DRAŽEN PEHAR: Daytonski sporazum – rijetko naglašene zanimljivosti!

SARAJEVO - Otprilike prije 21 godinu, 21. studenog 1995., BiH je u američkoj vojnoj bazi Dayton (Ohio) dobila mirovni sporazum kojim je okončan oružani sukob u toj državi. Sporazum, nazvan „Daytonskim okvirnim sporazumom za mir,“ ima karakter regionalnog sporazuma jer njegove su potpisnice i Republika Hrvatska i Savezna Republika Jugoslavija (tada se ona još uvijek sastojala od Srbije, Crne Gore i Kosova). Važno je također naglasiti da sporazum uključuje i Ustav BiH, kao Aneks IV sporazuma. Mnogi su, uglavnom domaći, quasi-poznavatelji ustavnog prava i politologije tvrdili da je BiH - Ustav devalviran činjenicom da nije donesen kroz normalnu proceduru, primjerice u ustavotvornoj skupštini. No, taj argument nije valjan. Onoga trenutka kada su formirane prve poslije-Daytonske institucije BiH, mislim na Parlament BiH i Predsjedništvo, u skladu sa Daytonskim Ustavom, taj je Ustav potvrđen, odnosno, dobio je unutarnju potvrdu i legitimaciju.

Ovdje ne želim diskutirati o osnovnim odredbama tog sporazuma ili o smjeru u kojem je išla njegova implementacija. O tome sam diskutirao na drugim mjestima. Ovdje želim samo naglasiti tri pomalo komične zanimljivosti, usko vezane uz sporazum, koje nam sudbinu ovog sporazuma, i one koji su primarno zaduženi za njegovu provedbu, pokazuju u poprilično nezavidnome svijetlu.

Zanimljivost prva – o visokome predstavniku

Prvo značajno kršenje Daytonskog sporazuma počinjeno je od strane međunarodne zajednice, i to vrlo rano u samome procesu njegove tobožnje implementacije. Riječ je o preuzimanju takozvanih izvanrednih ovlasti od strane Visokog predstavnika, koje se navodno dogodilo sukladno Aneksu 10, a koje je takozvani PIC (Vijeće za implementaciju mira) ‘pozdravio’ na konferenciji održanoj u Bonnu u prosincu 1997e (Odatle naziv ‘Bonske ovlasti’ Visokog predstavnika).

Dakle, primijetimo prvo da međunarodna zajednica Visokom predstavniku nije dala te izvanredne ovlasti. Ona je samo pozdravila njihovo korištenje (koje je zapravo počelo akcijom smjene upravnog odbora RTV-a Republike Srpske u kolovozu 1997e). Drugačija procedura nije niti bila moguća. Naime, Visoki predstavnik nije mogao dobiti Bonski mandat od PIC-a jer takvo što nije ni izbliza omogućeno Daytonom, a nije riječ niti o mandatu koji se može od nekoga dobiti jer, zapravo, riječ je o ‘mandatu diktatora’. Ono što jest donekle omogućeno slovom Daytonskog sporazuma jest korištenje prava takozvane ‘ultimativne’ interpretacije od strane Visokog predstavnika, koji je to pravo, prelaskom na Bonske ovlasti, i iskoristio (ovo ne treba previše naglasiti jer svaka institucija, u demokratskome sustavu, mora koristiti pravo interpretacije ustava koji joj stoji u osnovi). Međutim, zašto tvrdim da je riječ o kršenju Daytonskog sporazuma?

Prvo, izvorni Dayton kaže samo da je Visoki predstavnik konačni, ili ultimativni, tumač Aneksa 10, a ne cijelog Daytona, pogotovo ne Daytonskog Ustava. Drugo, Aneks 10 (II. 1c) kaže da će Visoki predstavnik poštovati autonomiju civilnih tijela i organizacija u BiH. Treće, ‘same strane’ (potpisnice) pozivaju Visokog predstavnika da ‘im pomogne’ (Aneks 10, I.2), što znači da Dayton ne predviđa situaciju u kojoj volja Visokog predstavnika postaje voljom ‘samih strana;’ samo njegovo postojanje, u obliku ‘dobronamjernog pomoćnika’, počiva na volji domaćih strana.

Dakle, ta činjenica u dovoljnoj mjeri onemogućuje pretvorbu BiH u diktaturu u kojoj Visoki predstavnik dobiva ulogu diktatora čiju volju domaće strane moraju bespogovorno slijediti. Sve ove odredbe Daytona izravno su prekršene pretvorbom Visokog predstavnika u ‘Bonskog’ moćnika, to jest u diktatorsku instancu koja, po svojoj diskrecionoj procjeni koja ne podleže provjeri i ne može biti kritizirana, može smjenjivati demokratski izabrane dužnosnike, nametati zakone za koje smatra da su nužni, ili ukidati zakone koje je donijelo demokratski izabrano, domaće legislativno tijelo (to znači, svi parlamenti, počev od općinskih vijeća pa sve do BiH-parlamenta), na svim razinama.

Zanimljivo je da je već 1999e, kao žrtva intervencije visokog predstavnika, pao Ivo Andrić, to jest njegova ‘Na Drini ćuprija’; te je godine Visoki predstavnik donio odluku da se ta knjiga izbaci iz udžbenika u BiH zbog navodnog ‘jezika mržnje.’ Ne možete se igrati sa Visokim predstavnikom; njemu naši Nobelovci ne znače mnogo.

Još smiješnija stvar dogodila se tijekom 2007. U neko doba Ustavni Sud BiH sjetio se da bi, kao vrhovno sudsko tijelo BIH, trebao zapravo štititi ljudska prava u BiH, te da se samo djelovanje Visokog predstavnika u BiH ne može uskladiti sa relativno dobro razvijenom međunarodnom doktrinom ljudskih prava. Naime, prema toj doktrini, nekome koga osuđujemo zbog bilo čega, i sklanjamo s njegove demokratski stečene pozicije, dužni smo barem dati šansu da se obrani, odnosno da nam podastre razloge zbog kojih on/a eventualno smatra da je ‘osuda od strane visokog predstavnika’ nekorektna.

No, visoki predstavnici u BiH očito ne daju nikome šansu (i pogotovo ne djeluju tako što opravdavaju svoje odluke ‘razlozima’). Budući da je to neuskladivo s ‘ljudskim pravima’, Ustavni sud BiH donio je, u ožujku 2007., odluku da su odluke visokog predstavnika (o otpuštanjima dužnosnika) neuskladive s ljudskim pravima. No, odmah je Schwarz-Shilling odlučio i Ustavnome sudu BiH reći ‘ne’, dakle proglasiti samu presudu neustavnom i protivnom svojemu mandatu. To znači da, za visokog predstavnika, ne može postojati objektivno definirano, čvrsto zaštićeno, ‘ljudsko pravo.’

Sjetite se ove činjenice kada sljedeći put osjetite potrebu komentirati odluke Ustavnog suda BiH, uključujući onu nedavnu o ‘Danu RS.’ Drugim rječima, Visoki je predstavnik figura koja u BiH ima najmanje prava pozivati se, ili zagovarati, ‘vladavinu prava’ (ili vladavinu zakona) u BiH naprosto zbog činjenice da je njegova uloga u BiH inherentno nespojiva, odnosno nepomirljiva, ne samo sa vladavinom prava i zakona nego i sa samim slovom Daytonskog Ustava za BiH (po kojem, primjerice, Europska konvencija o ljudskim pravima treba biti direktno primijenjena u BiH).

Dodatno, Visoki predstavnik sa ‘Bonskim ovlastima’ de facto znači da je BiH pretvorena iz demokracije u ne-demokraciju, a vješt politolog mogao bi lako formulirati doktorsku tezu u kojoj se dokazuje da BiH ne može postojati kao neovisna država, da će joj, dakle, nedostajati fundamentalni atribut državnosti (unutarnja kontrola/interpretacija temeljnog zakona), sve dok u njoj djeluje figura, ili institucija, koja posjeduje ‘Bonske ovlasti’ visokoga predstavnika.

No, zanimljivo je da danas visokog predstavnika najviše podržavaju upravo oni kojima su usta u najvećoj mjeri puna BiH-države i državnosti; riječ je o vodećim ešalonima bošnjačko-muslimanske političke elite. Ta bi elita ustvari trebala biti najmanje sklona podržavanju odluka visokog predstavnika jer te odluke skoro neuvijeno indiciraju da BiH ne postoji kao samostalni donositelj odluka. Ovaj paradoks možete rješiti na nekoliko načina o kojima ovdje ne mogu podrobnije raspravljati. No, ovdje je najvažnije razumjeti da supremacija visokog predstavnika u BiH ima jednu ključnu i izrazito neugodnu posljedicu: ona narodima BiH sugerira da postoji netko tko je za „njihov“ sporazum bitniji i od političara, koje narodi biraju, i od samih naroda u smislu da, neovisno o konkretnim dokazima i činjeničnoj performansi, taj netko, taj povremeno vidljivi međunarodni namjesnik koji s javnošću komunicira isključivo kad njemu odgovara, ima najbolji uvid u semantički sadržaj Daytonskog mirovnog sporazuma.

Zanimljivost druga – o hrvatskim politikama u BiH poslije Daytona

Nakon 2000., a posebice počev od novog izbornog ciklusa 2006e, djelovanje hrvatskih političkih predstavnika posve je razvedeno od stavova propagiranih unutar hrvatskog korpusa, odnosno hrvatske javnosti u BiH. Čini se da hrvatski politički predstavnici tijekom posljednjih 10-ak godina uopće ne pokazuju interes za realni sadržaj svoje politike u kontekstu Daytonskog mirovnog okvira. Naime, nakon što postavite pitanje prosječnome Hrvatu u BiH, uključujući političke predstavnike koje on/a smatra ‘svojima, što želi od Daytonskog sporazuma, kakvu promjenu, u kojem smjeru, dobit ćete zbrku stavova, odnosno maksimalno fragmentiranu sliku, ili, nešto izravnije i grublje rečeno, dobit ćete totalnu kakofoniju glasova. Kada bih imao funkciju stranoga upravitelja u BiH, upravo je ta konstelacija ona kojoj bih se najviše radovao.

Mnogim Hrvatima, primjerice, izrazito smeta postojanje Republike Srpske. Međutim, mnogim Hrvatima u BIH to nije ono što im primarno smeta. Mnogima u većoj mjeri smeta činjenica „savezništva sa Muslimanima.“ Dakle, unutar hrvatske javne politike postoji ta bitna razlika u stavu prema Daytonu: za neke Hrvate, Dayton bi bio načelno prihvatljiv, uz dodatak trećeg entiteta i bitnu ustavnu modifikaciju hrvatsko-bošnjačkog entiteta, to jest, Federacije. Za neke druge, sam Dayton načelno je, odnosno u osnovi i bezuvjetno, neprihvatljiv jer je njime ‘ozakonjen genocid’, odnosno legitimirano je etničko čišćenje Hrvata bosanske Posavine, Banja Luke itd..

No, zanimljivo je da su Hrvati BiH podijeljeni oko još jednog vrlo važnog pitanja, a to je pitanje uloge međunarodne zajednice u BiH. Iako je međunarodna zajednica bila ta koja je upriličila radikalnu reviziju Daytonskog okvira, koja je donijela značajnu štetu Hrvatima BiH, još u ožujku 2016. Hrvatski je narodni sabor BiH uputio međunarodnoj zajednici zahtjev, ili ‘molbu’, da sazove novu konferenciju na kojoj bi bio donesen novi Ustav za BIH.

Drugim rječima, pod utjecajem RH koja nikada nije osjetila neugodne posljedice imperijalističkog sastojka američke vanjske politike, jedan dio HDZ-a, i hrvatskih predstavnika u BiH, sklon je neprestanome i nesmanjenom udvaranju međunarodnoj zajednici (čak i nakon državnog udara u Federaciji 2011. što ga je Visoki Predstavnik Inzko izravno podržao). No, jedan je, doduše manji, dio skloniji neovisnijem djelovanju i traženju barem mogućnosti nekog šireg unutar-bosansko-hercegovačkog pakta, ili političke platforme, preko koje bi se politički odnosi počeli usmjeravati prema obliku koji bi odgovarao hrvatskim interesima, neovisno o volji nekih moćnih međunarodnih faktora.

Ovih sam unutarnjih proturječja postao izrazito svjestan tijekom 2015. i 2016., za vrijeme suradnje sa kolegama u mostarskom Institutu za društveno-politička istraživanja, Ivanom Vukojom i Dejanom Vanjekom, koji su često iskazivali proturječne stavove unutar svoje dijagnoze ‘hrvatskog pitanja’ u BiH; primjerice, preuzimali su ideju ‘konstitutivnih većina i manjina’ od Ustavnog suda BiH istovremeno prihvaćajući moju kritiku (zapravo, citirajući ju) odluke Ustavnog suda BiH u kojoj je ta ideja prvi put eksplicite izložena; ili, bili bi skloni u jednome dahu kritizirati i interpretaciju nekog dijela Daytonskog ustava, koju je nametnula međunarodna zajednica (stav protiv međunarodne zajednice i bošnjačkih političkih partnera u Federaciji), i sam dotični dio Ustava, kao nečega što samo po sebi „zaziva“ ili „omogućuje“ (!) iracionalnu interpretaciju koju je međunarodna zajednica nametnula (a ovaj stav, protiv samih daytonskih ustavnih osnova, više je stav protiv i samoga priznanja RS i protiv svake konzervativne modifikacije Daytona).

Dakle, nakon što sve zbrojimo i oduzmemo, čini se da su Hrvati BiH zapravo izgubljeni u Daytonskome okviru, poput ‘gusaka koje srljaju u maglu’ iz povijesnoga govora Stjepana Radića kojeg je Tuđman često bio sklon citirati. Pri tome je poželjno imati na umu da nije riječ o isključivo praktično-političkome nesnalaženju u jednom složenom vremenu, u jednoj složenoj quasi-državnoj tvorevini. Hrvatska intelektualna elita u BiH de facto je nepostojeća, a teorijsko-pravni i politološki odsjeci na hrvatskome sveučilištu u Mostaru nisu, niti u minimalnome smislu, sposobni odgovoriti na izazove današnjeg vremena.

Primjerice, usprkos izboru Željka Komšića kao predstavnika Hrvata, većinskim bošnjačkim glasom, u Predsjedništvo BiH tijekom izbora i 2006. i 2010., sve do 2014. nemoguće je, unutar hrvatskog javnog diskursa, uz ne-elaborirane, i često nejasne i puko emotivne, ponekad i stereotopine i šovinističke, prosvjede, pronaći ustavno-pravnim rječnikom formulirano objašnjenje razloga društveno-etičke, političke i pravne neprihvatljivosti takve prakse u BiH, u post-daytonskom vremenu konstitutivnih, dakle ravnopravnih naroda. (Vidi http://www.idpi.ba/pehar-demokracija/ i/ili http://vijesti.ba/clanak/242465/dr-drazen-pehar-rijesio-enigmu-sejdic-finci-bez-crtanja-karata; HDZ BiH nije ničim sudjelovao u pripremi te analize.)

Nadalje, glede hrvatske ‘izgubljenosti’, riječ je vrlo vjerojatno također o skoro pa nestanku elementarnih društvenih vrlina, elementarne unutar-grupne etike i solidarnosti, potrebnih za obranu osobnog, i etničkog i individualnog, ljudskog dostojanstva. Sudeći prema kritikama postojećeg ustavnog okvira, proizvedenog ustavnim revizijama i odlukama visokih predstavnika i međunarodne zajednice, kritikama koje iskazuju hrvatski i političari i neki intelektualci, uključujući povremeno i mene, najnormalnije bi bilo da hrvatski predstavnici, i Hrvati BiH sveukupno, odbiju igrati prema ‘nametnutim pravilima’, odnosno da provedu jedan sveopći bojkot barem jednog izbornog ciklusa u BiH; jer, ako nam ‘sustav’ ne odgovara, zar to nećemo pokazati tako što ćemo odbiti igrati prema važećim pravilima tog ‘sustava’?

No, kladim se da Hrvati u BiH neće pokazati takvu konzistentnosti i/ili principijelnost; zapravo, nastavit će sa proturječnim i neprincipijelnim ponašanjem naprosto zbog toga što to odgovara jednome dijelu društveno-političke elite okupljene oko HDZ-a, a i zbog nesklonosti konkretnom društvenom, solidarnom djelovanju za opće dobro. I neće čak ničim pokazati da shvaćaju kako su, opetovanim izlaskom na izbore, samo još dublje zaglibili u mrak povijesne i političke nevažnosti.

No, imajući na umu prvu zanimljivost, nije nikakvo čudo da se primarni cilj hrvatskih političkih predstavnika u BiH danas sastoji u podilaženju međunarodnim predstavnicima u BiH, a ne u brizi za opće dobro naroda koji predstavljaju, na što narod začudo ipak ne reagira pokušajima zamjene dotičnih predstavnika nekim moralnijim, odgovornijim, i društveno savjesnijim.

Zanimljivost treća – konstitutivni narodi koji ne biraju („minimiziranje demokracije“)

Uglavnom bošnjački politički teoretičari i komentatori u godinama su poslije usvajanja Daytonskog sporazuma nastojali dokazati da su, u usporedbi sa konstitutivnim narodima, ‘Ostali’ (građani, ili nacionalno neodređeni državljani BiH, ili ‘Bosanci’) diskriminirani te da ne mogu uživati neka politička prava. Jedno vrijeme, činilo se da tim tvrdnjama ide na ruku i Odluka ‘Sejdić-Finci’ Europskoga Suda za ljudska prava. Jedan Rom i jedan Židov ne mogu se u BiH kandidirati za članove Predsjedništva BiH. Dakle, Romi i Židovi u BiH diskriminirani su.

Međutim, zapravo, pogledate li malo bolje u dokumente koji važe u BiH, lako je dokazati da su te tvrdnje pogrešne te da, striktno prema Ustavu, ‘Ostali’ (kojih je svakako 3%), u usporedbi sa konstitutivnim narodima, uopće nisu diskriminirani. Dokument u kojem ‘Ostali’ jesu diskriminirani zove se ‘Izborni zakon BIH’ (vidi https://www.izbori.ba/Documents/documents/ZAKONI/POIZpw110508-hrv.pdf)

No, taj zakon nudi jedno, ali ne jedino moguće, tumačenje Daytonskog Ustava BiH. Prema drugome, uvjerljivijem tumačenju Daytonskog Ustava, i Rom i Židov zapravo se mogu kandidirati za članove Predsjedništva BIH. To znači da, prema potonjem tumačenju, važeći Izborni Zakon BiH sadrži povredu Ustava BiH. A opet, zanimljivo je da je i ovaj zakon nametnula međunarodna zajednica, i to preko američkog veleposlanika Barrya koji je, u vrijeme kada se dotični zakon formulirao, vršio funkciju Šefa Misije OSCE-a, Misije zadužene za proces izbora u BIH, uključujući i legislativu. Ustvari, lako se može pokazati da je Barry pokušao, kroz izborni zakon, umanjiti, a ne uvećati ulogu konstitutivnih naroda u BIH, ali, način na koji je on to pokušao uspješno je, ali nenamjerno, blokirao i put kandidiranju pripadnika drugih naroda, uključujući ‘Ostale’, u BiH za članove Predsjedništva.

Naime, Barry je zamislio da se kandidati prvo deklariraju kao Srbin, Bošnjak, Hrvat, pa da se onda etnički nemarkirana populacija (u oba entiteta, ovisno o nivoima za koja se biraju predstavnici) jednostavnom većinom izjasni o tim kandidatima. Drugim rječima, prema ‘Barryevom’ izbornom zakonu, konstitutivni narodi nisu ti koji biraju, a izabrani kandidat nikada ne može stvarno znati da je primarno odgovoran jednome konstitutivnom narodu te da ga jedan određeni konstitutivni narod uistinu podržava. Prema tom zakonu, ne postoje etničke izborne jedinice, a ‘Srbin, Bošnjak, i Hrvat’ kao slobodne deklaracije pojedinačnih kandidata imaju samo simbolički, ne stvarni, značaj (i dakako, ne zadovoljavaju ustavnom preambulom uvjetovanu oznaku ‘predstavnika jednog od tri konstitutivna naroda’).

Zato su, između ostalih, mogući sljedeći ishodi u Federaciji: „većina Bošnjaka bira ‘Hrvata’ u Predsjedništvo BiH;“ „većina Bošnjaka bira ‘Hrvata’ u Dom naroda Parlamenta Federacije iz Kantona Goražde, kao i iz Tuzlanskog i Sarajevskog Kantona;“ „većina Hrvata bira ‘Srbe’ u Dom naroda Parlamenta Federacije iz Hercegovačko-neretvanske Županije.“

Također su mogući sljedeći ishodi u Republici Srpskoj: „u utrci za ‘srpskog’ člana Predsjedništva BIH odlučuje bošnjačka manjina u RS;“ „većina Srba bira ‘Hrvata’ kao Dopredsjednika Republike Srpske.“

Naravno, mogući su još mnogi, za pojedine konstitutivne narode diskriminirajući, ishodi na drugim razinama vlasti (ishodi u kojima, birajući prema odredbama izbornog zakona, dakle kao dio jedne veće, etnički neobilježene cijeline, jedan konstitutivni narod pod određenim uvjetima umanjuje konstitutivnost, odnosno ustavna prava, drugog konstitutivnog naroda); ali svi su takvi ishodi mogući zbog toga što je dosadašnje čitanje Daytonskog Ustava, u provizijama koje se tiču izbora, pogrešno i nerazumno. Konstitutivni narodi, dakle, trenutno ne biraju, iako bi trebali birati upravo kao konstitutivni narodi. A to da konstitutivni narodi na biraju znači da oni, pod postojećim zakonskim rješenjima, ne mogu imati jasnu sliku o tome da je određena skupina predstavnika izabrana zbog jedne jasne svrhe: da predstavljaju i štite interese upravo jednog konkretnog konstitutivnog naroda.

To u RS-u za sada ne predstavlja veliki, iako u Federaciji predstavlja značajan, problem. A problem i diskriminacija zapravo su vještački konstruirani; posljedica su nekreativnog, izrazito površnog čitanja Daytonskog Ustava u duhu neprijateljski nastrojenome prema ‘konstitutivnim narodima,’ samim tim i prema zaključnoj odredbi preambule Daytonskog Ustava, u duhu koji stoga regenerira neprijateljstva između tih naroda. Ovo se dobro slaže sa činjenicom da je, za BiH do sada ključna, američka vanjska politika i bila prijateljski nastrojena samo prema ‘Bosancima’ (kao novoj naciji BiH koja tek treba biti formirana oko ‘bošnjačko-muslimanske’ jezgre, postupnom asimilacijom ili pacifikacijom etničkih manjina, Hrvata i Srba: vidi http://www.idpi.ba/americko-stvaranje-nacija/).

Na koncu, i treća zanimljivost znači da su dosadašnji implementatori Daytona, čini se, najviše energije uložili ne u obnovu povjerenja među narodima, nego u gušenje procesâ stvarne, autentične demokratizacije i pregovaranja kao postupka ovladavanja etničkim razlikama i sukobima. Na vrh je postavljen neodgovorni diktator i predstavnik nekih inozemnih faktora, u sredinu su postavljene domaće političke elite koje ne mare mnogo za one koje predstavljaju, a na dnu se nalaze narodi čija se volja ne iskazuje izravno, u nečemu što bi trebalo biti multietničkom demokracijom, čak niti tijekom periodičnog biranja predstavničkih, zakonodavnih tijela.

I na koncu, možda je suvišno dodati: sve tri zanimljivosti ovise o maksimalno atomiziranim, ekonomski osiromašenim i ucijenjenim, i neobrazovanim, društvima, narodima, ili etničkim skupinama. Savršena mizanscena za najraznovrsnije tipove muljaže, pogotovo ako ste pripadnik trans-nacionalne euro-atlantske elite u službi neke gigantske korporacije. No, s vremenom ova se mizanscena može promijeniti.