TEMA TJEDNA: Nogometna bubamara radosti

Autor: Vlado Marušić / Dnevno.ba

ŠIROKI BRIJEG - Ovih dana Hrvati u Hrvatskoj i izvan nje, diljem svijeta uživo proživljavaju svoj najljepši san. Hrvatski nogometaši u Rusiji pod bojama svoje zastave šahovnice uspjeli su se dočepati finala Svjetskog nogometnog prvenstva u kojem će im se suprotstaviti Francuska. Na tom putu do finala stepenicu po stepenicu su padale reprezentacije Nigerije, Argentine, Islanda, Danske, Rusije i Engleske. Svaku utakmicu hrvatske repke pratile su tisuće obožavatelja diljem lijepe naše i cijeloga svijeta. Trgovi, ugostiteljski objekti, kuće, stanovi..., bili su prepuni ushićenih Hrvata koji su zajedničkim snagama bodrili i navijali za svoje "vatrene". Dogodila se silna, do sada nikad viđena sinergija u hrvatskom narodu, tako da su stotine tisuća Hrvata u RH u te dane zaboravili na brige s kojima se svakodnevno suočavaju, bilo da su one vezane za neplaćene račune, kredite, ovrhe, nestanak Hrvata zbog masovnog egzodusa u treće zemlje, probleme bilo koje vrste... Najvažnije je bilo biti dio tog sna u kojemu su budni sanjali i muškarci i žene bez obzira na dobne granice.

A najzanimljivije od svega je koliko energije u navijanje mogu unijeti žene što je prijašnjih godina bilo beznačajno u odnosu na ovaj sadašnji trenutak pisanja povijesti. Lijepo ih je odista bilo vidjeti obučene u majice, tajice, s hrvatskim obilježjima na stadionima u Rusiji a i na svim drugim mjestima gdje su se slavile hrvatske pobjede. Sa svojim mladenačkim osmjesima navlačile su osmjehe i na lica muškog roda koji ih je promatrao preko TV ekrana.

Kada netko poput mene, koji pozorno prati tijek svjetskih prvenstava u nogometu od 1970. godine u Meksiku, 1974. u Zapadnoj Njemačkoj, 1978. u Argentini, 1982. u Španjolskoj, 1986. u Meksiku, 1990. u Italiji, 1994 u SAD, 1998. u Francuskoj, 2002. u Južnoj Koreji i Japanu, 2006. u Njemačkoj, 2010. u JAR, 2014. u Brazilu, do ovog sadašnjeg u Rusiji, kada su se na nogometnom nebu pojavile mnoge zvijezde poput Pelea, Cruyffa, Kempesa, Rossia, Maradone, Schillacia, Romaria, Kahna, Zidanea, Forlana, Messia, kao ponajboljih igrača tih svjetskih prvenstava, a svi dolaze iz velikih nogometnih velesila poput Brazila, Njemačke, Italije, Argentine, Španjolske, Francuske, Nizozemske, ostane u potpunosti zapanjen pobjedama naše voljene reprezentacije, koja se u igru potpuno nenadano uključila kao jedna mala neznatna Hrvatska, sa svojim igračima od kojih većina igra u ponajboljim europskim klubovima, pa samim time i svjetskim, postavlja se logično pitanje što se to dogodilo, ili što će se to dogoditi što je ushićeno izjavio pokojni hrvatski sportski komentator Mladen Delić na utakmici bivše Jugoslavije u Splitu protiv Bugarske kada je Radanović zabio pobjednički gol za 3:2 u sudačkoj nadoknadi.

I do sada je hrvatska nogometna reprezentacija imala sjajne igrače koje su selektori prije Zlatka Dalića ukomponirali u reprezentaciju ali uvijek ih je do sada netko zaustavio na putu do finala osim časnog izuzetka na svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. pod komandnom palicom Ćire Blaževića kada je hrvatska reprezentacija osvojila treće mjesto pobijedivši Nizozemsku s 2:1 a objektivno i ta reprezentacija je po svojoj snazi mogla zaigrati u finalu tog prvenstva da nije spletom nesretnih okolnosti na putu do finala izgubila 2:1 od domaćina Francuske za koju je oba gola dao Lilian Thuram a nikada prije a mislim niti poslije tog prvenstva nije zabio gola za Francusku reprezentaciju.

Što se dogodilo pa sada hrvatska reprezentacija koju maestralno predvodi izbornik Zlatko Dalić, podrijetlom iz Livna, gazi sve pred sobom i boriti će se u nedjelju 15.07.2018. godine u 17 sati za naslov svjetskog prvaka? Kakav se to klik dogodio u glavama tog izbornika i njegovih igrača pa pobjeđuju i kada početno gube? Pobjeđuju i onda kada velika većina sportskih stručnjaka pomisli kako su poraženi prije nego li su istrčali na nogometne terene. Razmišljajući o tome sasvim je jasno kako među tim igračima i njihovim izbornikom vlada velika tolerancija i razumijevanje. Nitko nikoga ne tjera ni na što već to oni čine sami prema sebi, a kada netko od njih posrne svi ga skupa dižu sa zemlje. Svi se zajedno raduju, zajedno ratuju, liju krv, znoj i suze. Zajedno luduju nakon utakmice jer znaju kako zajedno luduju milijuni Hrvata diljem svijeta u deliriju i transu. Znaju kako je njihov uspjeh ne samo njihov već uspjeh svih Hrvata i države Hrvatske. Isto tako znaju koliko Hrvatima znače njihove pobjede jer su svi do jednoga dotaknuli samo nebo.

Mnoge su sjajne uspjehe dosegli hrvatski sportaši od stvaranja neovisne države Hrvatske pa i prije njenog stvaranja, od kojih u ovom trenutku treba izdvojiti Đurđicu Bjedov, olimpijsku pobjednicu u plivanju iz Mexica 1968., uspjehe kanuiste Matije Ljubeka, boksača Mate Parlova, Gorana Ivaniševića – osvajača Wimbledona, naslove europskih prvaka u košarci Cibone, Splitskog POP-a 84, Jugoplastike, hrvatskih vaterpolista, rukometaša, skijašice Janice Kostelić i njenog brata Ivice, te mnogih drugih zlatno-sjajnih uspjeha hrvatskog sporta i njegovih sportaša, ali nitko nikada nije uspio napraviti ono što su napravili hrvatski nogometaši u Rusiji koji su se dočepali finala svjetskog prvenstva u nogometu imajući u vidu brojnost nogometaša u svijetu, financije koje se tu vrte, snagu reprezentacija koje su ispale prije finala, a da ne govorimo o onima koje se nisu uopće uspjele plasirati na to prvenstvo, poput Nizozemske i Italije.

Konačno organiziranost FIFE najmoćnije svjetske sportske asocijacije. Kao da su hrvatski nogometaši bacili na koljena tu sportsku organizaciju, sve sportske djelatnike diljem svijeta. Hrvatski nogometaši u Rusiji su postigli sveopće jedinstvo hrvatskog naroda. Jedinstvo kakvo se pamti od osnutka RH samo u nekoliko navrata. Sjećamo se stvaranja neovisne suverene RH kada je pokojni prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman na Trgu Bana Jelačića držao govor stotinama tisuća razdraganih Hrvata, slavlja nakon Oluje i Bljeska, povratak naših generala iz Haaga, Gotovine, Markača i Čermaka, slavlje zbog pobjede Kolinde Grabar Kitarović na izborima za predsjednika RH. To su trenuci u kojima se slavila pobjeda istine. Pobjeda dobra nad zlom. Pobjeda svijetlosti nad tamom. Sada se ta pobjeda ovjenčana najjačom svijetlošću vraća u hrvatske domove, na hrvatske trgove i lica ispaćenih ljudi. Osmijeh koji ubija i vraća nadu hrvatskom čovjeku. Osmijeh koji razoružava i naoružane neprijatelje u Hrvatskoj i van nje. Sada i najveći neprijatelji suverene i neovisne Hrvatske ostaju bez riječi i moraju priznati pobjedu koja je vođena nekom nevidljivom i čudotvornom rukom.

Da li je ta pobjeda užarenim žezlom kovana u ruci našeg stvoritelja, milosrdnog nebeskog Oca koji nikada ne napušta svoje ovčice koje se ufaju u Njega? Da ta pobjeda nije začeta molitvama stotina tisuća skrušenih i pobožnih svećenika, časnih sestara, Hrvata i Hrvatica diljem svijeta, od kojih valja izdvojiti velečasnog Zlatka Sudca, hrvatskog domoljuba i branitelja jednog jedinog i neponovljivog glazbenog bisera Marka Perkovića Thompsona, nepravedno kažnjenog i iz nogometa udaljenog Josipa Šimunića, bivšeg hrvatskog reprezentativca koji je uvijek i iznad svega slavio i veličao Boga? Da tu pobjedu nisu kojim slučajem začeli svi do jednoga reprezentativci sadašnje Hrvatske sa svojim izbornikom Dalićem od kojih ne bi bio red izdvojiti niti jednoga jer su svi jednako zaslužni odnosno krivi što su našu reprezentaciju uveli u finale? Da tu pobjedu nisu skovale stotine tisuća neznatnih Hrvata i Hrvatica u svojim skrušenim molitvama upućenim našim nogometašima? Da tu pobjedu nije kojim slučajem skovala ona nepoznata žena u svom domu kada je prigodom intoniranja hrvatske himne na svojoj plazmi svojom rukom prekrižila svakog hrvatskog nogometaša ponaosob?

Bez obzira tko je „krivac“za najveći povijesni uspjeh hrvatskog sporta i promociju RH u svijetu oni su već postali pobjednici čiji se uspjeh nikada neće zaboraviti bez obzira na nedjeljno finale. Taj uspjeh više nitko i ništa ne može pomutiti. Njihov uspjeh se nikako ne može i ne smije prepisati niti jednom hrvatskom političaru niti ikome iz HNS-a jer oni su najmanje zaslužni za ovaj uspjeh i to moraju znati dok žive i oni a i svi drugi koji će doći poslije njih. Od svih hrvatskih političara jedino bi se mogla izdvojiti hrvatska predsjednica bez obzira što je protuhrvatski mediji iz Srbije vrijeđaju na način kako hrvatska predsjednica slavi pobjede hrvatske reprezentacije na neprimjeran način: “mrdajući stražnjicom i tresući sisama“. Hrvatska predsjednica je žena a žene znaju pokazati osjećaje i nikakva politikantska ili predizborna promidžba joj nije u ovim trenucima najvećeg hrvatskog slavlja potrebita. Hrvatski narod i bez toga zna prepoznati licemjerje od istine. A predsjednica Hrvatske je dio nas. Dio ove pjesme koja traje i koja neće prestati nikada bez obzira tko bio na čelu RH. Ona je dio stada hrvatskih Božjih ovčica.

Konačno, gdje namjeravaju stati hrvatski reprezentativci? Došli su do kraja i više ništa ne mogu učiniti osim da uzmu naslov svjetskih prvaka u nogometu koji moguće je čeka upravo na njih kao nagrada koju Bog daruje samo odabranima, a naši su reprezentativci odabrani i izabrani kao dar svima nama. Stoga slavimo sretni. Neka zvone zvona u slavu pobjede dobra nad zlim kao zvona Širokobriješke crkve nakon pobjede nad Engleskom a ta čudesna nogometna bubamara je doista čudesna. Bubamara koja je slika Božje ljubavi koju Bog pruža hrvatskom narodu koji odavno pati a ne posustaje. Lijepo je rekao slavni boksač Jack Dampsey: “Šampion je onaj tko ustaje kada ne može“, a hrvatski nogometaši uvijek ustaju čak i onda kada svi pomisle kako ne mogu, što su prije utakmice s Hrvatima pomislili i Argentinci a poglavito Englezi, koji nisu stoički umjeli podnijeti poraz od bolje momčadi. Nisu se držali kao dostojanstveni gubitnici dostojanstvenog sportskog ponašanja sukladno izjavi bivšeg američkog tenisača Jima Couriera:“Sportsko ponašanje je za mene kada tip odšeta s terena, a ne možeš reći da li je pobijedio ili izgubio, jer hoda s ponosom u oba slučaja“.

Hrvatska već s velikim nestrpljenjem iščekuje svoje pobjednike neovisno o rezultatu utakmice s Francuskom i priprema im veličanstveni doček kakav zaslužuju samo najveći pobjednici a oni su to odavno postali. Na temu pobjednika mnogi su otpjevali pjesme od kojih valja izdvojiti refren pjesme Colonie: “Svijet voli pobjednike, voli zlatno znamenje, kada si prvi svega si vrijedan, na stolu može biti samo jedan….“.

Sada konačno na kraju se postavlja pitanje što bi svatko od nas mogao poručiti našem izborniku Daliću da kaže svojim igračima prije nedjeljnog finala. Svatko bi mogao puno toga reći ali ono osnovno što bi on njima trebao reći je: “Vi ste već pobjednici. U nedjelju igrate utakmicu života za sebe i cijeli hrvatski narod. Neka vaša igra bude igra malog janjeta Aske koja je plesala veličanstveni ples pred vukom iz basne Ive Andrića. Dok god je plesala svoj ples ona je znala kako će dotle živjeti. A njen ples koji je svakim pokretom bivao sve ljepši i vuka je ostavio bez riječi. Svojim plesom u nedjelju naši dragi plesači ostavite nas sve bez riječi do pobjede koja otvara vrata neba za sve nas“.

Autor: Vlado Marušić / Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI