MOSTARSKI ROMI: “U Njemačkoj daju sve, ovdje ništa”!

Autor: Vera Soldo / DW

MOSTAR - Dok je javnost u BiH svakodnevno preplavljena informacijama o odlasku mladih i iseljavanju cijelih obitelji, težak život stalna je briga i mostarskih Roma. Njemačku smatraju obećanom zemljom.

Ispred reda novih kuća u mostarskom romskom naselju na Bišću polju nema nikoga.

Zima i jak sjeverac natjerali su većinu djece u tople stanove i samo nekoliko najhrabrijih, a možda i upitno poslušnih, utrkuju se s vjetrom na starom, rasklimanom biciklu. Gume samo što nisu ispale, ali to ih ne smeta. U Hercegovini je poznata uzrečica da je najbolje vozače “obučila” loša hercegovačka cesta i stari auto. Ako je tome tako, romski mališani s Bišća polja najbolji su biciklisti na svijetu.

Ipak, prizor nije ugodan – gomile smeća, starog željeza i otpada svake vrste zaklanjanju pogled na rijeku Neretvu. Ali, kako kažu mostarski Romi, od pogleda se ne može živjeti, a od prikupljenog željeza i starih boca – jedva. Za njih se kaže da su ‘domicilni’, u Mostaru žive generacijama i prošle godine, uz podršku Caritasa Švicarske, Vlade Lihtenštajna, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice i Grada Mostara, dodijeljene su im stanovi u novim stambenim zgradama, sagrađenima samo za njih na Bišću polju. Ali, kako se čini, novi stanovi i zgrade nisu dovoljni.

‘I naša bi djeca voljela pojesti slatkiš’

Dževad Gegić: “Ljudi žele ovdje raditi”

“Ljudi se bore, ne žele ići dalje. Ovdje žele raditi i zanima ih samo posao i borba da im djeca ne izlaze na ulicu prositi. Teško im je, mnogi su bolesni, a lijekovi su skupi”, kaže njihov predstavnik Dževad Gegić za DW. Priča o svakoj obitelji i njihovoj sudbini ponaosob, od nepokretnog susjeda, do bolesne punice, nezaposlenih mladića i siromašnih obitelji, djece. Zaključuje da su ih svi ostavili, a zajednica zakazala.

“Dolaze praznici, a naša djeca nisu dobila ni paketiće. Nitko ih se ne sjeti, a i oni su djeca i voljeli bi pojesti slatkiš. Kada dođu u školu ostala djeca bježe od njih i rugaju im se. Dolaze nam plačući kući. Zar svi ljudi nisu isti?”, pita on.

Nastavlja nabrajati probleme ove male zajednice sa 40-tak obitelji i više od 50 djece. Sve se više zavjesa razmiče i znatiželjnih glava proviruje kroz prozore. Prilaze mladi muškarci i nabrajaju se nove poteškoće. Kritiziraju da su se mnogi obogatili preko leđa mostarskih Roma koji su dobili samo mrvice.

Zanimljiv razgovor privukao je i gospođu Seidu Manjgetić. Ona s teško bolesnim mužem također živi u jednom od novoizgrađenih stanova.

“Ovo je sramota. Kakva je to zemlja koja pušta bolesne ljude da umiru jer se ne mogu liječiti? Moj muž nepokretan leži i nikoga nije briga. Nikada mi nećemo u Europsku uniju”, dijeli svoju ogorčenost i ona.

“Kada naša djeca dođu u školu ostala djeca bježe od njih i rugaju im se. Dolaze nam plačući kući. Zar svi ljudi nisu isti?”

‘U Njemačkoj daju sve’

Mladi Mahir Salkanović otac je troje djece. Već je okusio bolji život. I to u Njemačkoj. Kaže da ovdje, u BiH, života nema. “Bio sam u Berlinu 2014. Godine, ali sam se odlučio vratiti i gorko sam se pokajao. Tamo sam bio na socijali i primao 1.300 eura i bilo je dovoljno za život. Sada sam ovdje i ovo nije život i zato ću opet ići u Njemačku”, kaže on.

I njegov susjed Jasmin Ahmetović govori isto.

“I ja sam bio u Njemačkoj i dobivao 1.300 eura, plus čekove za odjeću. Čim sam došao, dobio sam smještaj i sve što mi je potrebno. Dijete, čim dođe, odmah ide na pregled da se vidi je li zdravo ili bolesno. Ovdje nemamo ništa, nemamo svoje doktore, nemamo ništa, a tamo imamo sve. Daju djeci odjeću, hranu, obrazovanje jer je država uređena i društvo ima za nas razumijevanja”, riječima punim hvale govori Ahmetović.

‘Mogu nas gaziti, ali bez Sejdića neće ići’

Razgovoru se pridružuju i stariji dječaci, a riječ ‘odlazak’ skoro da je postala uzrečica. “Čim BiH uđe u Europsku uniju, ja ću prvi otići. Nema ovdje ništa. Sve je od danas do sutra. Mi tražimo sekundarnu sirovinu i ako danas nešto prodaš onda imaš džeparac i što jesti, a ako nemaš, što onda?”, kaže jedan od njih. Ipak, sumorne teme i težak život nisu im skršili vedar duh te se uskoro čuje njihov smijeh zbog, tko zna kojih, dogodovština.

Seida Manjgetić: “Ovo je sramota”

Ipak, dok žitelji mostarskog Bišća polja žive na društvenim marginama, gospođa Seida zaključuje: “Mogu nas gaziti koliko hoće, ali neka nitko ne misli da će se u ovoj BiH moći nešto riješiti bez Derve Sejdića (presuda Suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci op.au.). Koliko god imaju prava drugi, toliko imaju prava i Romi. Bez toga neće ići”, zaključuje ona.

No, do primjene presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučaju Sejdić-Finci, prema kojoj ista prava da biraju i budu birani imaju i Rom(i) Dervo Sejcić i židov(i) Jakob Finci, BiH je još daleko. Stoga će mostarski Romi u Njemačkoj i dalje tražiti ne samo bolji život, nego i život bez diskriminacije.

Prekrasan pogled na rijeku Neretvu teško da će navesti na ostanak.

Autor: Vera Soldo / DW

ZADNJE VIJESTI