NISU GA NI ONI ČISTI: Sedam bizarnih činjenica o Vatikanskoj banci!

VATIKAN - Veo tajne i misterioznosti koji obavija ustanovu koju nazivamo Vatikanska banka je razlog zbog čega su mnogi uvjereni da je to institucija koja bukvalno drži pola svijeta i tajno upravlja zemaljskom kuglom, ili barem to pokušava.

Ali, evo sedam činjenica za koje znamo da su baš to, činjenice, a ne pijana naklapanja stručnjaka po seoskim vašarima, gdje se stručnjaci od davnina obično i okupljaju, navodi Telegraf.rs.

1. Premda je u pitanju banka u privatnom vlasništvu, svrha njenog postojanja nije identična svrsi postojanja ostalih banaka. Posao ove institucije je da prikuplja sredstva i resurse koji pripadaju drugim vjerskim ustanovama Rimokatoličke crkve, i da potom njima upravlja.

Štoviše, zaradi ulaganjem u unosne poslove, to više uloži u širenje rimokatoličanstva.

2. Nitko nema predstavu o tome što sve Vatikanska banka drži u svom vlasništvu, kakvo je njeno financijsko stanje, koje su joj aktivnosti? Sve to je potpuno tajno i poznato je samo papi i kardinalskoj komisiji koja ju nadzire. Pretpostavlja se međutim da postoje “masovne” njene investicije u bankama i trgovinskim korporacijama širom svijeta, posebno u Italiji.

3. Službeni organ Komunističke partije Velike Britanije optužio je Vatikansku banku da je CIA preko nje financirala poljski sindikat “Solidarnost” osamdesetih godina, kao “dio finalne ofanzive protiv Sovjetskog Saveza“. Čak i da je to istina, ne vidimo problem u tome, borba protiv komunizma je legitimna kao i borba protiv kršćanstva (što su komunisti definitivno radili). Sve ovisi od kuta gledanja!

4. Vatikanska banka se uopće ne zove Vatikanska banka. Njeno službeno ime je “Institut za religijske poslove”, na talijanskom jeziku: “Istituto per le Opere di Religione”. Vrlo zanimljivo, simptomatično i duhovito imenovanje ustanove kojoj je osnovna djelatnost baratanje novcem!

5. Premda većina ljudi misli da je Vatikanska banka neka tisuću godina stara institucija, to nije slučaj. Osnovana je 27. lipnja 1942. godine od strane pape Pija XII i u sebe je apsorbovala “Administraciju za religijske poslove” koja je nastala iz istoimene komisije koja je osnovana 1887. godine. Što je bilo prije toga…

6. Talijanske vlasti su poslije Drugog Svjetskog rata mnogo puta vodile borbu s Institutom za religijske poslove zbog pranja novca, ali nikada s nekim konkretnim uspjehom.

7. Najveći politički i financijski skandal u poslijeratnoj Italiji imao je veze s Vatikanskom bankom.

Naime, 1982. godine predsjednik Instituta za religijske poslove je bio nadbiskup Pol Marcinkus koji je dao pismenu podršku Banci Ambrozijano – kojom je predsjedavao Roberto Kalvi, kasnije prozvan “Božiji bankar” – iako je bilo očigledno da će doživjeti kolaps. U tom trenutku, Vatikanska banka je držala oko 10 posto dionica Banke Ambrozijano.

Kalvi – inače član masonske lože “P2″ (Propaganda Due) koja je djelovala pod jurisdikcijom Velikog orijenta Italije do 1976. godine, nakon čega je radila tajno, što je bilo suprotno ustavu i zakonu na Apeninima – osuđen je zbog kršenja talijanskih zakona, ali je pobjegao iz Milana u Englesku putujući slažnom putovnicom (kao Legija kada mu je u Posušju jedna gospođa sredila papire).

Nekoliko dana kasnije pronađen je mrtav u Londonu. Samo ime tog mosta, “Crni fratri”, mnogi su vidjeli i vide kao dokaz upletenosti Vatikanske banke u njegovu smrt. Međutim, mafijaški doušnici su od početka devedesetih naovamo priznali da je ubijen od strane mafije jer su zbog njega velika njihova sredstva propala.

Inače, talijanski sud je 1987. godina izdao nalog za hapšenje i samog nadbiskupa Marcinkusa, ali je ovaj to izbjegao tako što jednostavno nije napuštao zidine Vatikana četiri godine, dok nalog nije povučen!