postići kroz usijanu retoriku prema Moskvi, jest produljenje sankcija po pitanju Ukrajine, kojima se sve snažnije opiru mnoge zemlje EU-a.

Naime, glede najnovijih prijetnji uvođenjem dodatnih sankcija Rusiji zbog njene uloge u Siriji, i Washington i Bruxelles jako dobro znaju kako je njih nemoguće uvesti jer se Europskoj uniji i već postojeće sankcije obijaju o glavu u ništa manjoj mjeri nego samoj Rusiji. Osim toga, Bruxelles zna da bi dodatne sankcije Moskvi zatvorile vrata realizaciji Minskih sporazuma o Ukrajini, što je za nju kritično važna tema, kudikamo značajnija od sirijske krize u kojoj Zapad ionako vojno više ne može učiniti ništa.

A bez svog glavnog saveznika, SAD će se vrlo teško odlučiti na jednostrano pokretanje sukoba s Rusijom za koju ionako zna da se neće povući, o čemu svjedoči i nedavna odluka ruskog MO-a o budućem stalnom korištenju ruske pomorske baze u sirijskom Tartusu, kao i dumina ratifikacija sporazuma o trajnom korištenju zrakoplovne baze Hmeymim pokraj Latakije.

Osim toga, administracija predsjednika Obame je na odlasku, a maksimalan vojni čin koji bi imao pozitivan učinak u američkoj javnosti, još je jedino – oslobađanje iračkog grada Mosula iz ruku boraca Islamske države. Eventualno oslobađanje sirijskog grada Rakke, nakon mogućeg zauzimanja vladinih snaga čitavog Aleppa, ionako više nema nikakvo, pa čak niti simboličko značenje u smislu zauzimanja nekakve pseudo-prijestolnice nakaradne tvorevine Islamske države, koju je još davno međunarodna zajednica osudila na smrt.

Pojedini analitičari smatraju, kako SAD, u za sebe nepovoljnim okolnostima, sada niti ne želi osloboditi Rakku i time uništiti organizacijsku strukturu IS-a u Siriji koja će mu ostaviti pokriće za daljnje vojno djelovanje u toj zemlji, uz paralelno započinjanje intenzivnijeg naoružavanja protuasadovih postrojbi.

Sirija je za Zapad u geopolitičkom i geostrateškom smislu izgubljena definitivnim trajnim vojnim baziranjem Rusije. Političku sudbinu zemlje finalizirat će postratni međunarodni pregovori koji uvijek, nakon polaganja oružja, stavljaju konačnu točku na „i“. Oni već u tišini i traju – od pitanja koliko će koja zemlja ulagati u obnovu porušene Sirije, do toga, tko će postati strateški partner Damaska u pojedinim sektorima gospodarstva. Jedino neće pregovarati o tome, tko će biti sirijski vojni pokrovitelj. Tu se odgovor ionako nameće sam po sebi.

Za kraj, opet ćemo se prisjetiti riječi francuskog predsjednika Hollandea, iz kojih se, zapravo, jasno zrcali sva nemoć Zapada da više bilo što samostalno vojno-strateški promijeni na sirijskom tlu: tko blokira francuski prijedlog rezolucije (Rusija) „izgubit će prestiž u očima čitavog svijeta i odgovarati za produljenje teškog sukoba“.

Riječi su to nedostojne predsjednika jedne velike zemlje, ionako same teško stradale od ruku tih istih radikalnih islamista koji jednako režu glave stanovnicima Aleppa, kao i onima u Parizu i diljem Francuske. A takvu blijedu i politički posve beznačajnu izjavu, ipak si nije mogao priuštiti čelnik najjače svjetske sile (SAD-a), makar bio i na odlasku.

Autor: Zoran Meter / 7Dnevno

ZADNJE VIJESTI