Prethodno

Sljedeće

VIDEO: Anton Kikaš – Danas sam jači nego ikada!?

ŠIROKI BRIJEG - Anton Kikaš je jedan od najvećih živućih hrvatskih domoljuba, a kao dokaz tome proteklih dana mogli smo se uvjeriti kroz održavanje projekcija dokumentarnog filma o njemu, koji u režiji Jakova Sedlara i scenariju Hrvoja Hitreca nosi naziv "Nisam se bojao umrijeti (domoljubna misija Antona Kikaša)". Dvorane su bile krcate na projekcijama u Republici Hrvatskoj, ali i na tri hercegovačke projekcije održane u Mostaru, Širokom Brijegu i Međugorju.

Neposredno prije ove zadnje projekcije u Međugorju Anton Kikaš je dao ekskluzivni intervju za portal Dnevno.ba. Inače, njegovi korijeni su iz Bijakovića kod Međugorja, dok je rođen u Kaknju gdje je proveo djetinjstvo.

DNEVNO.ba: Hrvati o Vama jako puno toga znaju, prvenstveno o Vašoj priči vezanoj za uhićenje u Zagrebu 1991. godine prilikom isporuka oružja zrakoplovom koji je dolazio iz Afrike, a u kojem ste se nalazili, međutim evo zbog naših gledatelja i čitatelja iz reda drugih naroda što ovako ukratko možete reći o sebi?

ANTON KIKAŠ: “Iznimno sam raspoložen ovih dana i drago mi je što sam ovdje gdje su moji korijeni. Svojim prijateljima volim reći – Bosna i Hercegovina mi je dala nešto jedinstveno, kao i Hrvatska kada sam otišao tamo studirati. To me dodatno obogatilo, baš kao i dolazak u Toronto nakon toga. U Torontu sam po svom dolasku o Hrvatskoj slušao sve najgore, pa sam odlučio mijenjati te mračne boje. Na tome radim već 40 godina i nastavit ću raditi dok me dragi Bog čuva. Bosna, kao i Hercegovina zaista ima jednu dušu, a kada čovjek ima dušu, te vam još Bog podari ljubavi kao što je meni podario u svim dimenzijama – ljubav prema Bogu, obitelji, domovini, bližnjima, prijateljima, tu sreći nema kraja. To je upravo ono što me čini bogatim, jakim i tjera da idem naprijed. Nakon te moje domoljubne misije prije 25 godina svojim prijateljima s ponosom pričam kako sam danas jači nego ikada”.

DNEVNO.ba: Nećemo vas pitati za godine, ali uistinu se činite jakim i spremnim za izazove?

ANTON KIKAŠ: “Živim jednim takvim tempom da nemam ni minutu ni sekundu vremena razmišljati o svojim godinama. Kad ste ovako aktivni kao ja tko bi govorio o godinama. Sa svojim sinovima Robertom i Markom, koji imaju 23 i 21 godinu svakodnevno gotovo igram stolni tenis, nogomet, natječemo se često i u bazenu, na skijanju…”.

DNEVNO.ba: Koliko ste zadovoljni projekcijama filma?

ANTON KIKAŠ: “Premijera filma u Zagrebu je nadmašila sva moja očekivanja. Imali smo 700 uzvanika, no onda dođe još 150 ljudi, pa i njih pustimo unutra. Slijedio je Vukovar, pa Osijek, Vinkovci, Slavonski Brod, Zadar, Split i evo projekcije filma u Mostaru, Širokom Brijegu i Međugorju. Malo me nervoza hvata pred projekciju u Međugorju, jer tu su ipak moji korijeni. Tu je ono što sam ponio u svijet. Sjećam se kada su me roditelji sa deset godina slali iz Kaknja u Bijakoviće kako sam tu nizao duhan, provlačio na iglu one listove, pa išao po pržinu u Šurmance… Što se tiče projekcije u Mostaru mogu reći kako je to bilo nešto nevjerojatno. Subota je i ima i drugih zbivanja, ali dvorana je prepuna, isto tako i u Širokom Brijegu. Ne može biti ljepši poklon nego kada ljudi prepoznaju ono što ste činili. To je ono što me kontinuirano obogaćuje i gdje god dođem ljudi me prepoznaju i u 90 posto slučajeva kažu kako se sjećaju tih događaja od prije četvrt stoljeća, te kako su molili za mene. Te njihove molitve sigurno su mi i pomogle da ugledam svjetlo iz tamnog beogradskog zatvora, da naši specijalci uhite generala JNA Acu Akcentijevića za kojeg sam kasnije razmijenjen. Zar ima ljepši poklon od dragoga Boga”.

DNEVNO.ba: Za vrijeme zatočeništva u Beogradu mnogi su vam pisali pisma, a sa jednom gospođom ste se i upoznali na projekciji filma u Slavonskom Brodu. Kakav je to bio doživljaj?

ANTON KIKAŠ: “Kad sam završio u zatočeništvu mnogi ljudi su mi slali pisma potpore, međutim niti jedno pismo mi nije dao istražni sudac da bi prije godinu dana uspio doći do pet pisama od nepoznatih ljudi, a jedno od tih pisama došlo je iz Slavonskog Broda od gospođe Marije i ona je jedina bila koja nije stavila prezime. Dolazim u Slavonski Brod i istog trena na konferenciji za tisak molim ljude, ako je ikako moguće, doći do gospođe Marije, koja mi je u svakom pismu slala cvijeće, pa sam ga i ugravirao. Franjo Ostojić, opet čovjek rodom iz Međugorja, javlja se i kaže kako je on poznaje i kako je trenutno u staračkom domu pošto već ima 91 godinu. Doveo ju je na promociju i prilikom tog susreta to su uistinu bile jake emocije”.

DNEVNO.ba: Imate sličnu priču i u Mostaru…

ANTON KIKAŠ: “Iz Mostara mi je jedna gospođa slala pjesme kroz pisma, a prva od njih je bila Matoševa pjesma ‘Gospa Marija’. Početkom listopada 1991. godine je napisano to pismo, a pored ostalog pisalo je – Predajem na Pedagoškoj akademiji, odjel za povijest. Kada završi rat ja ću svojim učenicima pričati o vašem herojskom podvigu. Ona se zove Ana Kodžoman. Probali smo je naći, jer je poslala i adresu (Veselina Masleše br. 3), međutim ta ulica u Mostaru više ne postoji. Ali ako je netko pronađe u zlatu ga plaćam. Zaista bih je volio naći”.

DNEVNO.ba: Pretpostavljamo da se turneja Vašeg filma nastavlja, pa imate li već neki definiran raspored narednih projekcija?

ANTON KIKAŠ: “Već me zovu sve hrvatske zajednice u Kanadi i SAD-u, čuli su za film, pa ćemo imati projekcije u Torontu, zatim Montrealu i Vancouveru. Nakon toga se spuštamo pacifičkom obalom od San Josea, Los Angelesa i Chicaga do Clevelenda, Detroita, a sa završetkom u New Yorku. Već me zovu iz Njemačke i Austrije, imam ponude iz Švicarske, a u veljači naredne godine idem sa svojim timom i na turneju u Australiju”.