fbpx

VIDEO: Živko Budimir – od montiranog uhićenja do pokušaja državnog udara i atentata!

Autor: Josip Šimić

SARAJEVO - Slađenko Čerkez, rođen je 16. 08. 1960. godine u mjestu Stolac, od oca Ragiba i majke Nazife rođ. Kuštrić, po zanimanju je navodno profesor mašinstva, a trenutno radi u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA), raspoređen na mjesto šefa - inspektora za borbu protiv organiziranog kriminala, živi u Teheranskoj ulici, br 13. u Sarajevu, država BiH.

Ako malo proguglate na internetu, za ovu moralnu spodobu vežu se samo negativne i kompromitirajuće stvari. Početkom 2016. godine, Odlukom Direktora Državne agencije za istrage i zaštitu, Slađenko Čerkez zajedno sa drugim pripadnicima SIPA-e suspendiran je iz te institucije, a povodom anonimne prijave, koja je tada proslijeđena Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Istraga se tada odnosilana „ispitivanje eventualne nezakonitosti prilikom unapređenja policijskih službenika u viši čin. S tim u vezi, u skladu sa odredbama Zakona o policijskim službenicima BiH, 11 policijskih službenika SIPA-e od danas će biti suspendirano do okončanja krivičnog postupka ili krivične istrage”, istakla je tada Kristina Jozić, glasnogovornica SIPA-e, koja pored spomenutih dužnosti i „napornih“ zadaća, zna i dobro slagati.

No, vratimo se Slađenku Čerkezu, moralnoj spodobi SIPA-e, koja je zarad ostvarivanja svojih osobnih materijalnih i nematerijalnih interesa beskrupulozna po tome pitanju, a to pokazuje i činjenica, da je svoga rođenog kolegu Vahidina Šahinpašića u svakom vidu svojim iskazom zavalio. A šta ćete?! Nije Šaji niko kriv, što je Čerkez lukaviji i mudriji, jer nije mala stvar biti profesor mašinstva i još raditi u SIPA-i. Radnje Slađenka Čerkeza ogledaju se uglavnom u ilegali, a kod njega ni porod nije bio legalan, „ona njegova materetina porodila ga ilegalno tamo u nekom šumarku“ – kako i sam kaže lik iz humoristične serije „Lud, zbunjen, normalan“, Izet Fazlinović.

Slađenko Čerkez se prvi puta „proslavio“ u javnosti, prihvativši se posla, kojeg se niti jedan častan policijski službenik ili istražitelj ne bi prihvatio, a to je, da predvodi montirano uhićenje tada predsjednika F BiH Živka Budimira. Nakon ovakve njegove nečasne i sramne uloge, sva djeca Slađenka Čerkeza munjevito su napredovala, ali „zasluženo“, kćerku je zaposlio u Sud BiH, a sina u Kargo centru, kod Armina Kajmakovića, supruga Diane Kajmaković.

Iako smo već pisali o montiranom uhićenju Živka Budimira, koji je lišen slobode u svojstvu Predsjednika F BiH, od početka se naslućivalo da se radi o namještenom političkom procesu, koji se pokušao realizirati preko ovo dvoje tužitelja Diane Kajmaković i Olega Čavke, a sve s ciljem rušenja Budimira s vlasti, radi preraspodjele fotelja u vrhu vlasti. Budimir je uhićen 26. travnja 2013. godine teatralnim upadom specijalaca s dugim cijevima u zgradu Predsjedništva BiH u prisutnosti brojnih političkih podobnih naručenih medija. Pretres se tada u Sarajevu obavio u prisutnosti državnog tužitelja Olega Čavke i kantonalnog tužitelja Sanina Bogunića, što je nečuveno, da jedan kantonalni tužitelj poput Sanina Bogunića, kome je otac optužen za ratne zločine, asistira Državnom tužitelju, odnosno tužiteljstvu.

Da je već tada bilo dobro sve uvezano, pokazuje i činjenica, da je Državni sud BiH, a nakon što se proglasio u slučaju „Budimir“ ne nadležnim, i cio spis uputio na Općinski sud Sarajevo, predmet na Kantonalnom tužiteljstvu Sarajevo protiv Živka Budimira nastavio da zastupa tužitelj Sanin Bogunić, isti onaj koji je i asistirao državnom tužitelju Olegu Čavki 26. 04. 2013. godine. Čega se pametan stidi, budala se ponosi!

Hvale vrijedno je spomenuti, i sramnu ulogu Slađenka Čerkeza, koji je danima i danima sjedio u Uredu Sanina Bogunića, i koji je zajedno sa istim, učestvovao u pokušaju rušenja i montiranju optužnice direktoru FUP-a Draganu Lukaču, a koja optužnica je na sudu neslavno završila, a direktor FUP-a Dragan Lukač, pravosnažnom presudom svih optužbi, prethodno napakiranih, oslobođen.

No vratimo se uhićenju Živka Budmira. Na zahtjev Tužiteljstva BiH, točnije Diane Kajmaković i Olega Čavke, sud je Živku Budimiru odredio jednomjesečni pritvor zbog navodno “organiziranog kriminala”, odnosno “osnovane sumnje” da je primio novac za pomilovanja osuđenika.


Istoga dana ujutro njegov je Ured u Mostaru pretresala tužiteljica Diana Kajmaković. Ništa ne bi bilo neobično da upravo tada nije u njezinoj prisutnosti izveden pokušaj podmetanja obilježenog novca koji bi tužiteljstvu bio “krunski dokaz” za Budimirovu “korupciju”. Novac je u hodniku pred inspektorom Jole Galićem brojala Diana Kajmaković. Međutim, nije im sve išlo po “voznom planu” pa je taj groteskni scenarij završio nespretnim ubacivanjem torbice s označenim novcem u kantu za kišobrane u hodniku ispred Budimirova Ureda od strane zbunjeg podmetača i prevaranta Ivana Knezovića.Sve su to snimile nadzorne kamere, a potom emitirala Federalna televizija. Sramotno je, da se na ovakvo podmetanje dokaza Živku Budimiru u Tužiteljstvu BiH na to nitko nije ni osvrtao, nitko iz vlasti nije pozvao na odgovornost odgovorne na takvo montiranje, nego je Tužiteljstvo, štoviše, po isteku jednomjesečnog pritvora zatražilo još dva mjeseca. Entitetski predsjednik Milorad Dodik je na televiziji prije presude izjavio da će “Budimiru biti produžen pritvor”, čime je otvoreno poručio da se odluke sudova nadziru iz središta političke moći!

Međutim, preduhitrio ih je Ustavni sud BiH, najviša pravosudna instanca, uvaživši apelaciju Budimirovih odvjetnika i ocijenivši pritom “da su izjave na koje se Sud BiH pozvao uopćene i da spadaju u kategoriju “rekla-kazala” dokaza”, odnosno, da „nema osnovane sumnje, da je Budimir počinio ijedno krivično djelo“! Nakon te nečuvene pljuske, Sud je Budimira oslobodio iz pritvora. No, tužitelji i dalje nastavljaju igrati zadanu im igru kao da se ništa nije dogodilo.

Dokazi i nisu toliko važni budući da iza cijele akcije stoje moćni politički pokrovitelji i njima poslušni mediji. Ovu čudnu igru ilustriraju i brojni “biseri” Budimirovih tužitelja koji sliku o slučaju čine još više transparentnom. Naime, oni su tvrdili, ničim to potkrepljujući, da je Budimir od pomilovanih kriminalaca želio stvoriti “stranačku vojsku”, što je u sferi fantastike; oni su ga pritvorili jer je navodno primao novac za pomilovanja, ali ne znaju, i ne mogu dokazati, od koga, ni kada ni koliko je primio; svodili su svoju sumnju najprije na dva imena (A. Kulovac, A. Karić), a na kraju se pokazalo da ti uopće nisu ni pomilovani; tvrdili su da imaju svjedoka kojeg nisu ni vidjeli ni ispitali, a nazvali ga ključnim!

Ponudili su Sudu kao dokaz uobičajen radni telefonski razgovor novinara A. Avdića s Budimirom, koji nema nikakve veze sa slučajem; neistinito su ustvrdili da Budimirova kći živi u Hrvatskoj i da tamo ima imovinu; govorili su o pomilovanju supruge četrdesetogodišnjeg T. Š., koji, kako se ispostavilo, uopće nije oženjen…

I na kraju farse tužitelj Oleg Čavka je na ročištu 5. lipnja priznao da, istina, “nema dokaza da je Budimir uzimao novac, ali da je on znao da se uzima šakom i kapom”, te je iznova zatražio pritvor za njega da ne bi pobjegao!Taj zahtjev sud je 10. lipnja odbacio kao neosnovan. Sve to iole razumnom čovjeku izaziva mučninu! No, jahači idu dalje! U cijelom postupku odslikavaju se tipične staljinističke istražiteljske metode. Milijuni su ih iskusili u “prvoj zemlji socijalizma”, ali i šire. A kako to izgleda, slikovito je opisao ruski nobelovac Aleksandar Solženjicin Dirisina da se bavi antisovjetskom propagandom, nakon čega Komitet državne sigurnosti (KGB) provodi istražni postupak i dolazi do slijedećeg rezultata: “Istina, utvrdilo se da se on uopće nije bavio takvom propagandom, ali mogao je, budući da je slušao njemački radio. Istina, nije slušao njemački radio, ali mogao ga je slušati, budući da je kod kuće imao radio-prijemnik, što je bilo zabranjeno. Istina, nije imao radio-prijemnika, ali lako ga je mogao imati budući da je po profesiji radio kao inženjer”.

Prevedno na neostaljinistički jezik Budimirovih bh. tužitelja, kojemu spočitavaju “organizirani kriminal i korupciju”, to bi izgledalo ovako: “Istina, utvrdilo se da se on uopće nije bavio organiziranim kriminalom, ali mogao je, budući da je od osuđenih kriminalaca uzimao novac za pomilovanja. Istina, nema dokaza da je uzimao novac, ali mogao ga je uzimati budući da se to čini i šakom i kapom. Istina, on to nije znao, ali je lako mogao znati budući da obnaša visoku dužnost predsjednika Federacije”!Upravo ovakva neostaljinistička pravna egzibicija i brutalno gaženje zakonitosti u svrhu uništenja političkog protivnika izvodi se teatralno pred očima cijele javnosti i čak uz adekvatnu podršku zakonodavne, sudske i izvršne vlasti. O orkestriranoj podršci huškačkih medija da se i ne govori. I nikom ništa! Osim ponekog intelektualca i dva-tri medija, portala, a mnogi šute. Zaslužuju li građani BiH ovakav montirani neostaljinistički udar na pravni sistem, elementarna građanska prava i čak štoviše, puzajući državni udar na tada predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine Živka Budimira, predstavnika najvišeg organa vlasti?

Napomene radi, Živko Budimir nekoliko je puta za medije ukazivao da se radi o “montiranom političkom procesu”, ili kako bih ja to nazvao “puzajućem državnom udaru” na Predsjednika F BiH, koji je pokušan da se realizira preko pravosudnih institucija, ali po depeši moćnih političkih pokrovitelja.Za svu muku zadanu Živku Budimiru jedan od najzaslužnijih je Slađenko Čerkez, koji je odigrao veoma važnu ulogu, za koju su poslije njegova djeca bogato nagrađano i obasuta svakovrsnim materijalnim i nematerijalnim interesima. Čerkez je tada smislio priču, da su do njega navodno negdje u 11. mjesecu 2012. godine „došle određene neke informacije da se za određeni iznos novca mogu izdejstvovati neka pomilovanja“, upravo ovakve lažne informacije Slađenka Čerkeza bile su „fitilj“ za za plan, odnosno ono što će dogoditi samo pet mjeseci kasnije. Do Slađenka Čerkeza dolaze upravo tada informacije, kada paraleno kreatori uhićenja Živka Budmira, i to D. Č. na čelu, B. LJ., Z. L., M. D., vijećaju i osmišljavaju, kako da uklone ili smjene Živka Budimira.

Tada je Dragan Čović kazao, da „Budimira treba odraditi preko pomilovanja“! Za tu „dobrovoljnu“ akciju javio se Slađenko Čerkez, isti onaj, sve samo ne čovjek, koji je pokušao zajedno sa Vahidinom Šahinpašićem, po prethodnom dogovoru sa više lica, odigrati i preko mene kanalizirati isti scenarij namijenjen prema v. d. Glavnom tužitelju BiH Gordani Tadić, u noći 05./06. 09. 2017. godine, koji bi scenarij, da je prošao, rezultirao uhićenjem i svrgavanjem Gordane Tadić sa pozicije Glavnog tužitelja BiH, o čemu ću u slijedećem članku.Ovo samo upućuje na jedno, da su u SIPA-i instalirani ljudi, poput Slađenka Čerkeza i drugih za takve prljave poslove i montiranja.

Prvi pokušaj atentata na Predsjednika F BiH Živka Budimira!

Montirano uhićenje i pritvaranje predsjednika F BiH Živka Budimira trebalo je poslužiti, kao „poligon“ i signal Visokom predstavniku OHR-a Valentinu Inzku, da smijeni Budimira s dužnosti Predsjednika F BiH, no međutim, kreatore i montažere, pogodio je „grom iz vedra neba“, pa je ovaj plan u iščekivanju reakcije Visokog predstavnika oko smjene Živka Budimira propao. Prethodno je Živko Budimir, da se kojim slučajem prilikom uhićenja našao u Uredu u Mostaru, (a nije) trebao biti ubijen od strane pripadnika SIPA-e, koji živi kod Mostara u Ljubinju, dok bi Dragan Čović, na smrti Živka Budimira, generala HVO-a, proglasio Herceg Bosnu, a područje Federacije „nesigurnim područjem za Hrvate“, a Herceg Bosnu sigurnim utočištem, u kojem bi samo za Hrvate „teklo med i mlijeko“.

Prvotni plan je bio, da se kojim slučajem Živko Budimir nalazio u Mostaru, naime, napolju je bila naručena određena naoružana svjetina, koja je navodno trebala ući u sukobe i naguravanje sa drugim pripadnicima SIPA-e i spriječiti uhićenje i odvođenje predsjednika F BiH Živka Budimira, generala HVO-a. U toj svjetini nalazio se pripadnik SIPA-e iz Ljubinja, koji je bio zadužen, da u tom isceniranom događaju i sukobu ubije predsjednika F BiH Živka Budimira. Ovaj plan nije išao po „voznom planu“, jer se Budimir nije tada nalazio u Mostaru.

Drugi pokušaj atentata 30. 09. 2014. godine na Predsjednika F BiH Živka Budimira!

Prema raspoloživim dokazima, prikupljenim saznanjima i činjenicama, predsjednik F BiH Živko Budimir, trebao je da bude ubijen dana 30. 09. 2014. godine, kada je imao službeni put za Brčko, a sa svojom pratnjom trebao se tada kretati istim putem kuda se prije nekoliko dana kretala v. d. Glavnog tužitelja BiH Gordana Tadić, kada je njezina sigurnost ozbiljno ugroženaod N. N., vozača.Živku Budimiru su već u Olovu bili pripremljeni i avioni i kamioni, kako bi sve asociralo na nikad razjašanjenu prometnu nesreću, u kojoj bi smrtno stradao jedan Predsjednik F BiH, kao princeza Diana.

Međutim, toga dana Predsjednik F BiH Živko Budimir promijenio je odluku, i odlučio se kretati na relaciji autobuta Sarajevo – Brčko. Prilikom putovanja na prethodno citiranoj relaciji, kod Sarajeva, N. N., lice (A. B.), koji se hvali, kako mu je „hobi preticati vozila pod pratnjom“, sustignuvši vozilo pod pratnjom, prethodno od strane pratnje predsjednika F BiH upozoravan, da „uspori“, a znajući, da prema zakonu vozila štićenih osoba preticati ne smije, ostvaruje kontakt brzinom od 150 km/h sa pratnjom Predsjednika F BiH, nastavljajući se kontinuirano kretati do vozila u kojoj se nalazila štićena osoba, i to Predsjednik F BiH Živko Budimir, te približivši se, udara u zadnji kraj vozila u kojoj se nalazio Predsjednik F BiH, u namjeri, da ga nabije na tunel, ali je i tada nesreća izbjebnuta zahvaljujući spretnosti vozača Predsjednika F BiH (isti slučaj kao i sa Tadićevom), a predsjednik F BiH Živko Budimir shvativši o čemu se radi, predsjeda u drugi automobil i nastavlja svoje kretanje prema Brčkom, te nakon neuspjelog atentata, koji je trebao ličiti na prometnu nesreću, pratnja Predsjednika F BiH nastavila se kretati, te u tunelu opkolila atentatora i istog legitimirala.

U trenutku legitimacije atentatora, pratilac Predsjednika F BiH Renato Tadić legitimirao je lice A. B., i njegov automobil marke Audi, otvorivši njegov prtljag, vidio preko 300.000,00 KM u njegovom prtljagu, potom isti kontaktira Predsjednika F BiH priopćivši istom: „Predsjedniče, šta ću. Kod ovoga čovjeka u gepeku ima oko 300.000,00 KM“! Nakon ovog scenarija, na uviđaj dolazi MUP KS, udaljava sa uviđaja pratnju Predsjednika F BiH, koja je legitimirala lice A. B., koji je ozbiljno ugrozio sigurnost Predsjednika F BiH, ali dolaze i dvojica pripadnika policije na motoru odvoze lice A. B., potom iz prtljažnika u vreće stavljaju veće količine novca, a u prtljažniku lica A. B., ostavljaju samo 10.000,00 KM, kako bi se time stvorio jasan zaključak, da „nitko ne bi Predsjednika F BiH ubio za 10.000 KM“!

O svemu, u odnosu na prethodno navedeno, istragu je povelo Kantonalno tužiteljstvo Sarajevo, broj: T09 0 KT 0075401 14, saslušani brojni svjedoci, ali nikada atentator, predmet je po nalogu Dalide Burzić odložen ad acta, a oštećeni nikad o sudbini predmeta obavješteni.

U slijedem članku čitaje, isti metod, isti scenarij, isti način:„Gordana Tadić – od neuspjelog uhićenja, svrgavanja i pravosudnog udara do pokušaja atentata“, te ulogu pripadnika SIPA-e, a osobito Vahidina Šahinpašića i Slađenka Čerkeza i drugih interesantnih lica i u ovom kriminalnom planu rušenja i svrgavanja Gordane Tadić sa pozicije Glavnog tužitelja BiH. Dakle, isti ljudi, isti metod, isti način djelovanja!

Autor: Josip Šimić

ZADNJE VIJESTI