alojzijeasic05052017

KOMENTAR TJEDNA: Milosrđe ljubavi koje nikada ne umire

Autor: Vlado Marušić / Dnevno.ba

ŠIROKI BRIJEG - Dana 30.04.2017. godine u župi Gradišta kraj Županje u Republici Hrvatskoj bio je Sakarament Prve Svete Pričesti gdje lokalni svećenik Don Alojzije Asić nije htio dijete s Downovim sindromom, 11-godišnjeg Adama Kadića zajedno s još dvoje djece sa smetnjama u razvoju pričestiti na oltaru već u crkvenim klupama, zbog čega se pobunila djetetova majka inzistirajući da njeno dijete bude s drugom djecom, nakon čega je svećenik svu djecu posjeo u klupe i udijelio im pričest i Svete hostije, no ni tu sve nije išlo glatko jer dijete Adam Kadić nije htio primiti Svetu hostiju u usta već ju je želio primiti u ruke, što je svećenika don Alojzija Asića zateklo nespremna gdje je on izgovorio: “A što sad da radim?“, što su sve zabilježili mediji. Nakon što je Adam Kadić iz svoje ruke stavio Svetu hostiju u usta u crkvi se razlomio pljesak.

Sutradan je to bila glavna i udarna vijest u svim medijima pored krize Vlade u RH, a u cijelu priču se uključila i pravobraniteljica za djecu. Mediji su išli tako daleko da nisu štedjeli svećenika Don Alojzija Asića a ni crkvu. Išli su čak dotle da su javno objavili kako je nadbiskup Đakovačko-Osječki Đuro Hranić zbog toga smijenio don Alojzija što nije točno jer je isti imao namjeru otići iz te župe nakon Svete Pričesti, ali meanstream mediji hrane svoju krv senzacionalizmom, konzumerizmom, nabacivanjem blata na svako nastojanje bilo koga u zaštitu katoličkih, vjerskih i nacionalnih vrednota.

I ja kao i mnogi zainteresirani ljudi pratili smo ovaj događaj. Svatko je imao svoje razloge a ja sam imao svoje koje ću nadam se u daljnjem nastavku teksta čitateljima zorno pokazati.

Ja sam otac djeteta Petra rođ.15.04.1991. godine i on je od svog rođenja sa smetnjama u psihomotornom razvoju, no cijeli svoj život živi sa mnom i sa suprugom i nikada nismo niti pomislili odreći ga se ili ga dati na skrb nekoj ustanovi. On je nagrada nama i našemu životu. On je putokaz koji nam pokazuje cijeli život kuda idemo. On je naše svijetlo i naša nada. Svaki trenutak proveden s njim je osunčan sunčanom stranom ulice. I on kao i sva druga djeca ima pravo na život kao i pravo na sve darove Duha Svetoga kao i sva druga djeca koja se od nas „normalnih“ ljudi nazivaju “normalna.“

Dana 02.05.2005. godine bila je određena Prva Sveta Pričest u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu i valjalo je učiniti sve priprave za taj Sakarament kako bi se i naš sin pričestio i dobio kao i druga djeca taj Sakarament. Ja i supruga smo obavili razgovor s lokalnim svećenikom koji nas je u duhu crkvenog učiteljstva pitao da li naše dijete može razumjeti značaj Prve Svete Pričesti gdje smo mu odgovorili kako on nije u stanju razumjeti taj značaj i ali kako mi istinski želimo da on dobije kao i druga djeca taj Sakarament. On je ipak inzistirao da ga mi dovedemo u crkvu nekoliko puta kako bi on s njim pokušao uspostaviti kontakt i gdje bi naš sin pokušao shvatiti značenje Prve Svete Pričesti. Mi ništa nismo mogli zamjeriti lokalnom svećeniku ali smo zajednički odlučili kako to nije moguće te smo se dogovorili kako ću ja osobno zvati Biskupa monsignora Ratka Perića i pitati ga za savjet.

Nakon što sam dobio Biskupa Perića i obrazložio mu naše razloge za nedovođenje našeg djeteta u franjevački samostan na Širokom Brijegu kako bi on shvatio značenje Prve Svete Pričesti, te kako mi želimo da Biskup Perić naše dijete pričesti u našem obiteljskom domu jer nismo htjeli ugroziti naše dijete koje nikada nije voljelo preveliku gužvu, i postajalo je uznemireno u prisustvu mnoštva ljudi, ali i iz razloga što nismo htjeli uznemiriti drugu djecu bez obzira što je po našem mišljenju i naše dijete jednako vrijedno i nije „bolesno“ kako pojedini ljudi u svojoj „dobroj“namjeri znaju izreći a svi smo svjedoci kako je često samilost drugo ime za zluradost.

Biskup Perić je nakratko zastao i obećao mi se javiti sutra kada razmisli o ovom slučaju jer odmah nije mogao. Sutra me je osobno nazvao Biskup Perić i rekao mi slijedeće: “Ja sam Marušiću odlučio vašem sinu istovremeno udijeliti Sakarament Prve Svete Pričesti i Krizme“ na dan Prve Svete Pričesti 02.05.2005 godine u vašem obiteljskom domu u Širokom Brijegu, a vi pripravite Vaše dijete za te Sakaramente.“

Sve ostalo je povijest. Svaki čovjek u svom životu kao najradosnije trenutke izdvoji njih barem 3/tri a ja izdvajam 2/dva a oni su:

1.Rođenje našeg sina Petra,

2.Sakarament Prve Svete Pričesti i Krizme koje mu je udijelio biskup Ratko Perić.

Taj dan je bilo moje drugo rođenje. Ja i supruga smo organizirali „malu svadbu“ na koju smo pozvali svu svoju bližu rodbinu i kumove. Naš sin je taj dan istovremeno dobio dva sakaramenta jer život vjernika bez sakaramenata je nepotpun život a mi smo našem sinu željeli potpun život. Život kakvim ga je on svojim rođenjem i zaslužio.

Konačno što su to sakaramenti? Sakaramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje ljubavi i prisutnosti.

Ukoliko neki od onih koji su neki dan napadali don Alojzija Asića koji se nije „snašao“ pri udjeljivanju „Prve Svete Pričesti djetetu s Downovim sindromom ne znaju koji su to sakramenti a svojom „obranom“ sakaramenata koje vjerojatno nikada nisu dobili a željeli su oblatiti i don Alojzija i crkvu su slijedeći sakaramenti:

-Krštenje,
-Potvrda,
-Pričest,
-Ispovijed,
-Bolesničko pomazanje,
-Svećenički red,
-Ženidba,

Sada se postavlja nekoliko pitanja.

1.Koji su razlozi natjerali majku od djeteta s Downovim sindromom na inzistiranje da njeno dijete zajedno s ostalom djecom primi Prvu Svetu Pričest na oltaru a ne da bude izdvojeno od njih?

2.Koji su razlozi natjerali don Alojzija Asića da najprije odbije djetetu udijeliti Prvu Svetu Pričest na oltaru a potom da svu djecu posjedne u klupe zajedno s djetetom s Downovim sindromom kao i još dvoje djece s posebnim potrebama?

3. Koji su motivi i pobude nekih TV kuća, portala i medija obrušiti se s onakvom žestinom na svećenika Don Alojzija Asića i našu crkvu?

adam05052017

Što se tiče majke djeteta s Downovim sindromom nitko osim nje nije rastao uz to dijete, provodio dana i noći s njim živeći s njim svaki trenutak i dobra i zla. Njeno dijete odista nije ništa manje vrijedno od bilo čijeg djeteta koje je tog dana trebalo dobiti Prvu Svetu Pričest, i ta majka je s te strane potpuno u pravu jer joj je život namijenio takvu ulogu. I majke i lavice koja mora braniti svoje čedo. A naučila je na svakom koraku nailaziti na razno-razne zamke ii nerazumijevanje ljudi iz njene bliže i dalje okoline. Najbolnije njoj i svim drugim roditeljima koji imaju djecu s posebnim potrebama je definicija kako su njihova djeca “bolesna“ a ta djeca odista nisu bolesna jer ih većinom Božjom voljom ništa ne boli. Oni se samo drugačije izražavaju od druge djece. Ukoliko nešto mrmljaju, viču ili gestikuliraju oni samo na taj način traže našu pažnju. Roditelji takve djece su naučili sve njihove znakove i lako ih razumiju, i oni od ljudi koji ih gledaju ispod oka samo traže da ih i oni tako promatraju. Kao djecu koja se drugačije izražavaju a imaju potpuno iste interese i potrebe kao druga djeca. Stoga nije ništa čudno što je majka od tog djeteta tražila samo jednak tretman svog djeteta s drugom djecom na Svetom oltaru prilikom dodjele Prve Svete Pričesti. Ukoliko su njeni motivi bili isključivo te prirode legalan je i legitiman njen zahtjev da njeno dijete bude s drugom djecom prilikom dodjele Prve Svete Pričesti.

Što se tiče don Alojzija Asića i njegovog postupanja prema djetetu s Downovim sindromom potpuno je jasno kako se taj svećenik u danoj situaciji nije snašao najbolje. Imajući u vidu kako je naše Sveta i Apostolska Katolička crkva ustrojena voljom samog Isusa Krista i nikada je nitko nije nadvladao niti će nadvladati, potpuno je jasno kako takvoj instituciji nikakva situacija od ljudi a niti ikakve druge sile ne može naškoditi niti joj temelje poljuljati. Situacija u kojoj se don Alojzije Asić nije najbolje snašao zorno pokazuje samo jedno: “Navedeni svećenik u sebi nije imao dovoljno ljubavi.“ Jer da je imao dovoljno ljubavi on bi s ljubavlju prišao onom djetetu i s ljubavlju kojom bi njega primio pobijedio bi situaciju u kojoj se našao. Jer nikakva situacija u kojoj je ljubav iznad nje ne može pomrsiti račune toj ljubavi.

Sada se okrećemo pojedinim TV kućama od kojih izdvajamo RTL TV, pojedine portale, tipa Index.hr i sl. koji vrebaju svaku pa i najmanju priliku blatiti sva vjerska i nacionalna nastojanja u zaštiti tih vrijednosti. RTL TV dodjeljuje nagrade svojim zaslužnim novinarima tipa Zorana Šprajca, kojima dodjeljuje nagrade za životno djelo za neovisno novinarstvo a takvi novinari ne samo da ne mogu smisliti našu Svetu Katoličku i Apostolsku crkvu, svećenika Don Alojzija Asića, Sveti Domovinski rat i sve vjerske i nacionalne vrednote hrvatskog naroda, pa stoga nije ni čudno kako su se razletjeli braniti majku djeteta s Downovim sindromom i to ne kako bi ga obranili jer sutra bi ga već sahranili ukoliko bi njegova majka samo riječ zucnula protiv takvih medija ili podržala pozdrav “Za Dom spremni“, Marka Perkovića Thompsona, rekla koju riječ protiv abortusa, eutanazije, legaliziranja lakih opojnih droga ili ne daj Bože protiv istospolnih zajednica, već isključivo iz razloga blaćenja naše Žive Crkve na kamenu koja ne da njima i mnogim poput njih da Sotona u potpunosti zavlada našim narodom. A njihova nastojanja ma koliko jaka bila nikada neće uspjeti jer tko god je okrenuo u rat protiv naše crkve unaprijed je osuđen na poraz. Osuđen je na život bez života a takvim životom svi rukovoditelji takvih medija žive što je evidentno svima koji imalo prate njihove životopise.

Nakon situacije u kojoj se našao don Alojzije Asić na svom face book profilu se oglasio i svećenik Župe Uznesenja BDM u Žrnovnici pored Splita don Mario Matković koji je poručio svom subratu don Alojziju Asiću slijedeće riječi: “Nemoj misliti da si ponižen i pobijeđen, klekni u suzama pred njima, poljubi ih i ispričaj se iskreno obitelji, jer ćeš jedino tako Kristovo srce koje si ranio zacijeliti“………želeći svom subratu po Kristu poručiti kako je pogriješio.

„Što god učiniste jednom od moje najmanje braće meni učiniste(Mt 25,40).“

„Što god ne učiniste jednom od ovih najmanjih ni meni ne učiniste(Mt.25.45).“

Razmišljajući o svemu opet mi se vraćaju misli u vrijeme Prve Svete Pričesti Krizme kada je Biskup monsignour Ratko Perić svojom mudrošću, lucidnošću i razboritošću navedene Sakaramente udijelio našem sinu Petru. Ja i moja supruga smo bili u potpuno identičnoj situaciji kao majka djeteta s Dowvnovim sindromom, no Božjom voljom naše dijete je dobilo dva Sakaramenta čime je konačno ostao vuk sit a sve ovce na broju. Što bi se dogodilo da smo kojim slučajem ja i supruga inzistirali da i naše dijete bude zajedno s drugom djecom prigodom dodijele Prve Svete Pričesti?

Vjerojatno bi nam Biskup Perić udovoljio i dopustio, međutim? Svi moramo biti milosrdni i rukovoditi se ljubavlju, poglavito za drugoga a potom za sebe. Prva Sveta Pričest i Sveta Krizma su dani koji obilježavaju život čovjeka-djeteta. Nitko ne želi taj dan obilježiti neugodnostima premda su neugodnosti među nama jer nitko ne može znati što se i kada može dogoditi. Ja i moja supruga smo poglavito željeli poštedjeti svoje dijete da ne bude u velikom mnoštvu djece jer ga najbolje poznajemo i moglo je imati probleme. S druge strane željeli smo poštedjeti drugu djecu jer djeca ne gledaju očima odraslih i ne mogu shvatiti u određenom trenutku situaciju u kojoj se nađu jer je pored njih dijete s posebnim potrebama.

Ta djeca su svejedno pored njih u raznim životnim situacijama ali ja i supruga smo drugu djecu željeli poštedjeti te situacija u jednoj od najvažnijih životnih situacija. Dodjele Sakaramenta Svete Pričesti. Mi smo željeli kroz milosrđe ljubavi dati svoj doprinos drugoj djeci. Isto tako je mogla učiniti i majka djeteta s Downovim sindromom a nije. Da li je njena ljubav prema svom djetetu veća od ljubavi koje ja i supruga pružamo našem sinu Petru koji živi s nama i koji je već mladić? Da li je ljubav don Alojzija Asića manja prema Isusu Kristu zato što se nije najbolje snašao u danoj situaciji? Da li Isus Krist manje ljubi don Alojzija Asića zato što u danom trenutku nije imao dovoljno ljubavi pa se nije najbolje snašao?

Svi smo mi u danoj situaciji nekada manji a nekada veći. Čak i za biskupa Ratka Perića s kojim se podosta puta ne slažem u nekim stavovima se ne može tvrditi kako nije ponekad pogriješio jer svaki čovjek je splet razno-raznih okolnosti i životnih situacija pa tako i on, ja ili stanovita majka djeteta s Dowvovim sindromom kao i don Alojzije Asić. Svi moramo poraditi na milosrđu ljubavi. A milosrđe ljubavi se dostiže i postiže samo predanom i ustrajnom molitvom iz srca koja nas otvara prema svom bližnjemu. Prema svima koji se nađu u određenom trenutku pored nas pa taman oni bili djeca s posebnim potrebama kao i najveći ubojice ili zlikovci.

I sam Isus Krist je u trenucima svoje smrtne borbe na Križu izustio: “Oprosti im Oče jer ne znaju što čine“, želeći nama u vječno nasljedstvo ostaviti poruku ljubavi koja nikada ne umire.

Autor: Vlado Marušić / Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI