FELJTON: Što je danas HDZ – Politički stroj bez emocija (1)!

ZAGREB - Stavovi su različiti i ovisni o političkoj pripadnosti, ali je neosporno opetovano biranje HDZ-a i njegovo vraćanje na političku scenu, nezavisno od promjene stranačkog čelništva, laganog političkog skretanja desno ili prema centru ili samo kozmetičkih promjena političkog smjera. Povratku HDZ-a na vlast nakon lijevih koalicija i njihovog isključivog izbora ljudi te nevjerojatno neučinkovitog i anacionalnog vladanja Hrvatskom, uvijek su prethodili stranački obračuni umjesto dogovori, pregovori i usuglašavanje promjena. Takav je slijed događanja za posljedicu imao personalne promjene u kojima je nebitna bila stručnost, sposobnost, osobnost i snaga, nego pripadnost, poslušnost, prosječnost i prilagodljivost. Ništa nije sporno unutar stranke niti u takvom stranačkom izboru suradnika ako to članstvo želi, jer se radi o političkoj borbi, dominaciji, slaganju osobnog zaštitnog okruženja i sposobnosti prilagođavanja, međutim sporno je što se sve to izravno odražava na cjelokupno hrvatsko društvo i njegov vrijednosni sustav. Posljedice su na ukupni razvoj Hrvatske bile izravne, negativne i u nekim segmentima društva i gospodarstva gotovo nepopravljive.

Stranački su obračuni unutar HDZ-a uvijek ostavljali trag u funkcioniranju po istom obrascu gotovo cijele hrvatske političke scene (s većim ili manjim intenzitetom) i u svom najgorem obliku u izboru stranačkih ili izvanstranačkih prosječnih osoba u vladama i sastavima Hrvatskog sabora. Birali su se naime u pravilu oni koji su okrenuli na neki način leđa prethodnom čelništvu, manje zbog principijelnih razloga, a puno više zbog nezadovoljstva svojom pozicijom u stranci ili političkom sustavu (nebitno opravdano ili ne) i počeli podržavati nove pretendente na stranačko postolje. Svaki uspon na postolje prati svita čija se podrška zadržava samo do novog ciklusa i početka trešnje trona. Oni su nažalost kadar zbog kakvog su pale sve hrvatske i HDZ-ove vlasti. Oni su hrvatski prosjek s kojim se Hrvatska zadržava po mnogim gospodarskim i inim pokazateljima na dnu EU-a. Balast osrednjosti polako, ali sigurno počinje blokirati sustav, a odluke i koncepcije koje se donose uglavnom su usmjerene prema interesnim grupama.

Naslijeđe

Ozbiljnije rastakanje političke homogenosti HDZ-a svoje početka ima u razdoblju tzv. poslovno-upravljačke vlade, odmah nakon oslobađanja najvećeg dijela Hrvatske vojno-redarstvenom akcijom Oluja 1995. godine i ostavke premijera Valentića. Tadašnja se Vlada formira uglavnom u okviru interesnih poslovnih grupa vezanih prije svega za INU i građevinski lobi, a slično je i funkcionirala pa je gubitak izbora početkom 2000. godine bio logičan i očekivani završetak mandata. Gubitku mandata pripomoglo je i puno još drugih faktora koji su uvijek posljedica dugog vladanja uglavnom istih ljudi. Istovremeno s bolešću predsjednika Tuđmana slabi i liderska homogenost u stranci, a njegovim odlaskom unutar stranke počinju stvarne borbe za HDZ te financijsku, gospodarsku i svaku drugu moć. Pritom se nisu birala sredstva niti ljudi, već se selekcija vršila po principu podržavanja novog stranačkog lidera, nezavisno od političkih, svjetonazorskih, obrazovnih i sličnih kriterija. Tijekom političkog djelovanja u oporbi još je postojala kakva-takva demokratska infrastruktura u stranci, međutim nakon povratka na vlast vladanje se strankom i državom pretvorilo u politički diktat praktički jednog čovjeka-predsjednika HDZ-a.

Za kasnije događaje u HDZ-u i u samoj zemlji vrlo je važno bilo uvođenje novog modela upravljanja Hrvatskom za vrijeme SDP-ove Vlade nakon 2000. godine. Vlada se Republike Hrvatske birala i postavljala isključivo i jedino iz stranačkih redova pa su ministri postajale i osobe bez stručne i znanstvene podloge, bez ikakvog radnog iskustva, a pogotovo bez iskustva u upravljanju i odlučivanju. Takav je sustav zakočio razvoj, povećavao birokratiziranost zemlje, širio usmjeravanje prema interesnim i lobističkim grupama, povećavao ukupni dug Hrvatske i povećavao društvene i političke antagonizme. Prema takvom je pristupu na najodgovornijem mjestu u Vladi mogao biti izabran svatko iz stranke, samo je pitanje bilo koliko je blizak i lojalan stranačkom vrhu. Lijeva je Vlada izdržala samo jedan mandat i istovremeno je potvrdila veliku nespremnost u odlučivanju o ključnim nacionalnim pitanjima zemlje i pri odlasku uvela još jedan novi model političkog negativnog pragmatizma s kojim se unutar stranke zaustavlja svaki ozbiljniji oblik demokracije i odgovornosti. Iako se zna kako za gubitak izbora i opću percepciju političke uspješnosti ili neuspješnosti najveće zasluge imaju ministri u Vladi, usprkos gubitka izbora zbog njih SDP-e ih je zaštitio i preko izbornih lista uveo u Sabor. Time počinje negacija svake političke logike i potvrda kako su ozbiljni kriteriji nebitni, kao uostalom i smjer zemlje. Primaran počinje biti sam politički sustav i njegova obrana pod svaku cijenu, dok su obrazovanje, znanost, kultura, zdravstvo i pravni sustav kao temelji svakog društva pa i hrvatskog usputna briga. Negativni su rezultati vrlo brzo bili vidljivi u neuređenosti praktički svih grana djelatnosti i u gotovo svakom segmentu društva u smislu vrijednosnog poimanja izbora, postupanja, planiranja i odlučivanja u interesu žitelja Hrvatske. Takvim i još k tome anacionalnim načinom upravljanja Hrvatskom SDP-e je izbore 2003. godine očekivano izgubio, ali na žalost njegova ostavština stranačkih vlada zarobila jer kasnije Hrvatsku u okvire iz kojih nismo niti do dana danas izašli.

Povratkom na vlast HDZ je u slijedeća dva mandata upravljanja Hrvatskom formiranje Vlada iz samo stranačkih redova doveo do savršenstva, a nedodirljivu lidersku poziciju predsjednika stranke podigao do razine neupitnosti, nepogrešivosti, stranačke zadivljenosti i ukupne članske pokornosti. Dominacija HDZ-a i stranačkog vrha (lidera) praktički nije imala opozicijskog pritiska, a ponajmanje se to moglo osjetiti, očekivati i dogoditi unutar samog HDZ-a. Stvarana planski ili automatizmom sasvim svejedno, unutarstranačka atmosfera pokornosti i poslušnosti izdvajala je samo izabrane, dok su svaka osobnost i istraživačka znatiželja, a posebno nezadovoljstvo putem kojim idu Hrvatska i stranka proglašavani djelovanjem protiv stranke, destrukcijom, problematičnim ponašanjem i slično. Rezultat je uvijek bio udaljavanje takvih ljudi iz stranačkih i državnih pozicija, potpuna sloboda političkog odlučivanja stranačkog vrha, posebno predsjednika stranke i doživljaj neograničene političke moći upravljanja (vladanja) Hrvatskom. Nepostojanje ozbiljnijeg opozicijskog pritiska izvana i iznutra odvodi HDZ i Hrvatsku u isključivu interesnu zonu djelovanja pojedinaca i grupa, izvan tuđmanovog principa balansiranja i povlačenja nestranačkih i stručnih kadrova u Vladu i u konačnici na razinu stranačke apsolutne moći prema kojoj odgovornost državnih sustava kontrole gotovo nije postojala.

Svatko je tada u Hrvatskoj mogao biti što poželi predsjednik stranke, a unutarstranački način funkcioniranja u takvim okvirima postaje obrazac djelovanja koji ostavlja trajne i gotovo nepopravljive tragove kasnije. Principi tadašnjeg stranačkog djelovanja izbrisali su svaku razliku između obrazovanosti, odgovornosti i sličnih kategorija vrednovanja političkog i ostalog rada, a sama je politička recentna i prošla politička pripadnost postala apsolutno nevažna. HDZ tada postaje u pravom smislu zajednica, interesna politička zajednica, u kojoj može po želji svaki svjetonazor naći svoje mjesto samo ako formalno prihvati HDZ-ov pristup, način ponašanja i princip djelovanja. Put Hrvatske prema velikim gospodarskim, demografskim i ostalim problemima kasnije tada je postavljen (popločen) lijepim željama. Stranačka tijela, odbori, povjerenstva i slična stranačka demokratska obilježja postoje samo formalno, a pozicija u stranci i blizina Predsjedniku određuju sve; mišljenje, stav, način djelovanja, vrijednosni sustav, kasniji izbor…, što bez stručno-znanstvene odborske ili slične valorizacije neminovno vodi prema političkoj uvjetovanosti svega u Hrvatskoj.

Posebna je potvrda takvog obrasca političkog djelovanja bila želja po odlasku za svojom nasljednicom koju biraju na nevjerojatnom Saboru HDZ-a 04. srpnja 2009. godine, uz isto takav govor Ivana Jarnjaka, tada glavnog tajnika stranke, nakon kojeg je svima prisutnima ostao gorak osjećaj nemoći. Stranka naviknuta već na apsolutnu dominaciju mirno prihvaća sva nametnuta rješenja, a ljudi koji slijede tadašnje vodstvo stranke potvrđuju time prevladavajuće interesno udruživanje i razinu prilagodljivosti koja sputava svaku osobnost i formiranje stava. Nije moglo drugačije niti završiti, nego gubitkom izbora 2011. godine i nije mogao nitko drugi niti smijeniti HDZ osim SDP-a. Nije pritom bila u pitanju opozicijska snaga SDP-a, nego se HDZ svojim postupcima, izborom ljudi, načinom vladanja, nejasnom političkom profilacijom, interesnim povezivanjem i neuvjerljivim upravljanjem doveo u situaciju izbornog poraza i velikog stranačkog pospremanja. Glavni problemi stranačkog djelovanja nakon izbornog poraza 2011. godine bili su nezasluženo zbrinjavanje nositelja prethodne gubitničke izvršne vlasti u Sabor i tek djelomično stranačko preslagivanje ranije izabranih stranačkih sljedbenika bez ozbiljnijih kriterija.

Prethodnica

Težak poraz HDZ-a na izborima 2011. godine poprilično je uzdrmao unutarstranačke odnose i potvrdio kako je napuštanje tuđmanove doktrine vođenja stranke i države bila velika politička pogreška. Pored toga pokazalo se kako su zamiranje unutarstranačkog djelovanja kroz odbore i brojna druga tijela, javno djelovanje samo kroz usko okruženje oko vrha stranke i politički neselektivan izbor ljudi za državnu upravu ponovo potvrdili nedemokratičnost i antiintelektualizam stranke, čijeg se naslijeđa stranka nije uspjela riješiti niti do danas. Promjena je stranačkog vrha bila logična, očekivana i dobrodošla nakon razarajućih učinaka po stranku, a naravno onda i Hrvatsku, uvedenog političkog apsolutizma u ime nedodirljivosti predsjednika stranke i vrha oko njega. Usprkos svih sumnji vezanih za političko djelovanje u prošlosti i mogući smjer HDZ-a u budućnosti, dolazak je Karamarka na čelo HDZ-a 2012. godine značio polako i strpljivo stabiliziranje gotovo razorene i teško optužene stranke i njezinog ranijeg predsjednika. Malo je ljudi vjerovalo u mogući oporavak stranke i njezino ponovo dizanje do vodeće hrvatske političke opcije, njezin povratak prema temeljnim načelima djelovanja s početka i u poziciju ponovnog upravljanja Hrvatskom. Posebno je bila naglašena strpljivost u postupanju, tolerantnost prema prethodnicima (koju inače nisu zaslužili), selektivnost ljudi koji su se ponovo počeli priključivati stranci i naročito stručnost stranačkih odbora, izbornih stožera i sličnih stranačkih tijela. Cijela je atmosfera bila poprilično opuštena i stimulativna, a djelovanje je stranke u predizborna i izborna vremena podignuto praktički na znanstvenu razinu postupanja i predviđanja. Bilo je naravno puno lakše funkcionirati u oporbi i slagati koncept stranke bez posebnih pritisaka i želja pojedinaca za pozicijama u izvršnoj vlasti ili pak Saboru. Izborni rezultati naravno nisu izostali i HDZ je u nizu dobio četvore izbore s objektivnim procjenama kako će nacionalne izbore 2015. godine dobiti s natpolovičnom većinom, a moguće čak i s dvotrećinskom.

Tadašnji su stranački odbori sastavljani po sasvim drugim principima nego prethodni i u njima je bilo puno uglednika iz hrvatskog javnog, znanstvenog, kulturnog, obrazovnog, zdravstvenog, sportskog i inog života, koji su svojim iskustvom i snagom potvrđivali ukupni potencijal s kojim je HDZ želio upravljati Hrvatskom. Primjerice, u Odboru za znanost bilo je preko 40 znanstvenih uglednika, u Odboru za kulturu velik broj hrvatskih vodećih umjetnika i kulturnih djelatnika itd. Naglašeni nacionalni koncept vladanja Hrvatskom istina mnogima u Hrvatskoj i izvan Hrvatske nije bio po volji, ali su se konačno u Hrvatskoj nazirali strateški nacionalni interesi kojima politika konačno želi podrediti djelovanje. Uglavnom, dvojac Karamarko i Brkić koji su tada vodili stranku imali su sve u svojim rukama i oko sebe potencijal s kojim su u racionalnom i na znanstvenim zakonitostima utemeljenom postupanju mogli lakoćom dobiti izbore 2015. godine i usmjeriti Hrvatsku i stranku prema stvarnoj demokraciji, strateškim nacionalnim interesima, povezivanju s hrvatskim iseljeničkim vrijednostima i postaviti temelje budućem ukupnom razvoju.

Najteže je u tom razdoblju bilo dobiti predsjedničke izbore 2014. godine, iako su se već u njima počele naslućivati pukotine u smislu pojavljivanja osobnih interesa vezanih za europske i nacionalne izbore, a homogeni se tada i visoko stručni izborni stranački stožer počeo dijeliti. Bio je to početak kraja unutarstranačke idile, početak osipanja stranačkih odbora i polagani, ali sigurni povratak na usku stranačku selekciju ljudi, tako svojstvenu HDZ-u iz prethodnih razdoblja. Zato što se počelo približavati pozicioniranje stranačkih sljedbenika na saborskim listama, približavanje vrhu stranke zbog pozicija u budućoj vladi (jer će se po istima izbori dobiti bez problema) i zato što vrh stranke u tim okolnostima nije bio rezolutan, principijelan i oslonjen na ljude koji su nosili sve izbore do tada. Napuštajući kriterijski izbor i prepuštajući stranačkoj ustaljenoj mašineriji iz prethodnih razdoblja standardno djelovanje, srušen je novo postavljeni princip unutarstranačkih odnosa. Što su nacionalni izbori bili bliži dominantnom postaje sebičnost kao ustaljena stranačka slabost, naglašen postaje antiintelektualizam i vojnici stranke bez ikakvih ozbiljnijih stručnih referenci ponovo jašu. Dovesti praktički već dobivene izbore u izbornu izjednačenost bila je prava umjetnost, pogotovo uz onakve rezultate i veliku neuvjerljivost SDP-ove Vlade. Prvi ozbiljniji udar na stranačku izbornu uhodanu mašineriju bilo je neočekivano, nelogično i nikom dobronamjernom razložno postavljanje nove direktorice izbornog stožera, osobe bez ozbiljnijeg izbornog analitičkog iskustva.

Drugi je udar na HDZ-ovo biračko tijelo izvršen s objavljivanjem izbornih listi za Sabor RH, na kojima su potpuno neočekivano osvanule osobe koje ne bi prošle niti unutarstranačke izbore. Veliko se razočaranje djelovanjem i izborom osoba stranačkog vrha izravno prelilo na ukupni broj glasača i ti su izbori 2015. godine na kraju s SDP-om završili neriješeno u 10 hrvatskih izbornih jedinica. Nikako se ne smije zaboraviti niti činjenica kako je tadašnji predsjednik SDP-a Milanović gotovo sam svojom osobnošću i energijom dostigao HDZ, a pogotovo konačnim i dugo očekivanim skretanjem SDP-a prema hrvatskim političkim okvirima. Podignuta ruka i stisnuta šaka za Hrvatsku, hrvatske zastave na SDP-ovim skupovima i žestoka retorika i postupanja prema susjedima i EU birokraciji gotovo su Milanovića i SDP ostavili u sedlu. Usprkos svim krivim postupcima, velikoj popustljivosti spram osrednjih stranačkih kadrova i povratku na prethodna postupanja, pozicija HDZ-a i Karamarka nakon slabo odrađenih izbora najjača je bila u trenutku odbijanja tripartitne Vlade u teškim poslijeizbornim pregovorima. Njegovo je okruženje tada bilo preslabo i zbog silne zainteresiranosti za izvršnom vlašću nije naprosto moglo dugoročno sagledati hrvatske i stranačke interese pa je pošto-poto ušlo u koalicijsku Vladu, koja svoju stabilnost (vrlo omiljeni pojam kasnije) nije nikako mogla postići. Slijedeći ključni trenutak, već nakon formirane Vlade s premijerom Oreškovićem i silnih nesporazuma bio je Karamarkovo odbijanje zamjene mjesta potpredsjednika Vlade s mjestom predsjednika Sabora. Nevjerojatnim se čini naivnost i sebičnost političkog okruženja uz tadašnji stranački vrh i potpuni nedostatak bilo kakvih ozbiljnijih procjena. Srušiti vlastitu Vladu i očekivati nakon toga ponovni uspjeh na izborima ili prethodno u pregovorima samo potvrđuje potpunu negaciju znanstvenog, kulturnog i uopće mislećeg potencijala u stranci. Povratak na stari način djelovanja u HDZ-u bio je neočekivano brz i na naplatu su razarajućom brzinom stigli svi kadrovski promašaji pri sastavljanju listi za Sabor, europske izbore i pri formiranju koalicijske Vlade s MOST-om. Konačni je rezultat bio odlazak na nove izbore i odlazak Karamarka, a stranka polako i sigurno prerasta u politički stroj bez emocija. Velik broj predsjednikovih suradnika pronalazi novi predmet i stari smisao ulagivanja i divljenja niti se okrenuvši za odlazećim. Dobri stari HDZ.