Navršilo se punih 45 godina od legendarnog Matanovog govora na groblju svojih predaka

IMOTSKI - Vjerovali ili ne ali evo prošlo je 45 godina od legendarnog Matanovog govora na groblju svojih predaka u kultnoj, najvećoj hrvatskoj igranoj seriji svih vremena što su bez ikakve sumnje "Prosjaci i sinovi" autora Antuna Vrdoljaka, a po književnom uratku velikog Ivana Raosa.

Ovom prilikom prisjetit ćemo se Matanovog (Rade Šerbedžija) govora, jer i u današnje vrijeme može imati itekako pozitivne obrise, pogotovo kada vladajući režim na poslu sa smiljem i nekim drugim projektima čini takvu torturu prema svom stanovništvu, a sve iz straha od bojazni njihovog pada u slučaju enormnog bogaćenja hercegovačkog življa. Ili u pokušaju plasiranja priče pred nadolazeće izbore putem režimskih medija kako su više-manje “svi isti”, a nisu i ne mogu biti svi isti, jer bio bi grijeh u isti koš trpati one koji su 26 godina “vedrili i oblačili” na ovdašnjoj političkoj sceni sa onima koji ih pokušavaju svrgnuti sa vlasti.

No, bilo kako bilo, prisjetimo se što je to 1971. godine govorio naš Matan:

“…..Ne shvaćate vi to? Vraga ćete shvatiti. Vi ste imali dva svijeta: dolinu suza i slavlje nebesko, pa ste svaku suzu vječnom radošću začinjali. I sve što ste radili, radili ste iz srca, potresene duše. Vi ste se u molitvi sjedinjivali s Bogom i s anđelima, sa svecima i svim svojim mrtvacima.

A mi molimo što iz straha, što iz običaja. Mlako. I sve što činimo činimo mlako. Niti se s kim nosamo, niti se želimo nosati osim s ludošću našom. Prejeli smo se, rođeni, pa od bijesa ne znamo što hoćemo. I što si sitiji, sve si gladniji, mješina ti sve veća i sve više proždire, ne samo jića i pića već svega čega se dohvati. I u posljednjeg golje svaki čas nova potrebica, nova željica, baš kano u čovjeka koji vragu dušu prodade, pa ga neprestance muči sad ovim, sad onim, muči ubogog đavla dok ga ne nagna da mu sve ostavi i za privagu dušu vrati… Nije Mjesec nad nama, već pod nama. Pod nama, rođeni, jer svi oni koji se na nj, tobože, popeše, zakleše se da su Zemlju ponad glava gledali. A kako ćeš se s nečega uspinjati, a poslije to nešto iznad sebe vidjeti ako si se zaista uspinjao a ne padao?! Što više u nebo, to dublje u jamu.

I od tog pustog gledanja u nebesku jamu, ne vidimo ni ovo svakidašnjeg jada oko sebe, kamoli da se u se zagledamo. Istina, ja ponekad pogledam i oko sebe i u sebe, a ponekad malčice i unatrag pamet zabacim. I što vidim?

Vidim vas, šutljivi mrtvaci moji, vas što mi iz sjećanja, priča i pjesama lagašno izranjate. Drugi ste vi bili, drugi i kako rekoh, sve što ste radili, radili ste potresena srca i potresene duše. Bijaste vukovi, gladni ma ponositi. I vučji ozbiljni, ozbiljni kad ste jeli i pili, ozbiljni kad ste ratovali i umirali, ozbiljni i kad ste se smijali. Bogu vam vašega, bijaste ljudi. Vi ste blagovali, a mi žderemo, vi ste se smijali, a mi regećemo! Lakrdijamo kô rođene budale! A tako i umiremo, jer nema velike smrti bez velika života. Sjetite se kako ste vi umirali!… “.

Evo, 45 godina kasnije, upitajmo se: Je li prošo’ taj vakat ili i dan-danas živimo vrijeme prosjaka i sinova?