BEOGRADSKO “VREME”: Dan lešinara

BANJA LUKA - Gotovo sva srpska „elita” okupila se jučer oko predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika na proslavi Dana državnosti srpskog entiteta u Banja Luci. Došao je, kao što je obećao, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, njegov vjerojatni izazivač Vuk Jeremić, NJKV prestolonasljednik Aleksandar Karađorđević sa princezom Katarinom, patrijarh srpski Irinej, naravno i dvorski umjetnik Emir Kusturica i motocklistički klub „Noćni vukovi”. Samo je premijer Srbije Aleksandar Vučić izostao, jer je taj dan proveo na putu za Indiju, ali je ministar policije Nebojša Stefanović kazao da bi sigurno došao da je mogao.

Bila je parada, po sovjetskom modelu, jer su iza pripadnika Trećeg pješadijskog puka vojske BiH marširali vatrogasci, poštari, zidari, studenti, pekari… Grmjelo je „Bože pravde” i „Marš na Drinu” na svečanoj akademiji u dvorani „Borik”, a kad su vojnici i policajci na ulici složno zapjevali „Pukni zoro”, cijela Banja Luka im se pridružila, javili su mediji.

Govori su bili očekivano nadahnuti. Dodik je rekao da je RS nastala „na srpskim zgarištima, od Jasenovca i Pribilovaca pa nadalje”, da je „Srpska mala republika ali su Srbi veliki narod” i da je Bosna za njih „nemoguća država”. „Ili povratak na izvorni Dejton ili zbogom BiH!”, poručio je on.

Tomislav Nikolić je proglasio da „bez Republike Srpske ne bi bilo ni Srbije, mada bih vjerojatno trebalo da kažem obrnuto”. Patrijarh Irinej je kazao da „RS nije slučajno nastala nego je dijelo Božije da sačuva srpski narod, da bi opstao i ostao na prostorima koji su zaliveni krvlju i utemeljeni na kostima”. Kusturica je rekao da su „Srbi u posljednjih 200 godina najviše stradali” i da su oni „jedini narod za koga sloboda stvarno nema cijenu”. „Volio bih da imam jednu malu atomsku bombu, pa da zaustavim priču u kojoj su od jednog žrtvovanog naroda napravili zločince”, zaključio je redatelj.

Sve u svemu, dirljiv primjer narodnog jedinstva, svetovnog i duhovnog, ali šta se u stvari slavilo? Slavio se dan, 9. siječanj 1992, kada su poslanici Srpske demokratske stranke na čelu sa Radovanom Karadžićem napustili skupštinu BiH i preselili se na Pale, da bi tamo proglasili „Srpsku republiku BiH” koja je kasnije preimenovana u RS.

Manje od četiri mjeseca kasnije počela je opsada i granatiranje Sarajeva, a poslanici RS su usvojili šest strateških ciljeva, koji su uključivali razdvajanje naroda, probijanje Koridora, uspostavljanje „srpskih teritorija” na preko 75 posto BiH, podjelu Sarajeva, izlaz na more i brisanje granice na Drini. Uslijedilo je osnivanje logora za Muslimane (danas Bošnjake) oko Prijedora, u Brčkom, Foči, Višegradu… Uslijedili su pokolji u istočnoj Bosni na proljeće i ljeto 1992., masovni progoni, sistematsko paljenje džamija, genocid u Srebrenici u srpnju 1995. i, konačno, u studenom iste godine, Dejtonski sporazum kojim je Republika Srpska službeno priznata kao entitet u okviru BiH, ali ne kao država.

Ne ulazeći u to tko je prvi počeo i tko je više stradao, da li je ikom jučer u Banja Luci palo na pamet da krv kojom je RS zalivena nije bila samo srpska, kao ni kosti koje su ugrađene u njene temelje? Da li se netko sjetio da su osnivači ovog entiteta što pravomoćno, što nepravomoćno, osuđeni u Hagu zbog najtežih zločina protiv čovječnosti, uključujući i genocid? Da jeste, da je makar jednom riječju izraženo žaljenje zbog nevinih žrtava (osim srpskih), da se o druga dva naroda u BiH nije govorilo isključivo kao o neprijateljima žednim srpske krvi, možda bi imalo što proslavljati, a i tada s grčem u grlu.

A da, umalo da zaboravim: slavlje je, sasvim u skladu sa prirodom manifestacije, završeno veličanstvenom noćnom bakljadom. Nju su organizirali navijači banjalučkog „Borca”, koji se inače zovu „Lešinari”.