EKSKLUZIVNO: Neuništivi Čović, Bandić i Musić

MOSTAR - Što povezuje u čvrstu cjelinu dr. Dragana Čovića, Dragu Čolaka, bivšeg šefa odjela za borbu protiv neprijateljske emigracije Centra državne bezbjednosti Mostar, Ivana Bandića, veleposlanika Republike Hrvatske u Budimpešti, Miroslava Musića, čelnika Hrvatske SOE-e a nekada djelatnika Hrvatskog veleposlanstva u Moskvi i Stanka Čolaka, bivšeg šefa savezne UDBE ili Službe bezbjednosti Saveznog sekretarijata za unutarnje poslove SFRJ?

Kako se posljednjih godina rade detaljne analize o nastanku i formiranju HDZ-a BIH sve je više pristalica teorije da je taj proces vođen pod monitoringom jugoslavenske udbe dok jedan dio teoretičara smatra da nikako ne treba odbaciti teoriju da je u njeno stvaranje uključena KOS-JNA odnosno nekada moćni KGB kao dio ustroja Sovjetskog saveza koji je kasnije postao FSB Ruske federacije.

Interesantno je napomenuti da su čelnici HDZ BIH mahom regrutirani iz bivših partijskih struktura koji su vrlo spremni dočekali demokratske procese koji su slijedili padom Varšavskog pakta, odnosno od bivše suradničke mreže Službe državne bezbjednosti, kao kadar kojem se treba vjerovati.

Put dr. Dragana Čovića je vezan za partijsku strukturu Saveza komunista a njegovo strelovito napredovanje je vezano za strukture koje su upravljale procesima u vojnoj tvornici SOKO u Mostaru, te je bitno napomenuti da bez čvrstih garancija nitko tko nije provjeren i podoban nije mogao dobiti posao u prestižnom gigantu koji je proizvodio vojne avione za potrebe JNA. Detaljnu provjeru i garanciju su davali ljudi službe državne bezbjednosti i organi bezbjednosti JNA poznati kao KOS. Poznato je da je Čović bio blizak jednim i drugim i da se kao student potpisivao ćirilicom te izjašnjavao kao Jugoslaven.

Braća Čolak, Drago u Mostaru i Stanko u Beogradu predstavljali su najmoćniju tajnu službu koja se brinula za opću sigurnost svih građana, no u stvarnosti su predstavljali zloglasnu udbu koja je stotine neprijatelja Titova režima bez valjanih dokaza otjerala u zatvore.

Iz današnje perspektive nije jasno kako su i čime njihovo povjerenje zaslužili Miroslav Musić i Ivan Bandić te kako su i kojim zaslugama postali operativci ili djelatnici Centra službe državne bezbjednosti Mostar, te tko ih je regrutovao. Samo na prvi pogled ovo izgleda jednostavno, no ako se vidi da će obojica vrlo brzo završiti kao djelatnici Hrvatske izvještajne službe Republike Hrvatske, poznate kao HIS i to sredinom devedesetih godina, neposredno pre kraj rata u BIH, realno je se zapitati koja je to moćna ruka upravljala njihovim sudbinama, te ih kanije odvela na mjesta veleposlanika odnosno konzula u Budimpešti odnosno u Moskvi.

Zabrinjavajuće je da su i Musić Miroslav i Ivan Bandić progonili hrvatske emigrante, takozvanu neprijateljsku emigraciju i kao takvi su doživjeli streloviti napredak umjesto da su prošli lustraciju, a pitamo se u kojim je to normalnim zemljama moguće.

Iz dokumenata koje posjedujemo vidi se da djelatnik mostarske udbe Miroslav Musić, 16.11.1989. piše prijedlog za brisanje iz operativne veze „CETINA“, udbaškog doušnika koji je na području Omiša 1989. osuđen za krivično djelo silovanja, zbog čega je od strane nadležnog suda kažnjen kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci. Doušnik Cetina je povremeno pokrivao u Njemačkom gradu Karlsruheu poznate hrvatske emigrante Naletilić Tomislava, Miletić Ivana i Grga i Nedjeljko Vegar te Sivrić Kreše ili kako piše u udbinim dokumentima ustaške ekstremiste. Pored Musićeva potpisa nalaze se potpisi Ante Crnogorca i njihova nadređenog Drage Čolaka, čelnika mostarske ispostave Službe bezbjednosti ujedno brata poznatijeg Stanka, šefa savezne UDBE.

Drugi dokument koji posjedujemo pokazuje prijedlog operativnog djelatnika Ivana Bandića upućenom svom šefu Dragi Čolaku 25.06.1990. za brisanje iz operativne veze „Rudi“ iza kojeg se krije izvjesni Lončar Slavko-Drago, zvani Čika, koji je kao emigrant do 1985. boravio i radio u Sjedinjenim američkim država u gradu Chicagu. Vidimo da je Mostarski centar državne bezbjednosti djelovao obavještajno na teritoriju SAD-a te je preko doušnika „Rudi“ pokrivao aktivnosti ustaških emigranata Glavaš Vlade, Marunić Tomice, Mivotić Ivana, Šego Zdravka i drugih emigranata koji žive u Chicagu.

Ono što je najbitnije je činjenica da današnji hrvatski veleposlanik Ivan Bandić 1990. i to 25. lipnja pošteno odrađuje svoj udbaški posao i to u vrijeme kada se formiraju Hrvatska demokratska zajednica BiH a već je odavno u Republici Hrvatskoj ustrojen Tuđmanov HDZ dok je za Miroslava Musića, koji je prevalio „trnovit“ put od borca protiv neprijateljske ustaške emigracije, pa do operativca HIS-a kojim rukovode Miroslav Tuđman i Josip Perković, pa do konzula u Moskvi i danas čelnika hrvatske SOE-a.

Koji su pravi razlozi da bivši djelatnici mostarske udbe, Musić i Bandić postignu velike i uspješne karijere samo možemo pretpostaviti, no obojici je ključna veza Drago odnosno Stanko Čolak, po svemu sudeći mentor Dragana Čovića i skoro čitavog vodstava bosanskohercegovačkog HDZ-a.

Da li se vrh te hobotnice nalazi u Beogradu ili Moskvi teško je dokazati ali niz činjenica upućuje na takav zaključak.