TAKO JE PISAO ŽARKO NIŽIĆ: Pošto diploma? (1)

LJUBUŠKI - Povodom druge obljetnice smrti (22.08.2017.) istinskog hercegovačkog velikana pisane riječi, našeg pokojnog suradnika i prijatelja Žarka Nižića na portalu Dnevno.ba objavljujemo njegova djela koja će s vremenom sigurno sve više i više dolaziti do punog izražaja i na temelju kojih će šira javnost vidjeti koliko je ovaj čovjek unaprijed vidio i predviđao bitne stvari za ovu zemlju i ovdašnjeg čovjeka.

Priča prva: Pošto diploma? (13.05.2014. godine)

Ipak i u ovoj našoj tektonici opće, civilizacijske i političke svijesti, presudnu ulogu kao i u svemu drugom igra vrijeme. A mi smo to vrijeme, tu zakonomjernost povijesnih distanci tako nasilno-glupo pokušali zgusnuti, da smo ustvari postali žrtve te nemoguće vremenske fuzije.

U vremenima oko našeg zadnjeg rata skoro pa preko noći postajali smo biznismeni, političari, ratnici, generali, analitičari, akademici, džegeri, mafijaši, lihvari, filozofi,odličnici, mange, kuleri, kojekakvi odličnici i uglednici…Postali smo svojevrsne karikature samih sebe idiotski žudeći za trendovskim presijama.

Još nismo izišli iz te besmislene intencije naglih zaokreta u percepciji dobrih životnih sklonosti. Drugim riječima, ovaj narod je grozničavo tražio vremenski prečac pomoću kojeg bi ignorirao konstantu vremena i njegove zakonomjernosti a koja mora proteći ako bismo željeli da se naš kolektivni mentalni sklop preobrazi u željenom smjeru.

Pa svi smo svjedoci mnoštva tragikomičnih momenata koji potvrđuju ove tvrdnje a koje smo viđali u individualnim pokušajima naših bližnjih. Čovjek danas bijaše poljoprivrednik sa osnovnom školom te je obrađivao zemlju a za koji dan isti se nađe u državnoj službi kao savjetnik s diplomom upravnog pravnika! Dakle taj čovjek je nekakvim virtualnim vremeplovom promjenio svoju prošlost i kupio sadašnjost.

Takvi smo kakvi jesmo i konstatcije o našoj svijesti nisu plod bilo čijeg socio-psiho-antropološkog istraživanja i niti neke filozofske empirije. Takvu razinu ove svijesti nikada nisam niti neću konstatirati, no u činjenično stanje moram vjerovati.

Čovjek ovdašnji kupi diplomu… kupi diplomu?!… Čekaj malo, ne ne meni to ne ide “pod kapu” ali neću ni dozvoliti da mi nad tom činjenicom”stane mozak”.

Dakle čovjek izbroji novce i iste preda za diplomu, falcificiranu diplomu. Mada nikad ništa nije ni pročitao iz gradiva kupljene struke u trenu postane ekonomist, pravnik, sociolog, kriminalist…

Čovjek ovdašnji, kupi i vojni čin, potvrdu o ratnim podvizima… kupi medicinsku dokumentaciju za umirovljenje…

Ipak ja sam uvjeren da se radi o patologiji ambicije kao nezadrživoj napasti koja rađa činjenje i takvih ljudskih gluposti i pošto je tako nešto ljudsko, pa eto nije mi ni strano. I taj čovjek koji kupi sve to nema nikakvih problema sa institucijama ali ono što je najžalosnije on nema nikakvih problema ni sa samim sobom. Ova naša navedena pojava je možda najbolesnija kockica u blasfemičnom mozaiku životne filozofije ovih prostora koja nas osuđuje na daljne konflikte, neprekidne srazove i nastavak mazohiziranog ozračja.

Jedino što je dobro u takvoj destrukciji naše životne biosfere je rađanje našeg otpora prema takvim zalima a baš ti otpori su kakva takva satisfakcija za našu mučnu izloženost svim pa i takvim fluidima loše energije. Kad o tome govorimo mislimo, nekako se opet moramo vraćati na početke ljudske gluposti i utvrditi njihovo izvorište a to su sulude i sumanute ambicije.

Tako bar možemo donijeti onaj mali malo ohrabrujući zaključak da je čovjek samo žrtva koja se može amnestirati ako se spomenute ambicije osude i izopće.

Takve ljude se može represirati ali će recidiv ostati. Možda je u takvim postupcima ovdašnjih ljudi i nema baš tako velike tragike s obzirom da je naša sadašnja razina kvalitete uljuđenog življenja na dnu i da nam predstoji jedino uspon. Neću nikada ni pomisliti da je to još samo jedna iluzija i da će se ovdašnji život opet vrtjeti u krugu te dolaziti u civilizacijske točke na kojima je nažalost i prije bio.

Dapače, siguran sam da mi svi u posljednje vrijeme zbrajamo naše povijesne zablude, kako tuđe tako i svoje i da naša mentalna tvrdokornost počinje vidljivo omekšavati ako ni zbog čega, onda zbog našeg zamora… od samih sebe.