TEMA DANA: Kako preživjeti smrt voljene osobe?

KONJIC - Kako sam ja preživjela smrt svoje majke?

Realno, više ne živite u pravom smislu te riječi, ali dišete a to je dovoljno da radite sve ono što bi vašu majku ili neku važnu osobu činilo sretnom.

Ovo nije prva tema o kojoj pišem ali je definitivno najteža. Pođem pa zastanem. Koliko god da sam inače u životu jaka na ovu temu sam ipak mnogo slaba…

Kako preživjeti smrt voljene osobe? U mom slučaju to je bila mama. Eh… Preživimo ono što nikad ni sanjali nismo da ćemo doživjeti a kamoli preživjeti. Na silu se ne umire. Ali… Kako živjeti kao prije? Nemoguće je… Ne živi se, životari se… Dan za danom prolazi željno čekajući onaj dan kad treba ponovo da se sastanete.

Preživjeti moramo, jer odlazak svojom voljom značio bi da ne idemo za tom osobom. Takvim odlaskom idemo drugim putem.

Moramo naći nešto što nas tjera dalje…

Ja imam nekog zbog koga sam jaka i zbog koga sam morala ostati takva.

Iskreno, život me nije nešto baš posebno mazio. Desilo se dosta toga. Ali… Da se sva loša dešavanja skupe na jedno mjesto ne bi bili bolni niti 1% kao što je bio onaj dan… Onaj, kada su mi na pitanje zašto mi daju tabletu za smirenje suzama dovoljno rekli. Onaj, kada sam postavila pitanje: “Da li je moja mama živa?” a oni ostali briznuli u plač. Taj dan je bio uvjerljivo najteži u mom životu. Taj dan je u meni nešto puklo, odlomilo se. Komad duše je otišao. Srce kuca ali…

Znate, teško je kad postanete živi mrtvac. Ali… Bitno je da radimo onako kako bi naša majka bila zadovoljna da radimo.

Ostati ili postati dobri ljudi.

Raditi sve ono zbog čega će pravi ljudi reći: “Svaka čast onoj koja te rodila i odgojila.” Jer znate, možda nas ipak gledaju. Možda ipak sve znaju. Ako trenutno i ne znaju onda bar čistog obraza jednog dana dolazimo njima. Ja vjerujem da taj susret jednog dana dolazi, jer ja to želim svim srcem.

A što se desi tog dana kad saznate za odlazak, svih narednih…

Sukob emocija…

Prvo ne prihvaćamo gubitak. Šokirani smo!

Ja sam spakirala i složila odjeću svoje mame govoreći da će joj trebati jer će ona otvoriti oči kad joj ja dođem. Ja ću nju poljubiti, zagrliti i ona će se probuditi. Nju će biti sramota izaći iz bolnice u pidžami. Zato niko nije smio dirati tu lijepo ispeglanu i složenu odjeću, jer će mami trebati baš takva onda kada ja nju probudim. Moja mama, najbolja prijateljica nije mrtva, nije!

Nisam to u potpunosti prihvatila niti onog momenta kada sam mamu mrtvu izljubila i izgrlila. Molila sam je da otvori oči govoreći da više nikad ništa neću tražiti od nje. Tražim samo to. Niti njena hladnoća nije me uvjerila da je otišla…

U podsvijeti negdje znamo da ponovni susret nije moguć ali ne prihvaćamo to. Prati nas uzaludna nada, tuga, jak bol, nesanica, optuživanje sebe misleći da smo mogli uraditi više, optuživanje drugih zbog nekih njihovih propusta. Ljutite se i na Boga. Obraćate Mu se: “Zašto se ovo desilo baš meni? Čime sam ovo zaslužila? Znam da nisam! Pa zašto?” Ljuti ste na doktore zašto su dozvolili da ode. Mislite da nisu uradili svoj posao kako treba. Na neke trenutke mislite da su ubojice. Na momente se čak ljutite i na umrlog jer je otišao, iako svjesni znamo da je to najmanje točno.

Moja mama se borila. Nije željela otići. Željela je doći svojoj kući, nastaviti živjeti. Možda baš zato me toliko boljelo i boli. Koliko boli smrt toliko boli i to što je njena želja za životom prekinuta. Boli to što njena najveća želja nije ispunjena.

Onda dolazi neki period kad čovjek povremeno kao shvaća situaciju. Nema volje za bilo čim ali zna da mora dalje.

Onda shvatimo da smo nakon svega i mi drugačiji. Ona bol za koju smo mislili da nećemo niti doživjeti mi smo preživjeli. Shvaćamo da je zaista istina ono što kažu da te ojača ono što te ne ubije. Gledamo drugačije na sebe, na ljude oko sebe, na život. Ništa nas ne može tako lako oboriti na dno. Ako smo preživjeli smrt majke preživjet ćemo sve. Jednostavno se vodimo tim.

Važno je da prihvatimo bol i da se naučimo nositi s njim.

Istina, ne prihvaćamo nikad baš u potpunosti. Postoje momenti kad ipak pogledamo kroz prozor nadajući se da ćemo ugledati izgubljenu voljenu osobu. Postoje momenti kad mislimo da sve to ipak nije istina.

Mnogo puta sam gledala kroz prozor nadajući se da ću ugledati nju, svoju mamu. Nadala sam se da će odnekud doći, reći da je došlo do neke zabune, da je ona ipak živa. Mnogo puta sam za doručak, ručak ili večeru donijela jelo, čašu ili bilo šta drugo, više. Nekad je to bio točan broj. A danas… Danas treba svega broj manje. Mnogo puta se probudila misleći da je sve san pa otrčala u sobu gdje je spavala moja mama misleći da ću je vidjeti, zagrliti i kroz suze ispričati svoj ludi san.

Bilo bi dobro imati podršku ljudi oko vas.

Ja neku preveliku podršku pa i nisam imala. Ljudi misle da su je pružili ali ja ipak mislim da nisu.

Znate, kada vam neko na dan dženaze vaše majke uđe u sobu tražeći svoju majku i pita vas za nju, a pri tom vi ne živite u vili od 5 katova pa da se ona mogla “izgubiti”, onda je to malo nepromišljeno i bezobrazno, malo više… Kada na dan dženaze vaše majke oni čitav dan zovu svoju majku, vama ta riječ stalno odzvanja u ušima. Vi znate da svoju majku zovnuti više ne možete. Kažete: “Vi sa svojom majkom idete kući a ja svoju majku posljednji put ispraćam. Pazite šta radite.” Na to vam kažu da ste bezobrazni. Užas!

U teškim situacijama vidite pravo lice svih ljudi.

Ja sam bila svjesna taj dan, iz mnogo razloga, da nisam ispratila samo svoju majku. Ispratila sam i najbolju prijateljicu, najveću podršku, zvijezdu vodilju, najjači vjetar u leđa… Sve to u jednoj osobi.

Tugovanje traje svaki dan, samo što je bol na trenutke jači a na druge trenutke malo slabiji. Na trenutke bismo plakali, vrištali na sav glas a neki drugi trenutak suza nemamo, samo se unutar sebe kidamo!

S tugom se sami najbolje izborite. Mozda je put malo duži ali je sigurniji. Niko vam ne može previše pomoći dok vi u svojoj glavi ne posložite stvari.

Radite nešto sto vas bar na tren odvlači od surove realnosti.

Ja sam svoj bol prenijela na pisanje. Sve ono što bih majci rekla ja napišem. U pripremi je i moja prva knjiga “Posveta” koja će biti posvećena mami i kćerkici. Kroz stihove, tugu i zahvalnost za sve sam napisala.

Pored knjige opet pišem. To je moje bježanje. To je moje utočište.

Bez obzira koliko je teško, a teško je užasno, ipak znamo da bi naše majke, i svi naši najvoljeniji koje smo izgubili željeli da smo sretni, da nastavimo sa životom jači nego ikad. Ako smo nastavili ne znači da smo zaboravili i da ćemo ikad da zaboravimo. To znači da smo toliko jaki da i uz tugu ipak idemo jako kroz život.

Jedan mali uvodni dio moje knjige kaže:

“Ako prestanak one njene ogromne boli znači da moram da stavim njen mir ispred svoje sreće i ovog neopisivog nedostajanja onda prihvaćam. Život je nije baš previše mazio i zaslužuje mir. Ako je njen mir cijena ovog života mog bez nje evo prihvaćam. Samo neka je njoj bolje pa čak i ako to znači da je ona tamo negdje od mene daleko… Ja se svim srcem nadam, želim i molim da sretnija je gdje god da je.”

“Sve dok sa neba ima ko da me štiti na zemlji ne može ništa da me uništi. Moja mama je moj anđeo cuvar.”

Ostanite ili postanite jaki, jači nego ikad. Nađite način da tako bude. Proživite život onako kako bi vaša majka, ili neka druga voljena osoba koja vas je napustila, bila sretna i ponosna. Isplatit će se to jednog dana sve…

Jednog dana idemo i mi. Idemo njima, svojim voljenima.

Treba da odemo kao jake, dobre osobe.

Teško jeste, užasno, ali do tog dana gazimo samo jako kroz ovo nešto zvano život…