branitelj22042017

RUŽICA ZELJKO: Kako zaboraviti nezaboravne?!

Autor: Ružica Zeljko / Dnevno.ba

ŠIROKI BRIJEG - "Šutite i pustite ih neka rade po svome jer će oni uraditi jedino ispravno za sve nas", kaže jedan Zaboravljeni branitelj...

Prvo, tko zna šta je kome bolje?

Dok sam slušala druge što su mislili da znaju šta je za mene bolje, nije mi bilo baš sjajno. Neću se hvaliti ni sad, ali ne slušam svakoga, a i nikome ne govorim da šuti.

Drugo, kome bolan šutiti?! Nema toga! Tako bi Dodik da Komarica šuti!!! Jest da su mozda opet ona vremena kako Andrić to opisa “kad pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati”.

Ali Andrić je to zaključio u totalitarnom sustavu i s osvrtom na takve. Ovo je sad nešto drugo. Rekla bih ovo je vrijeme anarhije robovlasnika. Nema ga tko nije u nekom ropstvu i upraćen. Da ništa od mobilnih operatera. Gdje god kreneš stižu obavijesti o tome gdje se nalaziš.

E Bogu hvala, nećemo zalutati. Dakle, tko je ušutio ne znači da je pametan, po mome. Tko progovara nije nužno budala. A i nisu se sve fukare obogatile…

Ima i uglednih tu ljudi…intelektualaca, umjetnika, generala, čak i neke crkve zasjaše u punom sjaju zadnjih godina, ali dobro to znamo da je od donacija. Tek bi bilo žalosno da ušutimo i pustimo druge da rade za nas, šta je nama bolje.

Zar nismo to ne tako davno učinili?! Čak i vi branitelji. Nakon istinske iscrpljenosti na ratnom putu, sklopili ste oči i htjeli zasluženo odmoriti. Vaši su mili po kući govorili: “Pssst, tiho, junak spava”.

To je u redu. I nakon hodočašća hodočasnik odmara. I nakon dobre fešte ili teškog rada čovjek odmara. Sad vidimo da niste smjeli utonuti u dublji san, a da niste postavili stražu. Pretpostavljam vjerovali ste nekome, svojima. I to je u redu. Ali vaši vas zaboraviše.

Mislite?! Ma kakvi. Pokušali su neki to, da vas gurnu u zaborav, da vas progone i sude, ali tko će sunce dlanom zaklonit?! Vi ste nečija djeca i sličnost vas otkriva. Kao što u crtama vaših mladih prepoznajemo vas, ili kao kad čuješ u župnim obavijestima… ženi se taj i taj, sin oca i majke… i uzima tu i tu, kći oca…i majke.

Čuješ ubrzo glas: “Taj je sa mnom bio na ratištu”. I da ne nabrajam dalje u čemu ste sve ugrađeni. Oni što su vas htjeli zaboraviti sanjaju vas, a nažalost njih dugo nećemo zaboraviti, ali eto pridurat je i to ovom narodu.

Nego kako šutit i pustit vas sada, kad vas nismo puštali u vrijeme rata? Naprotiv, treba vas podržati. Ali, ne blokirajte granice… Koja je to budala prva smislila. Ima li to igdje nego u nas? Pa blokirani smo u svemu skoro. Nije zato što ja opet mislim otić. Otiću ja kad budem htjela, ima rupa i na granici. Išli su i naši 60-tih i 70-tih tako da spase glavu ili uzdrže obitelj.

Nego što mislim da te dobre zamisli o svojim pravima možete bolje provesti. Ne znam točno kako iako imam neke ideje. Pitajte nekog pametnijeg. Znam samo da se ne smije šutiti o ovome i o sličnim stvarima. Podijelit ću sa vama jednu priču, koja će vam, nadam se, pomoći. Možda sam malo gruba, ali nema druge sada. Evo…

Bio jednom jedan rat. Krvav ko i svi ratovi. Sinovi svih naroda ustali su da brane tu, svoju zemlju. Među njima bio je i junak moje priče, Ivica. Nije on puno zapitkivao, stao bi na položaj koji su mu odredili i djelovao. U slobodnim danima išao je kući i ponešto obavljao oko svog skromnog doma i imanja.

Jednog proljeća odvezli su ga noću u njemu potpuno nepoznat kraj i ostavili na položaju. Prolazili su dani, a smjena niti naredbe o promjeni položaja nisu stizale. Prošli su i tjedni, nigdje nikoga. Prošao i mjesec dana. Čudio se Ivica, ali nije napuštao položaj. Imao je nekih zaliha hrane jer su u neposrednoj blizini njegovog položaja pala dva paketa svega potrebnog za ratne situacije, koje su izbacivali neki ljudi iz helikoptera.

Znao je i puno toga naći u prirodi, te se hranio i time. Proljeće i ljeto donesu mnogo Božjih darova. Čak i roj pčela koji se uhvatio na jedan jasen, pa ga je Ivica zbrinuo u jedno šuplje stablo. Nije više bio sam. Njegov položaj bio je blizu potoka, tako da je bio opskrbljen i vodom. Shvatio je Ivica da su ga zaboravili. Bilo je njemu to jasno. Ali nije htio napustiti položaj. Bilo mu je ispod časti vratiti se među one koji su ga zaboravili.

Naišlo bi tijekom ljeta i koje ljudsko biće. Kroz razgovor s njima shvatio je da je rat završen i čuo kako se sada konzumira mir. Nije se dao nagovoriti da krene u tu slobodu. Onako izdaleka vidio je bolje kakav se to poredak stvara u zemlji koju evo on još brani. Napravio je sebi kolibu prije zime i prikupio drva za ogrjev. Jednom lovcu kojeg je upoznao kad je tuda prolazio, rekao je da može koristiti njegovu kuću i staju u zamjenu za neke potrepštine kojima će ga opskrbljivati.

Taj mu je donijeo osnovnih stvari iz njegove kuće. Odlučio je ostati tu da vidi kad će ga se suborci sjetiti. Donosio mu taj lovac i novine, pa je ponešto saznao i o stanju oko bivšeg radnog mjesta, firme, tj. njene propasti. Čuo je da mu se djevojka udala. Rođaci uživaju velike vojne mirovine, a razni analni završeci su lideri i članovi stranaka i odbora.

Neke od njih je učio hodati, pisati, voziti, svirati, raditi svašta korisno, a eto oni ga zaboravili. Nije imao mnogo toga što su imali oni, ali imao je svoj mir. Mir u duši i oko sebe. Nije nikome ništa oteo. Ono što je koristio “oslobodio” je. Da je ikad itko došao da mu kaže da je na njegovoj zemlji otišao bi. Ali nije.

Imao je i ženu. Jedna je djevojka već drugog proljeća išla tom šumom tražeći svoju zalutalu ovčicu i našla njega. Razumjela ga je. Zavoljeli su se. Dovela je svećenika koji je mogao to razumjeti, neki od onih izopćenih i on ih je vjenčao. Dobili su i dijete. On je samo tada otišao u matični ured i potpisao očinstvo djetetu.

Matičar je bio njegov bivši susjed, nogometni sudac…bivši. Znao je tada da već znaju da on negdje i sad čuva položaj, a ne šalju mu naredbu da ga promjeni niti dopuštenje da ga napusti. Njemu je to značilo zapravo da rat još traje. Ostao je čvrst u namjeri da ne traži njih, kad oni neće njega. Dužan nije ništa nikome.

Posjećivali su ga njegovi suborci. Nisu ga mogli uvjeriti da je rat završio ni nagovoriti da vrati oružje i napusti položaj. Odgovarao bi kako hoće da vidi to na pismeno, ta ima zar netko pismen na vlasti. I nije ništa mijenjao u svom životu. Pomišljao je jedino na to dijete kome bi možda trebao pružiti više od onog što mu sada daje, a davao je svu ribu koju bi ulovio na potoku i med od pčela koje je razrojio iz roja uhvaćenih pčela, te razne rukotvorine koje je pravio, a žena prodavala… Prikupio bi drva za njih dvoje svake zime…

Njegova žena je bila razumna i rekla mu da za sada može ona da djetetu pruži to još nešto, jer radi par sati dnevno u jednoj trgovini. I nedjeljom. I blagdanima. U kojoj državi ona radi, pitao se često? Nizale su se zime i ljeta. Zaboravljeni branitelj je stario. Dijete postalo punoljetno. Jednoga dana supruga mu ispriča priču o udruzi Zaboravljenih branitelja. Ispade da nije jedini. Ipak ona mu reče, oni su svi u civilizaciji.

Ivica je promrmljao: “Oni su napustili položaje. Rat još traje”. Pokušala mu je objasniti da ih nisu napustili, samo promijenili. Ma kakvi. To nije dopiralo do njega. Potpisao je, njoj za ljubav pristupnicu toj udruzi. Obećao pomoći kako bude mogao, ali neće nigdje otići dok netko ne dođe po njega.

U međuvremenu čuo je za Internet, ali nije ga želio upoznati. Čuo je za smilje, ali nije imao zemlje da ga sadi. Čuo je za priču o 100 000 KM čak. Supruga mu je nekoliko godina svakog ljeta išla raditi na Jadran, jer dijete treba sve više, aparatić za zube, giraru, vozačku, dobro uči, išlo bi na fakultet, a za to nemaju dovoljno.

Nije mu bilo pravo. Već kod prvog pominjanja toga da će ona ići rekao joj je da će prodati onu kuću i imanje, malo, ali dovoljno za nekoliko godina potpore školovanja sinu. Međutim, njegovi susjedi su dok njega nema tako unakazili sve oko toga da nitko nije htio kupiti to.

Počeo je obolijevati od svih tih saznanja. Konačno, htio je promijeniti položaj i ići gdje god ima posla da njegova supruga ne mora ići od kuće i ostavljati dijete. Kasnije je išlo i dijete na te sezonske radove. Školarina skupa, život također…

Ali bolest mu nije dala otići. 20 godina nakon zadnjeg ispaljenog metka i potpisa o prestanku rata umro je, na svom položaju. Nije ovo žalosna priča. Priča je o junaku koji nije nikada napustio položaj, o zaboravljenom branitelju kojeg su zaboravili i zaboravljeni branitelji. Čast većini od njih, ali neki još ne razumiju da se prava ne ostvaruju već dobivaju.

Za takvu zemlju kakva je postala nije se borio i nije želio ničije sažaljenje ni pomoć. U takvoj zemlji nije ni želio zivjeti, ali nije htio ni napustiti položaj. Ne može se reći da je imao nešto, ali imao je “ono”. Preko dvadeset godina stajati na crti, biti zaboravljen i od “zaboravljenih”, ali ne vući za rukav nikoga, niti vući nekoga za nos…

Eto dragi svi branitelji, koji ste ostvarili prava, koji ste “izišli iz prava” i koji ih sada tražite, nemojte samo zaboraviti jedni na druge i čujte jedni druge pa nećete biti nikada zaboravljeni. Jer ste zapravo nezaboravni, samo kako bi to znali kad bi svi šutjeli?!

Autor: Ružica Zeljko / Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI