fbpx

KOMENTAR DANA: Je li bomba oružje ili “selotejp” preko usta?

Autor: Marko Čuljak

LJUBUŠKI - Nekako uvijek, a to nije odraz bijega od stvarnosti ili neutemeljenog straha već ona ljudska potreba za mirom i srećom, kada se događaju ružne stvari, očekivate da se to ne dogodi vama ili kada se dogode anomalije u društvu, one su opet rezervirane za druge krajeve svijeta. Krajeve s manjim stupnjem civilizacijskih dostignuća, one u kojima vlada anarhija i poludjeli fanatizam. Počevši od najveće do najmanje stavke. Od prirodnih katastrofa na vrhu ljestvice preko mafijaških obračuna i terorističkih napada do naizgled banalne stvari kao što je sloboda govora.

Nenaviknuti smo na katastrofe kako god one bile stupnjevane. Naiđe hitna pomoć sa sirenom u velikoj brzini, mi mali ljudi odmah osluškujemo što je se dogodilo i gdje, kome. Dogodi se nesreća i bude nam žao čovjeka kojega ne poznajemo kao da se nama dogodilo. Ne likujemo. Suosjećamo. I kada je poplava u Posavini i kada se raznese bombaš samoubojica u Pakistanu.

Mi živimo u malim sredinama u kojima se teško može što sakriti. U većini općina kao što je slučaj u zapadnoj Hercegovini, većina ljudi zna većinu ljudi. Iz viđenja, ako ne osobno. Sklonosti, poroke, stranačku pripadnost, za koga tko navija.

Stoga se s gražanjem osvrne normalan čovjek i kada bude otvoreno za javnost napadnut jedan novinar koji drugačije, valjda, misli, djeluje, piše, iskaziva vlastite stavove te poseže za onom naizgled banalnom stvari kao što je sloboda govora. U što je se to upleo jedan novinar pa da mu kraj kuće bace bombu i pri tom ozlijede jednu osobu te bi se ovaj akt zastrašivanja mogao protumačiti i kao mnogo teža kategorija?

Uvijek je bilo najteže, kao što primjeti jedan od nas, dirati u osinjak. Pa se potpuno ispravno nakon napada na jednog novinara nameću pitanja. Zašto, kome smeta i što dalje. Mi smo mislili da se takve stvari događaju mnogo većim ribama a ne nekome na lokalnom nivou. Ta nije nitko ovdje Ivo Pukanić ili Veronica Guerin da završi kao njih dvoje. Ili je ta eksplozivna naprava upozorenje, suptilan odraz iskazivanja moći prema čovjeku koji je bio na tragu nečega velikoga? Ili, što bi bilo još gore, nečega malog što svi mi dobro znamo da je tako, ali ne možemo ništa poduzeti jer ništa ne poduzimaju ni najveće državne institucije kojima je to osnovna djelatnost.

Od sada treba paziti na svaki pokret prsta na tipkovnici. Paziti da se takva stvar ne dogodi vama samima jer je neutemeljeno svoju glavu riskirati za istinu kada i istina u našem društvu ima dvije strane medalje. Istina je jedna ali je protumačena drugačije od dviju različitih struja. One koja bi voljela da se otkrije i one koja bi je zataškala.

Istina je, na kraju, jedna obična kukavica koja se skriva u grmlju. Još uvijek. Desetljećima ne proviruje iz sigurnosti skloništa i čeka da opća opasnost prođe. Ali će na kraju izići iz skloništa i pojaviti se u najljepšem ruhu. Bit će lijepo toga dana, makar zadnjega i sudnjega, biti na njenoj strani.

A dok se to ne dogodi, bomba je postala ne samo oružje već i selotejp preko usta. Hajde, zašutimo ako imamo muda šutiti. Ili galamimo ako nas je strah jer bi galamili od straha da se u šumi susretnemo s vukom pošto bi ga jedino tako otjerali od sebe.

Jasno je i to da je ova crtica, osvrt, ma ovaj jadni tekst napisan bez utvrđenog reda. Jednostavno, nije više zgodno. Strah me. Uspjeli su. AAAAAARGHHH!!!

Autor: Marko Čuljak

ZADNJE VIJESTI