Bolje je imati čiste radne hlače nego pamet koja spava

GRUDE - Teški neradnik, lijenčina. A lijenost je i grijeh. Ma ne zna ništa, ni kopati, ni orati ni frezati, nije za konobara a ni šišati ne zna. Žlica je najteža što je u životu digao. Drugo najteže što mora jest ustati iz kreveta, a kasnije, sve mu je servirano. Mama kuha i pere, čisti i pegla, a kakve je sreće, kada ne bude mame, naći će i kakvu dobru curu, dobru radnicu iz dobre obitelji koja će se bez veze zaljubit i onda će mu ona i peglat, i čistit, i za njim suđe sklanjat.

Ovakve karakteristike nije lijepo imati, ali ima ljudi koji jednostavno ne rade ništa. Može im biti. Rodili se pod (ne)sretnom zvijezdom jer nije sreća imati sve servirano u životu, da se ne treba ni za što boriti. Biti u situaciji da sve što obučeš, može biti „misno“jer sve je čisto.

E pa, kada gledamo društvo u cjelini, na ljudima koji prljaju odijela počiva cjelokupni sustav. Bez njih bi sve bilo uzaludno. Uzalud bi inženjeri pravili nacrte za autoceste a arhitekti projektirali zgrade. Ne bi bilo potrebe da bager kopa kanale za vodovod jer i nakon njega mora netko u kanal, zbrljati se i postaviti cijevi na meko, vezati jednu za drugu. Džaba strojevi. A čovjek stvara strojeve, robote koji će na kraju sve ljude zamijeniti i ne bi nas čudilo da i roboti počnu praviti robote tako da će čovjek biti nepotreban.

Političari, pak, prave robote od ljudi, od glasačkih tijela. Upravljaju njima, a oni čak i nedjeljom rade najteži posao. Svako četiri godine, prve listopadske nedjelje. Prije ili poslije kave, u čistom odijelu idu na glasanje, uzimaju olovku i zaokružuju. Od onih pustih neradnika s početka priče, sigurno ima barem jedan u politici. Eno, nedavno je jednoga takvoga otpustio čelni čovjek Vrgorca u Hrvatskoj, na primjer svima. A u Bosni i Hercegovini, državi bogatoj toliko koliko ima i lopova u njoj, neradnika koji s olovkom stvaraju karijeru ima na pretek.

Oni će nas zavesti, natjerati da ih biramo, pojaviti se svako četiri godine i utjerati nam strah u kosti ili nas zbuniti, sve da im damo glas. A mi ćemo nasjesti na priču. Ustati u nedjeljno jutro, umiti se i obući to čisto odijelo, popiti kavu i, tko sam tko sa suprugom pod rukom, krenuti stopama još jedne revolucije.

Znate, i ja sam osobno jedan od neradnika s početka priče. Dobro, hajde, uzmem usisivač tu i tamo, pobrišem prašinu, počistim za sobom i operem suđe, skuham roditeljima kavu jutri i popodne, i sve što uradim su jedino oni sezonski poslovi poljoprivrede, spremanja drva i slično. Osim toga, ležim, gledam filmove i humoristične serije, pročitam kakvu knjigu ako mi prijatelj preporuči koju, uglavnom ljenčarim, piskaram kakve gluposti po računalu kao što je i ovaj tekst, pa i poeziju, i kradem Bogu dane po kladionicama.

Ipak, radije ću imati čiste i ljenčarenjem neuprljane radne hlače nego pamet koja spava pa da nasjednem, svako četvrte godine na prvu listopadsku nedjelju. Tko bi rekao, ali ima većih neradnika čak i od mene. Jer oni što su vodili ovu državu posljednja dva desetljeća, ne znam što su ali (u većini) radnici nisu sigurno.

Bosna i Hercegovina je bogata država. Štoviše, usudim se reći, jedna od najbogatijih država na svijetu. Posebno kada uzmemo u obzir sve ono što jedno društvo čini bogatim. A nije sve u novcu. Imamo tri naroda, tri vjere, i ostale. Dakle, tri jezika, tri povijesti, tri kulture. Dvije elektroprivrede, tri ministarstva financija ili trezora, dupla ministarstva poljoprivrede na istim poljima, dva upravljanja vodama na istim rijekama, po dvije škole pod istim krovom, jednu premijer ligu u nogometu ali uz nju, još dvije prve lige, kazalište i pozorište u istom gradu, ma ima ovakvih primjera na pretek.

I nije sve u novcu ali imamo mi i novca, koliko god ti srce želi. Samo, nekada nemamo baš dobru upravu s novcem. Jer imamo i stotine ministarstava, tisuće upravnih i nadzornih odbora i tko zna koliko administrativnih organa po kojima se smjenjuju tri struje lopova i neradnika.

Jesam neradnik ali nisam lopov. I radije ću imati čiste radne hlače nego pamet koja spava pa dati glas bilo kojem dioniku vlasti u posljednjih dvadeset godina jer su svi oni zaslužni što je perspektivno najbogatija zemlja na svijetu postala u stvarnosti najsiromašnija u Europi. Jer se jezici isprepleću, kulture razilaze, a narodi se političkim igricama međusobno truju.