KOMENTAR DANA: Može li žrtva postati hladnokrvna progoniteljica?

NAYPYDAW - U studenom 2015. godine je u Parizu izvršen teroristički napad u kojem je poginulo 129 ljudi a više od 350 je ranjeno. Napad su izveli pripadnici tzv. ISIL-a. Život u Parizu kao normalan je stao. Tako i kulturni događaji i koncerti. Svoj koncert je otkazala i poznata glazbena skupina U2. Ipak, oko mjesec dana kasnije irska skupina je koncert održala kao što su i brojni drugi događaji pokazali poruke jedinstva i potpore Parižanima i Francuzima jer je nastavak normalnog života određen kao najbolji oblik borbe protiv terora.

Tu večer u prosincu na održanom koncertu U2-a, pred samo izvođenjejedne od poznatijih pjesama „One“, pjevač Bono Vox je pozvao sve prisutne, između ostaloga, i da znaju kako i sami teroristi imaju svoje članove obitelji koji ih ne podupiru i koji žive uistinu predivnu i miroljubivu religiju Islam, što je u publici izazvalo sveopće i razumljivo odobravanje.

Bono je inače poznati borac za otpis duga afričkim zemljama, borac za brojna ljudska prava i potpora raznim udrugama kao što su Amnesty International i Greenpeace. Bio je velika potpora potpisivanju mirovnog sporazuma između katolika i protestanata na Veliki petak 1998. Počasni je građanin Sarajeva i vlasnik BiH putovnice a to je zaslužio jer je za vrijeme ratne opsade Sarajeva upozoravao svijet na katastrofu, uživo na koncertima grupe održavao video vezu sa okupiranim Sarajevom u kojem je U2 održao koncert 1997.

Od ostalih aktivnosti, Bono je bio i za oslobađanje Aung San Suu Kyi iz kućnog pritvora, a zapravo zatvora, koju je tamo smjestila vlast Burme (Mijanmara) na čelu čije je bila vojna hunta.Na svakom omotu u unutrašnjosti U2 albuma pisale su riječi podrške – Free Burma, Remember Aung San Suu Kyi i slične. Ona je iz zatvora izišla i danas je politička čelnica Mijanmara.

Aung San Suu Kyi je dobila Nobelovu nagradu za mir godine 1991., zbog nenasilne borbe za demokraciju i ljudska prava. Iz njezine zemlje je u posljednju godinu dana izbjeglo preko 200 tisuća muslimana u susjedni Bangladeš. Svijet je u nedoumici oko nje same i oko toga što se događa u Mijanmaru. Muslimani Rohindže kažu da doživljavaju genocid a Aung San Suu Kyi da je sve to režija nekih terorista.

Mi znamo samo ono što vidimo i pročitamo u medijima. Ali ne znamo kome vjerovati jer mediji ponekada plasiraju javnosti ono što njima netko plasira. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća nemali broj američkih novina među kojima i oni veći kao New York Times donijeli su priču o „hrvatskim teroristima“. Naime, sve zločine koje je počinila Udba pripisani su „hrvatskim teroristima koji ruju protiv Jugoslavije“. A juga je bila miljenica SAD-a. Stoga su mediji pisali kako im nametne CIA ili tko god. Ili sami nisu željeli reći istinu.

Dakle, ako je istina da je Aung San Suu Kyi uistinu upletena u progon muslimana iz te većinski budističke zemlje, to je samo još jedan dokaz da je politika nadasve čudna i prevrtljiva. Kako može nekadašnja žrtva sada postati hladnokrvni progonitelj i raditi drugima ono što je netko godinama radio tebi? To je mnogo gore nego da je Nelson Mandela počeo progoniti bijelu rasu iz Južne Afrike. Jer bijela rasa je njega ugnjetavala.

Ali opet, mi znamo ono što dopire do nas. A do nas dopire da je Bangladeš na rubu humanitarne katastrofe, da zatvara granice zbog ogromnog priljeva izbjeglih Rohindža koje Mijanmar progoni a za koje je na svjetskoj razini donedavno malo tko i čuo. Istina, svijet jest globalno selo ali samo onda kada nas nešto zanima.