DRAŽEN PEHAR: Alija Izetbegović – 13 godina post mortem (Što bi Hrvati trebali pamtiti?)

SARAJEVO - „Imaju samo dobri i loši ljudi, u svakom narodu. Alija je loš čovjek.“ (Hakija Meholjić, u dokumentarcu „Srebrenica: a town betrayed“).

Prije dva dana, 19. listopada 2016., navršilo se trinaest godina od smrti glavnog bošnjačko-muslimanskog predratnog, ratnog, i poslijeratnog lidera, Alije Izetbegovića, kojeg službeni diskurs bošnjačko-muslimanske elite voli često opisati terminom ‘prvoga predsjednika neovisne države Bosne i Hercegovine (BH).’ Taj termin ne odgovara stvarnoj pravnoj nomenklaturi toga vremena i te institucije, travnja 1992. i Predsjedništva Republike BiH, ali kaže nam nešto bitno o percepciji Alije Izetbegovića u jednom važnom i velikom dijelu bošnjačko-muslimanske populacije.

Stoga, budući da je riječ o važnoj prigodi, koja podrazumijeva mnoge predvidljive eulogije i eufemizme o dotičnome lideru, dobro je da si postavimo jedno pitanje i pokušamo sebi, kao Hrvatima i u BH i u RH, dati odgovor: trinaest godina poslije Izetbegovićeve smrti, što bismo mi, kao narod, trebali zapamtiti od političkoga mišljenja i djelovanja najvažnije suvremene figure bošnjačko-muslimanskog naroda? Prema mojemu sudu, trebali bismo zapamtiti samo osam činjenica, sljedećim redom:

1. Već jedan dan nakon Izetbegovićeve smrti, glasnogovornica Haškoga Suda, Florence Hartmann, dala je službenu izjavu, da danom preminuća Haški Sud prekida istragu o Izetbegoviću kao osumnjičeniku za ratne zločine. Drugim rječima, u vrijeme smrti, 19. listopada 2003., Izetbegovićev je status onaj ‘Haškoga osumnjičenika za ratne zločine.’ Prisjetimo se da je Slobodan Milošević preminuo u Haškome Sudu uživajući u identičnome pravnome statusu. No, zanimljivo je da je Haški sud odbio dati iscrpniju i precizniju informaciju o zločinima zbog kojih je Izetbegović osumnjičen: možda je riječ o Vozući, posebno okrutnim ritualnim dekapitacijama zarobljenih pripadnika Vojske RS, možda o srpskim selima u okolini Srebrenice pobijenim i popaljenim od strane postrojbi Armije RBiH pod zapovjedanjem Nasera Orića tijekom 1992., 1993. ili 1995., a možda o zločinima koje je Armija Republike BH počinila nad Hrvatima, civilima i zarobljenim vojnicima HVOa, u Fojnici, Uzdolu, Bugojnu, Grabovici…a za koje do sada na Haškome Sudu nije osuđen niti jedan zapovjednik Armije Republike BH.

Stvaramo svoju državu

2. Među bošnjačko-muslimanskom populacijom danas je uvriježena jedna predrasuda prema kojoj su Bošnjaci-Muslimani žrtve srpske (često se doda ‘a i hrvatske’) agresije na BH. Prema toj predrasudi, Srbi, odnosno „srbo-četnički agresori,“ napali su BH, a Bošnjaci-Muslimani, predvođeni Alijom Izetbegovićem, inherentno mirni, mirotovorni i neskloni nasilju, naprosto su se branili od agresije jer su to morali; odnosno, nastojali su se ‘ratom izboriti za jedinstvenu i nedjeljivu BH’ poštujući sva načela humanog ratovanja i ne diskriminirajući svojim oružanim akcijama nikoga: vojska anđela, da se izrazim cinično. Ta je predrasuda neuskladiva sa većinom stvarno zanimljivih povijesnih činjenica o ratu u BH, uključujući riječi koje je Izetbegović stvarno, dokazivo izrekao o ratu, a i o mirovnome sporazumu kojim je dotični rat zaključen: Izetbegović u veljači/ožujku 1992. potpisuje, pa onda, vjerojatno po nagovoru američke predsjedničke administracije Busha Starijeg, odustaje od potpisa na Lisabonski mirovni sporazum, što ga je predložio portugalski veleposlanik Cutilheiro, a koji se po karakteru zapravo zanemarivo malo razlikuje od Daytonskog sporazuma usvojenoga u studenome 1995, nakon četrdesetak mjeseci rata; to nije ponašanje stran(k)e, ili osobe, nesklone ratnome sukobu. Drugo, Izetbegović je u prosincu 1994. izjavio sljedeće: „Mi konačno postajemo narod i stvaramo svoju državu. Svi narodi su to ostvarili u krvi, historija ništa ne poklanja i ne donosi ‘na tanjuru.’ Naš narod ne može biti izuzetak.“ Ponovno, to nije ponašanje/stav stran(k)e, ili osobe, nesklone ratnome sukobu.

Treće, jedna od Izetbegovićevih izjava koje su mene najviše osobno šokirale jest izjava, iz njegove Autobiografije, da mu je, od svih poslova, najteže padao posao pregovaranja, i da je to stoga što ‘pregovarati znači odlučivati.’ Izetbegović je tom priznanju dodao još jedno: da sebe okrivljuje jer je tijekom rata pokazivao taj neki, kako je sam rekao, ‘Njet-stav’, stav odbijanja, neprijateljskog, osornog pristupa prema svim prijedlozima mirovnih sporazuma. Opet, iz kuta takvoga psihološkog tipa, nije teško razumjeti zašto je Izetbegović ustrajao u ratobornome stavu, u stavu sklonosti rješavanju sukoba sredstvima oružane prisile; teško je, i skoro nemoguće, razumjeti kako je i zašto Izetbegović napokon stavio potpis na jedan mirovni sporazum.

Evo još jedne, možda politički još šokantnije, javne izjave Alija Izetbegovića iz svibnja 1994. (na konvenciji SDA): „I čeka nas, ako Bog da, mir. Ne može odmah sad, ali uskoro. I spremite se, dobro se spremite za taj mir. Naš Pejgamber je, kad se vratio iz jedne teške bitke, rekao da ide iz male bitke u veliku bitku. I zaista, ono što nas čeka kad se zaključi mir, neće biti nimalo lahko. Bojim se da ćemo često pomisliti na one dane kad je bio samo rat. Kažu, kad je bolestan, čovjek ima samo jednu želju – da ozdravi, a kada ozdravi – onda se javi stotinu želja i ponekad bude nesretniji nego kad je bio u krevetu. Slično je sa narodom koji ratuje.“

Drugim rječima, Hrvati bi trebali primarno zapamtiti činjenicu da je Alija Izetbegović bio ratu i nasilju sklon karakter, kojemu za rat sa Srbima, a onda i Hrvatima, uopće nije trebalo mnogo razloga i povoda. Zapravo, iz Izetbegovićeva kuta, pregovori, kompromisi, verbalna prilagodba razlika, i sporazumijevanje, predstavljaju iznimke i čudesne pojave koje traže posebne, iznimne vještine, ‘abnormalnosti’ koje treba posebno objašnjavati.

Jedan musliman vrijedi dva Hrvata ili Srbina

3. Jedini faktor koji je stvarno određivao Izetbegovićevo realno ponašanje u prostoru i vremenu ratne BH, počev od travnja 1992., bio je faktor ‘stupnja naoružanosti.’ Naime, tijekom 1991e Izetbegović otvoreno krši bosansko-hercegovački ustavni konsenzus, o BH kao zajednici tri jednakopravna, su-konstitutivna naroda. On te godine sve više počinje propagirati ideju o posebnome statusu Muslimana u BH, i to u dva oblika: prvo, definirajući BH kao ‘zemlju sa muslimanskom većinom,’ protivno realnim numeričkim odnosima: te godine Muslimani-Bošnjaci zapravo su manjina jer čine, iako relativno najmnogobrojniji narod, 44% BH-populacije.

Drugim rječima, postoji jedan privid muslimanske numeričke moći, ali taj privid počiva isključivo na činjenici hrvatsko-srpskoga sukoba; drugo, Izetbegović Muslimane definira kao narod koji, za razliku od Hrvata i Srba, nema rezervnu domovinu pa stoga su, prema Izetbegoviću, Muslimani ti koji imaju neka posebna, u jednome smislu utemeljujuća, prava u, i na, BH. Njima mora biti više stalo do BH negoli onima koji, zbog ‘dvostruke lojalnosti’, svoju ljubav moraju, da tako kažem, dijeliti na dvije države, npr. Hrvatsku i BH, ili Srbiju i BH. Metaforički rečeno, u BH, za samu BH (u Izetbegovićevoj perspektivi) jedan Musliman postaje vrijedan koliko dva Hrvata ili dva Srbina. Takvo načelno odustajanje od važećeg ustava BH Izetbegovića skoro izravno vodi u rat sa prvo Srbima u BH, a onda i sa Hrvatima.

Naime, nije moguće sebe definirati kao ‘fundamentalni narod jedne države,’ a ne očekivati da se drugi neupitno i besprigovorno priklanja mojoj volji (u toj državi). To je, po mojem sudu, temeljni politički aspekt Izetbegovićeva ratnoga pohoda u BH. Iz tog aspekta slijedi da, za Izetbegovića, jedini stvarno važan faktor jest onaj ‘stupnja naoružanosti.’ Tu je, međutim, činjenicu, Izetbegović otvoreno priznao, na jednoj sjednici Predsjedništva RBiH održanoj u siječnju 1994e, i to sljedećim rječima: „Mi dajemo različite stavove. I spolja mi dolaze prigovori – konačno recite gospodo Bosanci šta hoćete? Recite, hoćemo ovo, da mi znamo. Jer jedan od nas kaže jedno, drugo drugo, treći treće, ministar inostranih poslova izjavljuje četvrto. Ne znaju ljudi šta hoćemo. Sad, pazite, a šta mi hoćemo? U toj formuli šta hoćemo nedostaje – naš stav zaista varira. A znate zbog čega? Varira zavisno od toga imamo li oružje, nemamo li oružje. Ako imamo oružje rezultat je cijela Bosna. Ako metnem da je oružje ravno nuli, onda moramo prihvatiti nešto drugo.“

Dakle, što Izetbegović ovdje kaže? On kaže da on odnose ne mjeri moralnim mjerilima: nije riječ o tome da će Bošnjaci obraniti ‘svoju’ državu od neke izvanjske agresije, koja je zla. On otvoreno kaže: mi sada ‘mutimo vodu,’ mi ‘iskazujemo i mijenjamo stavove’ prema trenutnoj potrebi, a istinski je stav, pod optimalnim, najpoželjnijim uvjetima, sljedeći: Srba u BH nema, „naša je cijela BH.“ S druge strane, manjak naoružanja u nekome stupnju znači da se „moramo prilagoditi, odnosno, da moramo prihvatati neke tuđe zahtjeve, a naš pravi, stvarni, autentični zahtjev ipak jest i ostaje ‘cijela Bosna.’“ Nema sumnje, a Hrvati to trebaju upamtiti, u mnogim je glavama to ostao glavni i poslijeratni cilj bošnjačko-muslimanske politike u BH.

Srpski mentalitet nadmoći

4. Osnova Izetbegovićeva vjerovanja da su Muslimani fundamentalni narod BH sadržana je u njegovu odnosu prema Islamu. Naime, nedvojbeno je da je za Izetbegovića Islam, kao religija i kao svjetonazor, ne samo najsuperiornija duhovna pojava u BH; Islam je vrhunac povijesti cjelokupnoga čovječanstva, super-civilizacija, jer predstavlja savršenu sintezu dva načela: duhovnoga i tvarnoga, idealističkoga i materijalističkoga; Islam je, Izetbegović tvrdi, bipolarna sinteza Istoka i Zapada. Drugim rječima, kada govori o mostovima u BH, ili o samoj BH kao nekome mostu između svjetova, Izetbegović uvijeno referira na Islam kao super-most između Istoka i Zapada. Pošto određuje takav, superioran status Islama u cijelome svijetu, a onda posebice i u BH, za Izetbegovića to mora prirodno značiti da su sljedbenici Islama, neovisno o bilo kakvim numeričkim odnosima, prirodno i politički superiorniji od sljedbenika ostalih religija, te da su, u apsolutnome smislu, važniji, napredniji i duhovno superiorniji od potonjih.

Vjerujem da je upravo ovakva filozofija obojila Izetbegovićevu percepciju realnih numeričkih, ali i cjelokupnih političkih, odnosa i u BH: on je u relativnoj brojčanoj nadmoći vidio apsolutnu brojčanu nadmoć jer je bio opčinjen kvalitetom odnosa superiornoga pripadnika Islama prema inferiornome pripadniku drugih, ‘nižih,’ religija, koji još svoju lojalnost mora usmjeriti i prema svojoj ‘rezervnoj’ domovini. I upravo stoga, Izetbegović ne uspjeva u zauzimanju jednog prirodnoga, tolerantno-empatičnoga stava prema nekoj tuđoj, ne-islamskoj skupini koja nastoji za sebe definirati, a onda i potraživati, ‘svoja vlastita prava;’ Izetbegović smatra da ima pravo i Srbima i Hrvatima BH odrediti, odnosno ‘odčitati,’ njihova politička prava, neovisno o tome što Srbi i Hrvati mislili o takvome ‘odčitavanju’ (kao i definirati ‘narav građanske, etničkim identitetima neobilježene, republike BH’).

Upravo ta Izetbegovićeva crta priprema rat u BH i u siječnju 1992, na sjednici Predsjedništva BH koja je, osuđujući a ne pregovarajući, raspravljala o uspostavi srpske republike u BH. Ali, začudo, niti sam rat ne uspjeva ukinuti tu crtu kod Izetbegovića. Naime, u studenome 1997., Izetbegović javno, na tribini Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Srbe opisuje etno-šovinističkim, demonizirajućim, i diskriminatorskim terminima, na sljedeći način: „Kod Srba postoji neki mentalitet nadmoći, neko pogrešno osjećanje da su oni narod misije, da su oni najjači narod. Oni hoće da su okosnica svake države na ovim prostorima i mislim da kod njih postoji neka urođena neposobnost za ravnopravnost drugih naroda.“ (Primjetite da on ne govori o jednom, ekstremnom, ili ‘desnom’ dijelu srpske populacije, o takozvanim ‘četnicima’; on govori općenito i naprosto o ‘Srbima’).

Nije čudo da Bakir Izetbegović danas može činiti isto, definirajući prava Hrvata u BH i upućujući otvoreni podsmijeh našem statusu kao, njegovim rječima, ‘pozitivno diskriminiranome narodu u Federaciji i BH.’

Modernistički Bošnjak sklon “šljivovici”

5. SDA, odnosno sam Izetbegović, proizveli su poznatu krilaticu: „na svojoj zemlji, u svojoj vjeri.“ Krilatica je trebala poslužiti kao osnova bošnjačkog pro-bosanskog nacionalizma: okrenuti prirodno regiji kojoj pripada BH, Bošnjaci prakticiraju posebnu vjeru u smislu religijske pripadnosti. Međutim, imajući u vidu Izetbegovićev odnos prema Islamu, nesumnjivo je da paradigma bošnjačkog nacionalizma danas značajno favorizira islamsko usmjerenje, drugu polovicu krilatice, revivalizam i puritanizam primordijalnoga Islama, prije podijele na sunije i šiite; odnosno striktno pridržavanje pravila ispravnog vjerskoga života, slijedeći verbatim proroka Muhameda, u smislu odricanja od alkohola, pravovremene molitve, izbjegavanja ‘mističnih stanja,’ ili prevelike zanesenosti, erotizma, lokalnih rituala, pseudo-religijskih predstava i predmodernih mitova (prisjetimo se, primjerice, Izetbegovićeve osude ‘Djeda Mraza’ tijekom zimskih blagdana 1995.), i tome slično; biti „dobri“, modernistički Bošnjak sklon povremenoj ‘šljivovici,’ modernističkim romanima, ethosu religijskoga dijaloga, ili dobrim odnosima sa susjedima, bilo ateistima bilo katolicima, nije vid bošnjačkog nacionalnog programa kojem je vodeća bošnjačka stranka, Stranka Demokratske Akcije, sklona.

Za Izetbegovićeve nasljednike, dobar odnos sa turskim muslimanima ili muslimanima Saudijske Arabije mnogo je važniji od dobrog odnosa sa, primjerice, pravoslavnom crkvom u samoj BH, a i za sam je bošnjački identitet, sukladno dotičnoj interpretaciji, prvi tip odnosa mnogo važniji. To, naravno, ne predstavlja obećavajuću strategiju obnove mirnih odnosa, tolerancije, suživota, prihvaćanja vidljivih, slobodno ispoljenih razlika bilo koje, ne samo etničke, vrste. Međutim, i to je vjerojatno najzanimljiviji aspekt cijelokupne priče, upravo takav je identitet potreban američkim implementatorima Daytona jer njihova je misija u BH da ‘spašavaju Muslimane’ (ne Bošnjake). Razloge zašto je tome tako objasnio sam na drugome mjestu, pa ih ovdje neću ponavljati.

6. U kolovozu 1995. Holbrookeu postaje jasno kako treba igrati sa Izetbegovićem, i postaje mu također jasno da će Izetbegović prihvatiti podijelu BH na dva entiteta od kojih će se jedan zvati ‘Republika Srpska’ i uživati pravo na ‘posebne paralelne odnose sa susjednim državama.’ Naime, tada, u rezidenciji američkog veleposlanika u Parizu, Holbrooke Izetbegoviću kaže sljedeće: imaš izbor između dvije opcije – jedna je opcija podijele teritorije, odnosno, potpune podijele na neovisne države od kojih je jedna bošnjačko-muslimanska; druga je opcija transformacije BH u skup dvije ne potpuno neovisne federalne jedinice koje ipak moraju djelovati i kao jedna zajednička, ali relativno slaba, država na središnjoj razini (formula ‘two strong entities, one loose central government’); Izetbegović prihvaća drugu opciju.

Zanimljivo je, međutim, ono što je upravo zajedničko tim opcijama: naime, obje opcije neuskladive su sa Izetbegovićevim glavnim ratnim političkim ciljem: jednom jedinstvenom, nedjeljivom, potpuno suverenom BH u kojoj vlada ne-konsocijacijsko načelo ‘jedan čovjek, jedan glas.’ Drugim rječima, Holbrooke prisiljava Izetbegovića na priznanje poraza u ustavno-političkome smislu, ustvari, na povratak načelima kompromisnog Cutilherovog nacrta, Lisabonskog mirovnog sporazuma iz veljače 1992. Izetbegoviću je kroz glavu moralo proći sljedeće pitanje: do vraga, zašto mi je uopće trebao rat? (Poznajući njegov karakter, vjerojatno je da je on na to pitanje odgovorio tezom da mu je rat nametnula sudbina, sam Allah, i da je njemu potčinjavanje volji Allaha išlo u obliku ‘prihvaćanja stanja rata i ratne žrtve.’)

Također, zanimljivo je da se neizvjesnost ipak nastavlja do samoga kraja daytonskih pregovora, a Holbrooke, u svojim memoarima, neuvijeno optužuje bošnjačku delegaciju za ključne probleme, napetosti, i neizvjesnosti tijekom tih pregovora. Osim toga, Holbrooke je Izetbegoviću, načinom na koji je potonjem predočio opcije, poslao još jedan važan diplomatski signal: da vrlo ozbiljno uzima tvrdnju o Izetbegovićevoj sklonosti stvaranju neovisne muslimanske države u srcu bivše BH, pod krinkom borbe za ‘jednu, jedinstvenu i nedjeljivu državu;’ na koncu konca, Izetbegovića su samo dva sitna detalja potakla na uskratu potpisa na Nacrt sporazuma o Savezu triju republika (tzv. Owen-Stoltenbergov plan iz srpnja 1993.)

Vodeća hrvatska stranka u BiH sve nesposobnija

7. Lako se može dokumentirati da je Izetbegović i implementaciju Daytonskog mirovnog okvira shvatio kao nastavak stanja rata. Drugim rječima, za njega, razdoblje mira i razdoblje rata nisu razlikovljivi. Moguće je da je to stoga što on, kao istinski Musliman, ne vjeruje u mogućnost stvarnog pomirenja između islamskog i ne-islamskog svijeta. Moguće je da je Izetbegovićev odnos prema daytonskom mirovnom sporazumu slijedio presedan Sporazuma iz Hudaybiyyaha, iz godine 628., između Proroka Muhameda (kao muslimana) i nemuslimanskog plemena Quraish iz Meke. Budući da je Muhamed iz tog sporazuma istupio nakon isteka razdoblja od 10 godina, neke interpretacije šerijatskog prava, oslanjajući se na ideju nužnog i inherentnog stanja rata između muslimanskog i nemuslimanskog svijeta, tumače to kao poruku da bilo koji sporazum između nemuslimana i muslimana može važiti, čak ukoliko ga muslimanska strana smatra korisnim za sebe, samo u razdoblju od 10 godina (za razliku od sporazuma između muslimana i muslimana koji je trajan.).

Moguće je da je Izetbegović tu vremensku granicu (od 10 godina) naprosto izbrisao jer je smatrao da je Daytonski sporazum nepravedan za muslimane. Uglavnom, na njegov je poticaj, kroz jedan podnesak Ustavnome sudu BH iz godine 1998., taj Sud, Odlukom U 5/98-III iz srpnja 2000., pokrenuo proces radikalne revizije i reforme Daytonskog sporazuma, prekrajanja tog sporazuma iz oblika koji odgovara svim stranama u oblik koji odgovara samo muslimanskoj strani.

Na temelju tog procesa, Hrvati BH već su izgubili prava konstitutivog naroda u Federaciji BH, i postali su ‘nacionalnom manjinom,’ koja još uvijek nije izričito definirana na taj način. No, čovjek treba biti fer pa reći da su i Hrvati BH shvatili proces implementacije Daytonskog sporazuma kao nastavak rata ‘drugim sredstvima;’ no, za razliku od bošnjačko-muslimanske strane, do sada nismo imali dovoljno moćne inozemne saveznike, Hrvati u RH nakon Tuđmanove smrti okrenuli su glavu od BH (prisjetimo se da je Stjepan Mesić samostalno derogirao važenje sporazuma o ‘posebnim vezama između Federacije BH i RH’, a Amerikanci nisu uspjeli ishoditi derogiranje sličnog sporazuma između RS i Srbije), a hrvatska vodeća stranka ne čini se sposobnom, već dugi niz godina, formulirati neku političku strategiju koja bi odnose, i status Hrvata u BH, pokrenula nabolje.

Podržavanje bh diktatora…

8. Ovih dana čitat ćete u tisku teze nekih utjecajnih bošnjačko-muslimanskih komentatora, analitičara i povijesničara, da je Izetbegović bio demokrata i dobar čovjek. Riječ je, naravno, o propagandi, u korist Bakira Izetbegovića prije svih, a onda i u korist jednog tipa odnosa koji počinje pričom o BH kao državi svih njenih građana, a završava Kaplanovim fizičkim, vjerojatno od strane SDA pripremanim, napadom na pripadnika hrvatskog naroda u Stocu. Riječ je o tipu odnosa u kojem ‘dobri dedo’ (ili Bakir, ili Haris, ili Zlatko) hini da je demokrata, a iza kulisa javnosti podržava BH-diktatora, to jest visokog predstavnika, kako bi, nekom vrstom neformalnoga utjecaja, ‘ušićario’ nešto za svoj uski politički interes (naravno, obavezno na štetu ostalih BH-naroda), što pak odgovara regionalnoj ‘divide et impera’ strategiji ‘jedine preostale super-sile.’

Hrvati bi trebali razumjeti da takve pojave, koje karakteriziraju našu političku sadašnjicu, imaju svoje podrijetlo u tezama, mislima, iskazima Alije Izetbegovića, i osebujnoj interpretaciji bošnjačko-muslimanskog interesa/identiteta koju je dotični zagovarao. Također bi trebali zapamtiti da, u intelektualnom, ustavnom, i političkom smislu, rat u BH još uvijek traje uglavnom zbog toga što bošnjačkom političkom scenom dominiraju nasljednici misli i djela Alije Izetbegovića. Ignoriranje ove činjenice, ili njezino friziranje kroz neku vrstu čovićevskog ‘lijeporijeka,’ moglo bi nas skupo koštati.

NAPOMENA: Dražen Pehar (1967): hrvatski-bosansko-hercegovački filozof, politolog, prevoditelj, i sveučilišni profesor. Autor je, između ostalih, knjiga „Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini“ (dvojezično, 2011) i „Vladavina zakona i njeni čuvari“ (2014).