7DNEVNO: Rusija tjera Europu iz BiH, Srbije i Crne Gore i stvara “mini Bizant”!?

BANJA LUKA - Mitove o bratskoj ljubavi Srba i Rusa i njihovoj neodvojivoj povezanosti, koji osim promidžbenog djelovanja i šamponiranja mozgova, imaju funkciju prikrivanja golih geopolitičkih interesa, oštro demistificira ravnateljica Beogradskog centra za euroatlantske studije, Jelena Milić, po kojoj je glavni cilj Rusije na Balkanu „gušenje procesa europskih integracija u Srbiji, BiH i Crnoj Gori.

U suštini ruske politike je arbitrarno procjenjivanje položaja Rusa izvan Rusije, ali i pravoslavaca i Slavena, na temelju čega odlučuje treba li negdje intervenirati. Stoga je na sceni hiperprodukcija mitova o tradicionalno dobrim srpsko-ruskim i balkansko-ruskim odnosima. Rusija demonstrira Bismarckovski način gledanja na prirodne geografske zone interesa za koje misli da su joj bogomdane, bez obzira što građani tih država o tome misle:

“Između Rusije i Srbije nema razvijene ni gospodarske niti kulturne suradnje, a mit je i veliki opseg trgovinske razmjene, jer kad bi se iz proračuna izuzeli energenti, vidjelo bi se da Srbija više trguje s Kosovom nego s Rusijom“, kaže Milić.

Da je Milić u pravu glede ideološke maske ruske politike na Balkanu, svjedoči prošlogodišnja izjava još jednog člana Nadzornog odbora think -tanka „Katehon“, Leonida Rešetnjikova, bivšeg načelnika analitičke uprave ruske obavještajne službe i ravnatelja ruskog Instituta za strateška istraživanja, kako je „prirodno za slavensku pravoslavnu zemlju da bude u savezu s Rusijom, Bjelorusijom i Ukrajinom”, te da bi eventualan ulazak Srbije u NATO – “bila velika tragedija i razočaranje za Rusiju”.

Ruska politika u ofenzivi

U pozadini ruskih političkih, gospodarskih i vojnih aktivnosti na balkanskim prostorima, ipak su mnogo prizemniji motivi – njihovi regionalni geostrateški interesi u sučeljavanju sa Zapadom. Oni su relikt starih ruskih imperijalnih težnji ovladavanja bazenom Crnog mora, strateškim tjesnacima Bosporom i Dardanelima, povezivanja s pravoslavnim korpusom na Balkanu od Rumunjske preko Srbije do Grčke, izbijanja na toplo more Sredozemlja i u konačnici – stvaranja nekog oblika novog mini Bizanta.

Koliko se god to činilo nevjerojatnim, rusko carstvo je prije sto godina bilo nadomak tom cilju, kada je za vrijeme 1. svjetskog rata sa svojim saveznicima Francuzima i Britancima, planiralo poslijeratnu podjelu teritorija njemačkog saveznika, Osmanskog carstva. Prema tajnom britansko -francuskom sporazumu Sykes-Picot iz 1916. godine, kojem se pridružila i Rusija, za svoj doprinos pobjedi trebala je dobiti kontrolu nad Bosporom i Dardanelima i dijelovima crnomorske obale koji bi joj omogućili povezivanje s naklonjenim balkanskim državama.

Izbijanjem revolucije, nova komunistička vlast izvela je Rusiju iz rata i javno objavila u glasilu „Pravda“ ruski primjerak ugovora, želeći pokazati imperijalistički karakter rata. Vjerojatno jedina ekskluziva koju je „Pravda“ ikada objavila, nije spriječila realizaciju sporazuma, pa su Britanci i Francuzi, držeći se sporazuma, uistinu međusobno razdijelili svoj dio plijena na bliskoistočnim turskim posjedima. Povijest je, nažalost, pokazala da se sve mijenja, osim borbe za bogatstva i vječnih geopolitičkih interesa pojedinih naroda, skupina i njihovih državnih entiteta. Ili, kako bi rekao slavni američki književnik Mark Twain: “Povijest se ne ponavlja, ali se savršeno rimuje“.

U svakom slučaju, ruska politika na jugoistoku Europe je iz nekadašnje defenzivne pozicije održavane instrumentima „meke moći“ diplomatskog i gospodarskog nastupa, sada, povlačenjem okidača izdvajanja Republike Srpske iz BiH, započela grubu igru i prešla u ofenzivu. Srpska politika, esencijalno nesposobna suočiti se sa strateškim vojnim i političkim porazom velikosrpske ideje, kako faktičkim učincima njenog epohalnog sloma, tako i materijalnim i etičkim posljedicama nasilnog pokušaja njene realizacije, na razvalinama svog propalog sna, umjesto povijesnog zaokreta, pristupila je pokušaju revanša i ponavljanju istog neuspješnog velikosrpskog obrasca, samo modificiranog kroz agendu „Memorandum 2“ SANU-a.

Moskva je, aktivno koristeći takvu srpsku politiku pokretanu snovima o strateškom revanšu na balkanskim prostorima i željom za novim pokušajem realizacije poraženog velikosrpskog koncepta, ovaj put pod okriljem geostrateških opcija Rusije, pokrenula nezaustavljiv krizni proces.