c.mambe12042017

7DNEVNO: “Oluja” je počela još u Livnu, u travnju 1992.!

Autor: Snježana Vučković, Ivica Jularić / 7Dnevno

LIVNO - Tog 23. travnja 1992., počeo je napad na Rujane i Čelebić i započela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova i to istodobno na Donje Rujane i na Čelebić. U rano jutro započeo je vatreni udar po Livanjskom polju haubicama 152, 130 i 122 mm. Bila je to strašna vatrena kanonada u kojoj je Livanjsko polje doslovno preorano.

Iako se još oko podneva činilo da je bitka izgubljena i da je na redu još samo konačna egzekucija, do kraja dana neprijatelj je natjeran na povlačenje i gonjen sve do iza Čaprazlija. Zbog noći i nepreglednosti terena i da bi izbjegli moguće eventualne gubitke, Jacović je povukao ‘Mambe’ u Rujane. Tijekom sljedećeg dana linija je predana domaćim snagama, a ‘Mambe’ su otišle na odmor.

S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su slom svoje vojske koju su u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaš iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je još jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim čelikom!

Tri dana nakon zauzimanja Kupresa, Srbi su udarili na prijevoj Korićina, a onda, deset dana kasnije, u odlučujućoj bitci, na Rujane i Čelebić. Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split, Makarsku i Sinjsku krajinu. Spajanje srpskih snaga na Neretvi, dovelo bi u vrlo težak položaj sve Hrvate u Hercegovini, srednjoj Bosni, kao i Dalmaciji. Dubrovnik bi bio doveden u praktički bezizlazan položaj, a deblokada je upravo trebala započeti. A onda je u Livno došlo oko 200-tinjak „Crnih mambi“…

„Crne mambe“ su u Livno došle netom uoči najvećeg napada na grad, ali njihov dolazak nije bio nepripremljen i nagao, naprotiv. Kako su se u Hrvatskoj smanjile borbene aktivnosti potpisivanjem Sarajevskog primirja 1. pb povučena je iz Sunje na odmor, ali nije dugo mirovala. Intenziviranjem borbi u BiH, sve više pripadnika postrojbe, koji su bili porijeklom iz tih krajeva, željeli su što prije krenuti u pomoć i braniti domove. Zapovjednik Jacović ih je zamolio da pričekaju i da ne odlaze individualno u uvjete koji će sigurno biti kaotični, kao i prethodne jeseni u Hrvatskoj.

U nekoliko dana formirana je Taktička grupa od dragovoljaca iz Prve bojne, kojoj se pridružilo i 40-ak momaka iz Treće bojne i 20-ak pripadnika PZO-a iz Podsuseda. Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, prekaljeni i s iskustvom nekoliko briljantno dobivenih bitaka iza sebe, Taktička grupa od 222 dragovoljca krenula je za Livno. Snagu „Mambi“ i pridruženih dragovoljaca možda najbolje dočaravaju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: ”Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu!”.

Prvotni je plan bio krenuti napadnutom Kupresu u pomoć, no kako je Kupres 10. travnja 1992. pao, 16. travnja je kolona od 56 vozila iz dugoselske vojarne krenula put Livna i ušla u grad u ranojutarnjim satima 17. travnja. Smjestivši se u Zagoričanima, Taktička grupa je preuzela sektor Cincara prema Glamočkom polju, jedan od šest sektora obrane golemog livanjskog područja. Obranom grada u samom početku zapovijedali su ljudi bez ratnog iskustva, a nakon pada Kupresa obrani Livna su se stavili na raspolaganje, Rosso i Gotovina. U samom početku djelovanja, Taktička grupa dragovoljaca 2.A brigade ZNG-a, sudjelovala je u neutraliziranju srpske pobune u samom Livnu, u Zastinju i Guberu, gdje su pronađene velike količine naoružanja, bunkeri i ratna bolnica. Da su Srbi uspjeli u svom naumu, zauzeli bi glavne prometnice, pa se u Livno ne bi moglo ni ući ni izaći.

Prsa o prsa, zarobljavanje tenkova i… pobjeda!

Tog 23. travnja 1992., uslijedio je napad na Rujane i Čelebić i započela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova, i to istodobno na Donje Rujane na jugu i na Čelebić, na sjeveru. U rano jutro započeo je vatreni udar po livanjskom polju haubicama 152, 130 i 122 mm. Bila je to strašna vatrena kanonada i u artiljerijskoj pripremi napada Livanjsko je polje doslovno preorano.

Stotine granata padale su izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, a nije se imalo čime ni uzvratiti. Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu daha smrti, našavši se u gotovo bezizlaznoj situaciji. Strah i panika uvukli su se u kosti slabo naoružanih branitelja, pogotovo kada su se pojavili tenkovi, a za njima i oko 1200 pješaka. Jedna tenkovska kolona kretala se južnim rubom Polja, cestom iz pravca Sajkovići – Čaprazlije, imajući na nišanu Donje Rujane, a druga se spuštala sjevernim rubom, iz pravca Bojmunte – Vrbica, udarajući na Čelebić.

Nešto iza 10 sati, Jurić iz Zapovjedništva livanjske obrane, došao je Jacoviću u Zastinje s viješću da je nekoliko tenkova probilo prvu crtu obrane na Glavici. A zapovijed je bila da Donji Rujani ne smiju pasti četnicima u ruke ni pod koju cijenu. To jutro jedna skupina „Mambi“ krenula je u izviđanje prema Kupresu, dok se druga nalazila u podnožju Cincara, na protuoklopnoj obuci. Jacović je obavijestio ljude na terenu i ne oklijevajući, sa 17 ljudi krenuo prema Rujanima.

Stigavši u Rujane, skupina se suočila sa cijelom satnijom tenkova i velikom grupom pješaka, i što je još gore – povlačenjem branitelja s položaja. Kako braniteljima koji su se povlačili nitko nije javio tko im dolazi u susret, zapucali su i prema „Mambama“, no na sreću bez posljedica. Odmah po dolasku kod Perića kuća, razvila se bitka prsa o prsa, „Mambe“ su svim raspoloživim sredstvima zastrašujućom žestinom udarile na četnike i zarobile tenk T55. Pripadnik 3. brigade ZNG-a s obližnje uzvisine je uništio maljutkom tenk T84 i oklopni transporter M 60.

U pomoć je tada pristiglo i nekoliko pripadnika HOS-a iz Nuštra, uključilo se i 15-ak domaćih boraca, a u narednih sat vremena i desetak „Mambi“ i 30-ak pripadnika Treće bojne i bitka se okrenula u novom smjeru. Hrvatski ratnici su dobili krila, demoraliziranima se vratila se vjera i crta se počela stabilizirati. U isto vrijeme, grupa „Mambi“ je u izviđanju prema Kupresu upala u četničku zasjedu, koja je neutralizirana uz pet ranjenih boraca.

Iako se još oko podneva činilo da je bitka izgubljena i da je na redu još samo konačna egzekucija, do kraja dana neprijatelj je natjeran na povlačenje i gonjen sve do iza Čaprazlija. Zbog noći i nepreglednosti terena i da bi izbjegli moguće eventualne gubitke, Jacović je povukao „Mambe“ u Rujane na fortifikacijski uređenu liniju. Tijekom sljedećeg dana linija je predana domaćim snagama, a “Mambe“ su otišle na zasluženi odmor.

S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su slom svoje vojske koju su u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaš iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je još jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim čelikom!

Dovoljno je reći da nakon tog poraza, agresor više nije poduzimao slična napadna djelovanja na području Livna, a „Crne mambe“ preživjele su još jednu tešku bitku. Naravno da oni nisu nikakvi ”Supermeni”, ali tog dana u Rujanima razbijeni protivnik ih je upravo takvima doživio!

Rezultat uspješne obrane: uništeni tenk T84 i oklopni transporter M60, nekoliko tenkova je oštećeno dok su zarobljena dva tenka T55 i T34 te više minobacača. Neprijatelj je priznao gotovo stotinu poginulih, više zarobljenih vojnika i oficira JNA, te, što je najvažnije, lekciju nakon koje se više nikad nije usudio na takav proboj prema Livnu! Sav taj nevjerojatni uspjeh, „Mambe“ su platile gubitkom jednog suborca, momka iz 3. bojne koji je stradao u minobacačkoj osveti i nekoliko lakše ranjenih. Treba jasno naglasiti da je okršaj bio krajnje neizvjestan, ali „Mambe“ su uz pomoć nekolicine domaćih ljudi i kasnije pridošlih boraca, polučile veličanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zauvijek sjećati!

crnemambe12042017

Poražena srpska vojska kažnjena skidanjem do gola!

Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja, jer su na tom području hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga, te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i BiH mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište, te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju. Crta razdvajanja, uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992., ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine. Ukupno 325 hrvatskih vitezova svoje živote je položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici.

Sve sljedeće oslobađajuće operacije HV-a i HVO-a – Cincar, Južni potez, Maestral, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95 i Oluja – pokrenute su upravo s Livanjskog polja. To su operacije koje su išle s livanjskih bojišnica, a rezultat su obrane Livna 1992. godine. S pravom možemo reći, kada se gledaju povijesna događanja, da je zapravo Oluja i započela u Livnu. Livanjska bojišnica bila je zadnja linija obrane Hrvatske i prva linija oslobađajućih operacija.

Slavko Lisica, pisanjem autobiografskog romana ”Komandant po potrebi”, ostavio je hvalevrijedne podatke o ovom napadu. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube. Lisica je smatrao kako su bili – ”samo jedan korak do cilja”, ali se pojavom „Mambi“ i pomagača sve raspalo:

”Zbog pojave straha, zavladala je panika… jedna tenkovska jedinica pobjegla je iz borbe, ne zaustavljajući se […] Štaviše, čuda Božijeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad, što je rezultiralo ‘haosom’ Glamočana koji se počeše pripremati za ‘veliku bježaniju’“.

S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište. Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ”krnji bataljun”(!) izbjeglih livanjskih Srba, zamalo kaznio skidanjem do gola: ”O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!” i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio!

Naime, u nadi kako će ponižavanjem motivirati(!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ”časne uniforme”. Na njegov šok, ”oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze”, a kada je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: ”Stoje onako goli kao od majke rođeni […] bez ponosa, bez gaća, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama..“

Autor: Snježana Vučković, Ivica Jularić / 7Dnevno

ZADNJE VIJESTI