fbpx

KOMENTAR DANA: Tamo gdje netko drugi caruje

Autor: Vlado Marušić / Dnevno.ba

HAAG - Haški tribunal je izrekao kaznu doživotnog zatvora srpskom generalu Ratku Mladiću.“Majke Srebrenice“ nakratko mogu odahnuti, kao i tisuće, rekao bih na stotine tisuća preživjelih Hrvata, Muslimana, i svih drugih naroda i narodnosti koji su osjetili užase njegove komande. On je bio oficir bivše i tzv. “JNA“ (Jugoslovenska narodna armija) koja se nikada nije mogla tako zvati jer je u 90% zapovjednom lancu takve JNA bio srpski kadar i koji se u danom povijesnom trenutku našao „na pravom mjestu i u pravo vrijeme.“

A to „pravo mjesto i pravo vrijeme“ je bila JNA i vrijeme Domovinskog rata u RH i u BiH kada je on pod direktnom ingerencijom srpskih generala iz Beograda i vrhovnog zapovjednika Srbije Slobodana Miloševića bio svoj na svome, jer je imao odriješene ruke. I Hrvati i Muslimani su negdje 1990. godine pred sam početak rata bili u obvezi razdužiti naoružanje i opremu bivše TO(teritorijalne obrane) i u RH i BiH kako bi Srbija uz pomoć JNA i domaćih četnika bila sigurna kako im nitko neće pružiti značajniji otpor u njihovim velikosrpskim nakanama, pa su se tako dogodili: Vukovar, Škabrnja, Dubrovnik, Sarajevo, Srebrenica, Prijedor, Hrvatska Posavina, Okučani, te mnogi drugi gradovi, općine i sela koji su pod njegovim zapovjedništvom sravnjeni sa zemljom, a većina stanovnika pobijena ili protjerana, a mnoge crkve spaljene ili oštećene.

Uvijek i svugdje dobro opremljeni ratnim naoružanjem i ratnom tehnikom domaći i uvozni Četnici uz pomoć tzv. “JNA“ i srpskih dragovoljaca iz Srbije i Crne Gore su se po pravilu locirali po okolnim brdima i nesmetano gađali i granatirali navedene gradove i sela. Danima, tjednima i mjesecima pod njegovim izravnim zapovjedništvom i uz pomoć avijacije koja je također bila u srpskim rukama osim par prebjega na Hrvatsko-Muslimansku stranu na te bespomoćne gradove i sela palo je na stotine tisuća granata i razno-raznog streljiva. Kada je taj „sposobni“ General Mladić uvidio kako tim njegovim bradatim kukavicama na brdima ne prijeti prevelika opasnost kretali su se prema gradovima i selima koje su napadali i iza sebe ostavljali samo jauk, suze i pustoš. Toliko o tim „bradatim junacima“ u srpskim redovima na čijem je čelu bio na kaznu doživotnog zatvora osuđeni Ratko Mladić.

Sad kreće lavina izjava za i protiv te osude. Po običaju prvi se javlja Predsjednik RS Milorad Dodig koji konstatira samo istinu od koje srpski narod neće moći pobjeći i zauvijek će živjeti s njom premda i u tom narodu postoje određeni „prebjezi“ na stranu istine i pravde. A ta istina i pravda s kojom će srpski narod živjeti i umrijeti je kako će General srpske vojske Ratko Mladić zauvijek živjeti u tom narodu kao jedan od najvećih srpskih junaka o kojemu će srpski narod pjevati i pisati pjesme. Junak čije će slike krasiti mnoge domove Srba u RH, BiH i dijaspori. Srpski junak čije će ime srpske snahe u svojim Užičkim kolima uzvikivati, a srpski mladići će sa svojim šajkačama u svojim pučkim veselicama koje im nikada nisu manjkale prepričavati njegova „junaštva.“.

Mogu se pjeniti i hrvatski i Muslimanski predstavnici na tu istinu ali ta će istina zauvijek živjeti u srpskom narodu dok je svijeta i vijeka. A majke Srebrenice koje su ove srijede pronašle tek malu utjehu u osuđujućoj presudi na kaznu doživotnog zatvora moći će se tek nadati kako postoji jedna vječna i trajna pravda koja Mladića i takve kao on čeka negdje drugdje, na nekoj drugoj strani. Na onoj strani gdje ljudski um i srce ne dopire, i gdje netko drugi caruje.

Ova presuda se itekako može povezati i s nedavnim inzistiranjem jednog od najdugovječnijih hrvatskih voditelja jedne emisije a on je Aleksandar Stanković, koji je u svojoj zadnjoj emisiji“Nedjeljom u dva“ od Vukovarskog Branitelja Srbina Predraga Mišića-Peđe uporno inzistirao da se izjasni kako se u Hrvatskoj dogodio građanski rat a ne agresija na RH, što je izazvalo salve bijesa i osude Hrvata u RH i u dijaspori i gdje se i takva „prosrpski“ orijentirana HTV ogradila u svom priopćenju od Aleksandra Stankovića pozivajući se na Deklaraciju o Domovinskom ratu koja explicite propisuje kako se na RH dogodila oružana agresija od strane Srbije koja je uz pomoć JNA i domaćih Srbo-Četnika učinila nezapamćene zločine u RH pa i u BiH.

Međutim, Aleksandar Stanković je tek jedan Srbin kojemu je država RH omogućila takvo djelovanje na jednom javnom servisu, pored tisuća drugih Srba koji su na ovaj ili onaj način isplivali na površinu kako bi iznosili svoje nutarnje opservacije koje ni u čemu ne odudaraju od općeg stava srpskog naroda u RH, BiH i Srbiji kako se tu dogodio građanski rat kako bi se Mladić i svi Srbi koji su sudjelovali u agresiji na sve druge abolirali pred međunarodnom javnošću. A Srbija koja je izvršila agresiju na Sloveniju, RH, BiH i Kosovo morati će živjeti s ovom presudom Mladiću kao i obitelji žrtava za čiju smrt je kriv Mladić kao ratni zapovjednik te i takve vojske.

Mogu se pjeniti i izražavati nezadovoljstvo predstavnici aktualne političke vlasti u RH , pa i oporba koja je nezadovoljna jer osuđujućom presudom Mladiću nisu obuhvaćeni hrvatski gradovi i sela koje je Mladić sravnio s zemljom, ali Haški tribunal to nije uzeo u obzir. Zašto? Na to pitanje neka daju odgovor povjesničari RH.

Sad se svi konačno mogu upitati: “Da li je pravda u slučaju Mladić konačno zadovoljena?“Imajući u vidu kako su od pamtivijeka države svaka na svoj način izricale presude najvećim kriminalcima i ubojicama a koje se presude razlikuju samo po tome da li je u pitanju izricanje smrtne kazne na ovaj ili onaj način ili je pak u pitanju izricanje kazne doživotnog zatvora, u tom pogledu se može reći kako je Ratku Mladiću izrečena najteža moguća kazna za učinjene zločine a ona je kazna doživotnog zatvora i to je po ljudskom sudu satisfakcija koji su takvu presudu nestrpljivo iščekivali. Međutim što se tiče satisfakcije za stotine tisuća obitelji poginulih,zatočenih ili nestalih obitelji, ranjenih ili silovanih,ili svih onih koji su neposrednim ili indirektnim djelovanjem Ratka Mladića ostali bez svega,bez ideje za neki smisleniji život u ovom nemilosrdnom agresorskom ratu koji je započela i vodila Srbija na sve druge,postavlja se također pitanje satisfakcije za takve ljude. Da li osuđujuća presuda Ratku Mladiću može vratiti ljude i sve one izgubljene godine? Najmilije i sve ono što je s njima otišlo ili nestalo u nepovratu?Ja po svom skromnom sudu mislim kako nikakva presuda izrečena na ovom svijetu ne može vratiti sve to pobrojano. Nikakva presuda ne može te boli čak ni ublažiti ili amortizirati jer su boli i suviše duboke. Privremeno na koju sekundu da ali trajno ne.

Boli može ublažiti samo iskreno praštanje,pa dolazilo ono iz usta Ratka Mladića ili njegovih žrtava. Ukoliko to praštanje ne dođe iz usta osuđenog Ratka Mladića, pa taman u onom zadnjem odlučujućem trenutku njegova života on je sebi tek tog trenutka izrekao osuđujuću presudu koja će tek tada dobiti svoju konačnu verziju. A žrtve njegova djelovanja mogu također odmah a najkasnije u zadnjem izdisaju svog života izreći oslobađajuću presudu Mladiću i svim svojim krvnicima samo na način oprosta njima i tek će tada njihovo završno putovanje dobiti svoj smisao u punini njihovog života.

Odista ne može svatko oprostiti, zaboraviti, pa čak niti moliti za svoje krvnike jer rane koje su urezane u njihova sjećanja ne može nitko i ništa ublažiti. Čak ni vrijeme ih ne može izbrisati ni ublažiti,jer ma koliko se god taj netko trudio uvijek i zauvijek pobjeđuje mržnja, ili pak nije mržnja već prisutnost tih rana,tih dana koji mu ne daju mira i sna. Ipak,uvijek to ipak stoji u našim vjerničkim dušama koje nam daje nadu. A nadu nam daje slika raspetog Sina Božjeg na križu gdje on moli za svoje mučitelje govoreći u samrtnom času svom Ocu: “Oprosti im Oče jer ne znaju što čine.“

Oprosti nam Bože jer ne znamo što činimo a tako smo blizu cilja. Blizu trajne, vječne i neuništive ljubavi koja nam je uvijek nadohvat ruke, samo je moramo ispružiti.

Autor: Vlado Marušić / Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI