Pobjednici pišu povijest, gubitnici sadašnjost

ZAGREB - U Republici Hrvatskoj se pripremaju brojni unutarstranački izbori a neki su i održani. Tako i kod dvije pojedinačno najveće stranke, HDZ-u i SDP-u, odlučuju tko će voditi stranke. SDP pokazuje da nije isto tko je glavni u stranci. Čak ni socijalisti, demokrati, liberali, moralisti, ili kako još sebe znaju nazivati, nisu imuni od borbe za fotelju koja je na samom vrhu. Komadina i Milanović, dva kandidata za predsjednika partije se ponašaju ponekada kao da dolaze iz dva suprotna tabora, kao da je riječ o republikanskoj utrci za kandidata za predsjednika SAD-a. U toj borbi se kaže katkad i ponešto oštro, izleti iz usta i koja uvreda, teška riječ. Tako da smo imali priliku čuti Komadininu opasku da se tako ne ponašaju pravi drugovi i drugarice. Ne podmeću jedni drugima jer su svi oni isti.

Oni sebe s ponosom ističu kao potomke partizana, drugove i drugarice koji su uz „majušnu“ pomoć saveznika u Drugom svjetskom ratu izvojevali pobjedu u Narodno-oslobodilačkoj borbi, utvrdili temelje revolucije i ostvarili tekovine komunizma, usput se riješivši državnih neprijatelja i njihovih istomišljenika, žena i djece, vjerskih pastira koji su ideološki bili nepoćudni za onaj, tada novonastali sistem, a te su protivnike mahom pobacali po jamama, kanalima s metkom u zatiljku, zatrpali po njivama, poslali u logore.

Tako se dokazuje da pobjednici pišu povijest. A Hrvatska je to uredno napisala i u Ustav i Zakon pa je bilo koja riječ poraženog postala zabranjena. Pozdrav „Za dom spremni“ vas košta nastupa na svjetskom prvenstvu, crna majica na koncertu Marka Perkovića vas svrstava u neuke pijane diletante, poklič „U boj“ upitnim smatra čak i u UEFA a za majicu s U slovom dobijete kaznu, prekršaj, zabranjena je.

To što je na desetke tisuća ljudi među kojima su bili nevini u većini ubijeno s naredbom – drugarice i drugovi, znate što treba napraviti – nije sporno jer se radi o pobjednicima. I nije zabranjeno. Ni petokraka nije zabranjena. Ima zvijezda raznih boja, ali ona pod kojom se dogodio Bleiburg i koja je naredila ubojstva brojnih emigranata, njihova je. S ponosom je nose bake i djedovi partizani, drugarice i drugovi u Kumrovcu i na raznim antifašističkim skupovima prisjećajući se dana kako su svršavali na Titove naredbe i doživljavali klimakse kada je trebalo poubijati fra Lea Petrovića i subraću. Pobjednici pišu povijest.

Gubitnici se izruguju u sadašnjosti. Zakonske odredbe ne postoje kada Oliver Frljić, gubitnik koji nije volio da nastane Hrvatska jer ga tako valjda netko učio, pod zaštitom Komadine i Obersnela u njihovoj Rijeci, tom gradu u kojem su Hrvati uistinu oni pravi Hrvati a svi ostali su još jugoslaveni, izruguje svemu nacionalnom, vodi narodno kazalište kao privatnu satiričnu prćiju u karnevalske dane.

Zakonske odredbe ne postoje kada gubitnik Pupovac državni novac koristi za plaće feralovaca gubitnika što pišu parodije na himnu zemlje koja ih plaća. A izrugivanje himni jest kao paljenje zastave. SAD je država stotine naroda i jedne novostvorene nacije u kojoj je bilo koja pogrdna riječ na „The Star Spangled Banner“kažnjiva zatvorom. U Hrvatskoj nije jer ona mora smatrati manjine jednakima. Njima je dopušteno sve. Pucati iz oružja, rušiti spomenike poginulim herojima, urinirati po pobjednicima.

Stoga se s pravom treba nadati svaki pravi Hrvat, barem u Hrvatskoj, da će, zajedno sa Radmanom (otišao), Frljićem (još se drži) i Mesićem (koprca se), i petokraka uskoro gdje joj je mjesto, u ropotarnicu povijesti. Kao i pozdrav „drugarice i drugovi“. Što god o tome mislili, zločin je zločin i bilo što vezano za nj treba ukinuti i zabraniti. Ovaj sporni pozdrav, kada ga zabrane u Hrvatskoj, partizani će moći koristiti na konvencijama SDP-a BiH. Baš kao što se „Za dom spremni“ bez problema može izreći u, na primjer, Argentitni ili pojedinim dijelovima Hercegovine kada se malo popije.