EKSKLUZIVNO: Atentat na Jozu Leutara zajedno su izvršili pripadnici iranske obavještajne službe Vevak-a i AID-a!

Autor: Josip Šimić

SARAJEVO - Već smo pisali, da je na području BiH bilo više događaja koji se mogu okarakterizirati kao pokušaji terorističkoga djelovanja ili kao izvedeni teroristički akti. Neki od tih događaja su:

1.) Atentat na doministra unutarnjih poslova F BiH Joze Leutara,

2.) Ubojstvo policajca Ante Valjana,

3.) Nestanak Mirka Jozića (1997. god. iz Novoga Travnika),

4.) Podmetanje eksploziva pri Papinom posjetu Sarajevu,

5.) Bacanje eksplozivne naprave na upravnu zgradu Šuma Herceg-Bosne,

6.) Pucanje iz vatrenoga oružja na zgradu UN-a nakon prosvjeda zbog izručenja “Alžirske skupine”,

7.) Boravak Bin Ladenova suradnika u Zenici,

8.) Planiranje terorističkog napada na vojnu bazu SFOR-a “Eagle” kod Tuzle,

9.) Planiranje terorističkog napada na vojni logor “Connor” kod Srebrenika,

10.) Iskaz bivšega federalnog ministra policije Muhameda Bešića da u BiH želi ući 70 Bin Ladenovih pristaša iz Afganistana kako bi se sklonili od američkih napada,

11.) Napad na PU Zvornik,

12.) Napad na OS BiH,

13.) Napad na PS u Bugojnu,

14.)Stalne prijetnje i zastrašivanja.

Izvršitelji gore navedenih djela regrutirani su iz sljedećih rizičnih skupina:

1.)Bivši pripadnici vojne postrojbe El Mujahid, među kojima je bilo i članova terorističke organizacije Al-Qaide, koji su u međuvremenu dobili bh. državljanstvo, osnovali obitelji i prividno se uklopili u društvo, ali čekaju pogodan trenutak za djelovanje,

2.) Aktivna islamska omladina, koja ima svoje organizacije skoro na cijelom teritoriju F BiH,

3.) Organizacije koji po raznim osnovama (radnim, humanitarnim) dolaze u BiH, a utemeljene su u islamskim zemaljama,

4.) Strani državljani afro-azijskoga porijekla kojima je po bilo kojoj osnovi odobren boravak i dato bh. državljanstvo,

5.) Razvojačeni pripadnici Armije BiH koji nemaju riješena egzistencijalna pitanja,

6.) Pripadnici vojske i razvojačeni koji su prolazili razne obuke u rukovanju minsko-eksplozivnim sredstvima u Iranu.

VEVAK (i brigada Pasdarani), iranska obavještajna služba.

Središnju ulogu u vojnom educiranju terorista, a kasnije i Armije BiH, imala je obavještajna služba Irana. Iran, koji je od strane vlade SAD ocijenjen kao jedna od država koja sponzorira terorizam i radikalne skupine širom svijeta (Hamas, Hezbolah, palestinski Islamski džihad, Rafah stranka u Turskoj, radikalne i fundamentalističke skupine u Alžiru i Egiptu) je između 1992. i kraja 1995., kao ispomoć “islamskoj braći” u BiH, prebacio 7. brigadu revolucionarnih gardista, koja pripada ZIRG-u ili Zboru iranskih revolucionarnih gardista poznatim pod imenom Pasdarani. Jačina ove brigade je bila oko 2.000 ljudi. Brigada je bila inkorporirana u snage A BiH. S glavnom bazom u Zenici, iranska brigada se kretala između obuke kadrova i sudjelovanja u najopasnijim operacijama. Uz ovu brigadu, Iran je održavao i postrojbu za visoko-kvalitetnu obuku od oko 400 časnika obavještajne službe Pasdarana i VEVAK-a za rad s mlađim obavještajnim kadrovima.

Jedan broj iranskih obavještajaca djelovao je i preko raznih humanitarnih organizacija. Te humanitarne organizacije bile su uglavnom registrirane u Zagrebu, a Mohamed Dževad Azajes, tada viši diplomat u Iranskom veleposlanstvu u Zagrebu, bio je odgovoran za nadzor nad obavještajnom službom i terorističkim operacijama pod okriljem “humanitarnih organizacija”. Najveći dio fondova za te “humanitarne organizacije” koordiniran je preko fondacije Mostafzin (pod patronatom iranske obavještajne službe) i mnoštva fondacija iz Saudijske Arabije i Perzijskog zaljeva, koje su preko Osame bin Ladena odgovarale sudanskom fundamentalisti Hasanu-Al-Turabiju.

Službena suradnja između Irana i bh. muslimana uspostavljena je tijekom boravka Alije Izetbegovića u Teheranu, 30. i 31. listopada 1992. godine, kada je postignut sporazum da naoružanje i ljudstvo koje je bilo nužno Armiji BiH, prolazi preko R Hrvatske. Republika Hrvatska je normalizirala odnose s Iranom 18. travnja 1992. godine, kada je za veleposlanika u Teheran poslan hrvatski musliman Osman Muftić. Upravo je on ugovarao detalje oko dopremanja naoružanja i ljudstva. S njim je najbliže surađivao Omer Behmen, bh. veleposlanik u Iranu u to vrijeme, kao i Hasan Čengić i Haris Silajdžić. Ta suradnja je učvršćena tajnim iransko-bh. sporazumom od 15. studenog 1994. godine. Sporazum je postignut uoči tajne posjete Bakira Izetbegovića Teheranu, u kome Iran i BiH dogovaraju dugoročni program za ojačanje svoje sveobuhvatne sigurnosne suradnje u rasponu od izrazitog pojačanja iranske vojne potpore do tajnog smještaja kadrova Hezbolaha i VEVAK-a u BiH. Ključna osoba za suradnju s Iranom bio je Hasan Čengić.

Islamski teroristi koji su pristizali iz raznih afroazijskih zemalja dobili su zajedničko ime mudžahedini i bili su raspoređivani u postrojbe koje su činile integralni dio A BiH. Jedan od dokaza da su ratovali u okviru postrojbi A BiH i da su indoktrinirali, obučili i organizirali nove “svete ratnike” od lokalnog muslimanskog stanovništva je i video kazeta El Mujahid. Ova video-kaseta prikazuje ratni put i veliča junaštvo odreda El Mujahid. Snimana je u Bosni, a njene kopije (oko 2.000 komada) rađene su u Švicarskoj. Svi dijalozi su na arapskom jeziku što govori da je kazeta bila namijenjena gledateljstvu izvan BiH i da ima propagandni karakter – propagiranje džihada među islamskim svijetom.

Na njoj se vidi Alija Izetbegović kako u nekoliko navrata vrši smotru odreda El Mujahid i kako razgovara s mudžahedinima. Zabilježen je i sastanak glavnih mudžahedina, među njima i njihovog zapovjednika (kome je lice zatamnjeno) emira Abu-Al-Maslija s generalom Sahibom Mahmuljinom, zapovjednikom Trećeg korpusa A BiH i pukovnikom Fadilom Hasanagićem. Na kazeti se mogu vidjeti i pripadnici 7. muslimanske brigade, bošnjačke verzije El Mujahida. Na kazeti je također prikazano usmrćivanje više pripadnika VRS tijekom rujna 1995. godine, u vrijeme ofenzive na Ozrenu.

U razdoblju između 1992. i kraja 1995. godine Zbor Iranskih Revolucionarnih Gardista (Pasdarani) utemeljio je tada sa sjedištem u Zenici postrojbu 7. brigadu Revolucionarnih Gardista jačine 2.000 ljudi, koja je bila integrirana u sastav A BiH. Temeljna zadaće ove brigade bila je obuka kadrova i sudjelovanje u najopasnijim operacijama na bojištu. Ista brigada službeno je raspuštena prosinca 1995. godine, za vrijeme Velajatijevog posjeta Sarajevu. Pored navedenih aktivnosti, Iran je održavao postrojbu za visoko-kvalitetnu obuku sastavljenu od oko 400 časnika Pasdarene i obavještajne službe VEVAK, namijenjenu za rad s mladim obavještajnim snagama bosanskih muslimana i srodnim terorističkim postrojbama. Dugotrajno prisustvo i uloga ovog iranskog kontigenta bili su ozakonjeni iransko-bh. sporazumom od 15.11.1994. godine.

Sporazum je postignut uoči tajne posjete Bakira Izetbegovića Teheranu, pri kojemu su Iran i BiH dogovorili dugoročni program za jačanje sveobuhvatne sigurnosne suradnje, u rasponu od izrazitog jačanja iranske vojne podrške do tajnog smještaja kadrova HizbAlaha i VEVAK-a u BiH. Poslije potpisivanja sporazuma Dayton-Pariz, ključni kadrovi postrojbi Pasdarena (od 150 do 200 ZIRG dočasnika i časnika) bili su integrirani u elitne postrojbe i postrojbe za obuku A BiH. U međuvremenu, iranski zapovjedni ešalon i ključni obavještajni savjetnici bili su priključeni uredu vojnog atašea iranskog veleposlanstva u Sarajevu. Uz to, više iranskih obavještajnih eksperata, poglavito vrhunski obavještajni instruktori VEVAK-a i Pasdarena, bili su dodijeljeni AID-u.

Suočene s odredbama Daytonskog mirovnog sporazuma bošnjačke vlasti u BiH su, krajem 1995. godine, na brzinu “preradile” islamističku infrastrukturu. Izvršena je “legalizacija” mudžahedina: oni su postali državljani BiH, bilo na temelju zasluga za “muslimansku stvar”, bilo ženidbom, a jedan broj njih prešao je raditi u humanitarne organizacije koje su bile akreditirane u međunarodnim tijelima i podržavane od strane službenoga Sarajeva.

Cijela ta operacija dodjeljivanja državljanstva mudžahedinima i teroristima bila je odobrena od strane Alije Izetbegovića osobno, a njom je rukovodio pomoćnik ravnatelja AID-a Irfan Ljevaković, inače zadužen za koordinaciju AID-a i AA-faktora. Ta mreža obuhvaćala je ljude iz policije, ministarstva vanjskih poslova, pravosuđa, županijskih i općinskih administracija (npr. iz policije: Bezdrob iz Sarajeva, Šemsudin Mehmedović iz Tešnja; iz Ministarstva vanjskih poslova Husein Živalj, Bakir Alispahić, Muhamed Bešić; iz pravosuđa Šahbaz Džinović; iz vojske Jusuf Halialagić, bivši pomoćnik zapovjednika Trećeg korpusa A BiH, zadužen za pitanje mudžahedina koji je poslije Daytona prešao u Federalno ministarstvo pravosuđa; Bakir Dautbašić iz humanitarne organizacijeMerhamet; iz županijske i općinske administracije Mirsada Žutić-Beganović i Bajro Čilić).

Dana 18. ožujka 1996. godine Sarajevo se formalno požalilo da je Izetbegovićeva vlast „bila ucijenjena zahtjevima da se suspendiraju svi odnosi s prijateljskom Islamskom Republikom Iran“. Ubrzo poslije toga, sarajevski mediji su objelodanili iranski demantij da vode logore za obuku terorista u BiH, ističući važne i postojeće humanitarne i civilne odnose. Mnogi od instruktora VEVAK-a, koji su u BiH proveli više godina, naučivši jezik i upoznavši običaje i kulturu bh. muslimana, vratili su se u Iran te su dodijeljeni logorima za obuku koji su pripremali bošnjačke kadrove poslane u Iran na školovanje.

Nekoliko stotina vojnika A BiH početkom 1996. godine upućeno je na obuku u Iran. Od početka ožujka 1996. godine velik broj djelatnika vojne obavještajne službe i AID-a upućivan je na školovanje u Iran, gdje su prolazili različitu sigurnosnu (obavještajnu i terorističku) i vojnu obuku. Od ožujka 1996. godine Teheran se usredotočio na dugoročno i trajno prisustvo u BiH, dalje učvršćujući svoju infrastrukturu. Službeno Sarajevo podržavalo je rastuće iransko prisustvo uprkos nepovoljnom učinku optužbi NATO-a u svezi s prisustvom terorista.

Tijekom 2000. godine podignuta je kaznena prijava protiv Bajre Čilića, policijskog dužnosnika općine Stari Grad-Sarajevo zbog nezakonitog izdavanja osobnih dokumenata stranim državljanima. Umjesto kaznenog gonjenja, Čilića je njegov rođak iz AID-a, Faik Špago, postavio na visoku policijsku dužnost u jednu drugu sarajevsku općinu. Na mjesto tajnika federalnog ministarstva policije postavljena je (šest dana poslije terorističkog napada na gradove u SAD) Mirsada Žutić-Beganović, tada načelnica upravno-pravnih poslova za upisivanje u bh. matičnu knjigu rođenih. Ona je dana 28.12.1995. godine svojim potpisom uvela u državljanstvo BiH 103 strana državljana afroazijskog podrijetla.

Na ovaj način u državljansto BiH upisani su brojni teroristi kao sto su: Karim Said Atmani, jedan od najtraženijih terorista, pripadnik GIA, sada u rukama francuske policije, (po saznanju francuskih služba sigurnosti, dobio državljanstvo BiH 1995.godine); Meherez Audoni, bivši pripadnik odreda El Mujahid, uhićen u Turskoj s putovnicom BIH; Muhamed Zuhair Handala, glavni organizator postavljanja automobila-bombe u Mostaru 1997.godine; Ekrem Avdija s Kosova, organizator mudžahedinske postrojbe „Abu Bekir Sidik“, koja je ratovala na Kosovu, dobio BiH putovnicu 1994. godine, osobno od Šemsudina Mehmedovića.

Iran je uz pomoć službenog Sarajeva prekomponirao svoju infrastrukturu u BiH. Poslije potpisivanja sporazuma Dayton-Pariz, 7. brigada Revolucionarnih gardista – Pasadrana bila je službeno raspuštena prosinca 1995.godine. Međutim, njeni ključni kadrovi (prema saznanjima oko 150 ljudi) bili su integrirani u elitne postrojbe i postrojbe za obuku. U međuvremenu, iranski zapovjedni ešalon i ključni obavještajni savjetnici bili su priključeni uredu vojnog atašea iranskog veleposlanstva u Sarajevu. Uz to, više desetina iranskih obavještajnih eksperata, poglavito vrhunskih obavještajnih instruktora, bili su dodijeljeni AID-u. Jedan broj obavještajnih kadrova bio je vraćen u Iran i pridodan specijalnim kampovima koji su bili namijenjeni za obuku operativaca AID-a.

Početkom 1996.godine, nekoliko stotina vojnika A BiH poslano je u Iran na različitu vojnu i sigurnosnu obuku. Osim toga, Iran je izvršio i revitalizaciju humanitarne mreže u okviru svojih humanitarnih ureda u Mostaru, Zenici, Bihaću, Visokom i Sarajevu. Početkom lipnja 1996. godine, Iran je otvorio i veliki medicinski centar u Bihaću s iranskim osobljem. Iste godine, Teheran se usredotočio na dugoročno i trajno prisustvo u BiH, dalje učvršćujući svoju infrastrukturu u iščekivanju da međunarodne snage odu.

Krajem ožujka 1996. godine, NATO je potvrdio da Iran flagrantno krši odredbe Daytonskog mirovnog sporazuma. Pod pritiskom SAD, Alija Izetbegović je priznao da su Iranci ostali na tlu BiH, ali je sveo njihov broj na 50-60, nazvavši ih otpuštenim vojnicima koji su tu ostali samo zato što su se poženili muslimankama, državljankama BiH. Ključni dokaz da je Iran nastavio obučavati kadrove iz vojnih i sigurnosnih struktura bosanskih muslimana bio je upad snaga IFOR-a u kamp za terorističku obuku u blizini Fojnice (Pogorelica) siječnja 1996.godine. Tom prilikom nađeno je mnoštvo dokaza da su kamp vodili instruktori iranske obavještajne službe. Zbog navedenog upada IFOR-a, a iz razloga što nije poduzeo neophodne mjere sigurnosti, čime je dokazana direktna umiješanost iranske obavještajne službe u organiziranje međunarodnog terorizma na tlu Balkana, s mjesta šefa iranske obavještajne službe za Balkan smijenjen je Ali Reza Bajata.

Sudjelovanje u ratu na prostoru BiH u sastavu snaga A BiH uzeti su teroristi iz mnogih terorističkih organizacija. Neki od primjera za to su: Abu Maali, bivši zapovjednik odreda El Mudžahid – pripadnik GIA; Alžirac Saliman Maherezi, poznat pod ratnim imenom Abu Džamil, koji je ratovao u BiH, bio je zapovjednik GIA; Faud Talat Kasim, uhićen u Zagrebu kolovoza 1995.godine – pripada egipatskoj organizaciji Gamma’at al Islamya; islamski terorista iz SAD, Kevin Holt, poznat pod ratnim imenom Isa Abdulah Ali, koji je sudjelovao još u bejrutskim bombaškim napadima s početka osamdesetih godina, pripadnik je Hezbolaha; Abu-Abdalah, palestinskog podrijetla, dezerter iz Marinskog korpusa SAD, pripadnik je Hamasa; Ahmed Z. Zuharija, Saudijac, uhićen od strane hrvatske policije veljače 1996. godine, pripadnik je saudijske terorističke organizacije „Organizacija za Islamsku revoluciju na Arabijskom poluotoku“; Rizvan Cazimi – „Kapetan Leši“ iz OVPMB, bio je pripadnik OVK, a imao je ratna iskustva iz BiH…

Rat u BIH islamskim je terorističkim skupinama poslužio kao odličan poligon za obuku – stvoreni su dvosmjerni kanali kojima su teroristi dolazili boriti se i obučavati odlazeći na druga mjesta kao već prekaljeni borci. BiH je, osim što je postala sigurno utočiste za teroriste koji su već bili u njoj, postala i skrovište za sklanjanje islamskih terorista koji su negdje drugdje počinili neki teroristički akt. Zahvaljujući putovnicama BiH mogli su dobiti drugi identitet i nesmetano putovati po drugim islamskim zemljama (prema izvorima iz egipatske službe sigurnosti, 75 egipatskih terorista, traženih zbog brojnih terorističkih akata, dobilo je novi identitet i državljanstvo u BiH) i što je najvažnije, razvili su islamsku terorističku infrastrukturu – mrežu u BiH na relaciji Milano – Sarajevo – Tirana – Sofija – Skoplje.

U raščlambi NATO-a, u vezi s eventualnom povezanošću s terorizmom, između ostalih, navode se slijedeće islamističke organizacije i skupine:

Elbard Bosnia (Slobodna Bosna), Vehabije, Crvena ruža, Zetra, Od 3 do 9, Aktivna islamska omladina, Muslimanski omladinski savez, Hamas Turabe, Vevak, Islamski ratnici, Faraoni, Crni Labudovi, humanitarne organizacije za koje se sumnja da imaju veze s terorizmom: Nahala, Fond za preporod islama, Human Appel International, Al Haramani…

Elbard Bosnia (Slobodna Bosna) je organizacija sa sjedištem u Zenici. Okuplja bivše strane mudžahedine i muslimanske ekstremiste; Crni Labudovi – paravojna formacija; njeni pripadnici angažirani su kao tjelohranitelji visokih političkih osoba iz redova SDA, broji oko 600 članova; Aktivna islamska omladina – direktno odgovorna za terorističke napade u Travniku, kojom prilikom su poginuli hrvatski policajci Ante Valjan i Perica Bilić; Crvena ruža – navodno u vezi s Hamasom. Prema saznanjima, ova je organizacija bila pod direktnim okriljem AID-a, a njeni pripadnici odgovorni su za nekoliko pokušaja atentata na Fikreta Abdića. Svoje nove članove je regrutirala na Islamskoj akademiji u Bihaću i Islamskoj višoj školi u Cazinu; Faraoni – paravojna formacija, osnovana u rujnu 1996.godine, djeluje u specijaliziranim trojkama ili petorkama;Hamas Turabe je ekstremna islamistička organizacija koja djeluje u Goraždu.

Prema procjenama izraelskih službi sigurnosti, ova teroristička osovina i mreža na Balkanu (Bosna-Makedonija-Albanija-Bugarska-Kosovo-jug Srbije), kao dio globalne islamske terorističke mreže, broji danas oko 6.000 terorista. Iz ovih mreža su do sada kao suučesnici u terorističkom napadu na SAD od američkih službi sigurnosti identificirani Bensayah Belkacem, državljanin BiH, do 11. rujna 2001.godine živio u Zenici, navodno je sudjelovao u falsificiranju putnih isprava i vozačkih dozvola za pripadnike Al-Qaede, i Abu al Maid, također falsifikator, trenutno se skriva negdje na prostoru koji pokriva ova mreža.

Krajem ožujka 1996. godine NATO je potvrdio ne samo da je Iran nastavio s obučavanjem bošnjačke komponente VF, već da iranski kadrovi predstavljaju terorističku prijetnju za snage IFOR-a. Pod pritiskom, Izetbegović je priznao da je 50 do 60 Iranaca ostalo u BiH, naglašavajući ipak da su svi oni otpušteni vojnici oženjeni muslimankama iz BiH. Kasnije se pokazalo da je najveći broj osoba afroazijskog podrijetla, među kojima i Iranci, prešao u mnogobrojne humanitarne organizacije, gdje su pod krinkom humanitarnog rada nastavili svoje obavještajne i terorističke aktivnosti.

Autor: Josip Šimić

ZADNJE VIJESTI