ratkoperic04062017

VLADO MARUŠIĆ: Gordijski čvor Međugorja

Autor: Vlado Marušić / Dnevno.ba

MEĐUGORJE - Međugorje, već punih 36 godina intrigira javnost svijeta. Međugorje nevjerojatno podsjeća na nogometnu utakmicu u kojoj s jedne strane igra momčad Biskupskog ordinarijata iz Mostara u kojoj igraju igrači Petrovci, Dijecezenski svećenici, dok su s druge strane franjevci Hercegovine. Arbitri te utakmice koja traje svih ovih godina su nitko drugi doli pape, koji stoluju svih ovih godina od trenutka prvih Međugorskih ukazanja. Neki igrači iz momčadi franjevaca igraju svo vrijeme ove nemilosrdne i bespoštedne utakmice, dok su se u momčadi biskupskog ordinarijata uglavnom smjenjivali kapetani, pa je tako prvi kapetan Biskupskog ordinarijata bio Biskup Pavao Žanić, koji je u početku te utakmice bio jako fer i korektan ali je vrlo skoro, postao grub i pogibeljan prema franjevcima a oni nisu znali otkud takva nagla promjena raspoloženja jednog miroljubivog kapetana u grubijana, a takav je ostao sve do svoje smrti prema njima. Njega je u toj momčadi zamijenio biskup Ratko Perić i to 1993. godine, upravo u vrijeme krvavog sukoba Hrvata i Muslimana u BiH, a najviše u području Grada Mostara u kojem je i sjedište Biskupskog ordinarijata.

Biskup Perić je odmah po ulasku na teren počeo s pogibeljnim startovima prema suparniku, hercegovačkim franjevcima. Htio im je odmah na početku te utakmice koja je trebala i morala biti miroljubiva dati do znanja tko je gazda te utakmice. Tko je unaprijed predodređen za pobjednika. Neki Franjevci se s takvim stavom Biskupa Perića nisu mogli pomiriti, te su svojevoljno napustili nogometni teren i otišli u egzil igrati neke druge utakmice koje igraju sve do danas. Njihove utakmice se igraju bez sudaca a rezultati tih utakmica nikada nisu službeno priznati. Publika je svo vrijeme trajanja te utakmice ostala brojna i glasna, ali i podijeljena. Neki su navijali i dan danas navijaju za momčad Ratka Perića dok neki navijaju za momčad franjevaca koja je ostala na nogometnom igralištu, dok se dosta publike povuklo iz gledališta zajedno sa odmetnutim franjevcima i prate njihove „neke druge utakmice“, dok ovi franjevci što su ostali igrati utakmicu s biskupskim ordinarijatom postali su mirne ovčice koje dižu glavu tek ponekada jer ih je Ratko Perić primirio na samo njemu svojstven način. Jadne franjevačke ovčice su radije ostale na terenu nego da ostanu bez hrane koje im je ponudio biskup Perić pa tako i sve manje bleje.

Arbitri te utakmice su se također u ovih 36 godina smjenjivali. Od arbitara valja izdvojiti trojicu i to: Papu Ivana Pavla II, Papu Benedikta XVI, te ovog današnjeg Papu Franju. Prvi Papa Ivan Pavao II je bio jako blagonaklon prema momčadi franjevaca i dosuđivao je mnoge prekršaje protiv njih od strane Biskupskog ordinarijata, i mogao je mnogo puta dati izravni crveni karton kapetanu ordinarijata Biskupu Periću ali mu ga nije dao, jer je htio zaštiti dignitet te utakmice i konačno da ne bi stvar izmakla kontroli jer je u pitanju publika koja se ne smije razbježati jer je ta publika jako važno mjerilo završetka te utakmice a ne sami igrači na terenu.

I sam Papa Franjo je svojevremeno rekao kako u obje momčadi koje igraju ima onih koji kažu kako su igrači važniji od utakmice, dok ima onih koji kažu kako je utakmica važnija od igrača, gdje se i sam Papa Franjo priklanja toj prvoj tvrdnji kako su igrači važniji od same utakmice, međutim kao i uvijek u životu istina je negdje na sredini.

Papa Benedikt XVI uopće nije dijelio nikakve kartone jer je utakmicu sudio mirno, dostojanstveno, nepristrano ne oštećujući niti jednu momčad, i ne dajući nikakve izjave za medije u pauzama utakmice, a ukoliko bi nešto rekao, rekao bi nešto poput; “Što je ljudskom oku nepoznanica Božjem nije.“ Ta nije on džabe disciplinirani Švabo Joseph Ratzinger.

Papa Franjo kao arbitar te utakmice se okrenuo na stranu momčadi biskupskog ordinarijata jer mu je biskup Ratko Perić kao kapetan te utakmice uvijek nešto šaputao za vrijeme trajanja te utakmice. Šaputao mu je nešto u stilu kako treba tim franjevcima pokazati zube i pesnicu, te kako s njima treba oštrije jer zagovaraju neki drugi stil igre, nepoznat u svijetu te igre. Uvode neka druga pravila s kojima se on ne slaže, te je na taj način pridobio dobrim dijelom Papu Franju da i on počne tolerirati pogibeljne startove kapetana Biskupskog ordinarijata Ratka Perića. Postoje dokazi kako je Biskup Perić u nekoliko godina uputio diljem svijeta preko 1 500 faksova u kojima je napadao franjevce i njihov stil igre od kojih je dosta završilo na stolu arbitra pape Franje.

Biskup Perić kao kapetan momčadi Petrovaca ne bi mogao dugo ostati kapetan te momčadi da nije potkupio i potplatio neke igrače iz momčadi franjevaca jer se to tako radi svugdje pa ni on nije htio a ni mogao biti iznimka.

Sada se postavlja pitanje zašto se uopće igra ta utakmica koja traje evo punih 36 godina ako je ta utakmica mogla i trebala biti davno završena jer je momčad franjevaca u startu bila nogometno jača i nadmoćnija nad momčadi biskupskog ordinarijata. Momčad franjevaca je bila i iskusnija od protivničke momčadi jer je imala puno više utakmica u nogama diljem BiH, RH, Crne Gore, pa čak i Srbije. Imala je iskustvo igranja tih utakmica sve od vremena Turaka, Austrougarske, Švaba, Talijana, partizana, Srba i Muslimana. Sa svima su izlazili na kraj i uvijek konačno pobjeđivali, premda ih je dosta dalo život u tim utakmicama, u kojim ih je uvijek pratila njihova vjerna publika koja im je vjerovala. S njima se rađala, ženila, udavala, radovala, tugovala i umirala, dok se nisu pojavili Petrovci, dijecezenski svećenici koji su sa sobom donijeli moć kojom su lagano preuzimali primat nad franjevcima gdje su to odredili. Za razliku od franjevaca njima je predodređena moć vladanja koja potječe još od vremena samog Isusa Krista i tako je ostalo do dana današnjeg.

medjugorje04062017

Radi pojašnjenja pojmova kojima sam se poslužio dužan sam ih ne upućenijem puku prevesti a oni su:

– Franjevci su svećenici koji priznaju Međugorje i Međugorska ukazanja,

– Odmetnuti Franjevci su Franjevci koji su odbili poslušnost Biskupskom ordinarijatu u Mostaru i njihovim biskupima, te su zbog toga izopćeni iz reda male braće Franjevačkog reda,

– pape kao arbitri su svo vrijeme bili posrednici između biskupskog ordinarijata, franjevaca koji priznaju Međugorska ukazanja, te odmetnutih franjevaca,

– Nogometna utakmica je Međugorje i Međugorska ukazanja,

– Nogometni teren je naša Sveta katolička i Apostolska crkva,

– Publika je vjernički puk koji je podijeljen u navijanju za i protiv Međugorja. Za i protiv franjevaca.

S obzirom kako je taj vjernički (nevjernički puk) u pravilu uvijek podijeljen, podijeljeno navija za i protiv fenomena Međugorja, poglavito imajući u vidu najnoviji filmski uradak, dugometražni dokumentarni film Izraelsko-Američke produkcije naziva,“Od Fatime do Međugorja“, te odgovor biskupskog ordinarijata iz Mostara na taj film, dugo sam se dvojio da kao laik napišem koju riječ o fenomenu Međugorja jer me Međugorje od trenutka prvih ukazanja istinski fascinira i nije bilo godine od 1981. da nisam barem mjesečno jednom bio u tom mjestu najvećih milosti. Vjerojatno bih se suzdržao kao i mnogo puta do sada od pisanja bilo kakvog teksta o Međugorju da nije bilo objavljene priče eminentnog hrvatskog redatelja Jakova Sedlara u časopisu 7 Dnevno od 02.06.2017. godine.

Napomene radi pažljivo sam nekoliko puta pogledao film: “Od Fatime do Međugorja“, kao i odgovor Biskupskog ordinarijata iz Mostara u potpisu Generalni Vikar don Željko Majić, te sam na temelju svoje slobodne prosudbe donio određene zaključke. No, ono što me je u potpunosti ostavilo bez riječi je priča u kojoj hrvatski redatelj Jakov Sedlar navodi neke činjenice o filmu kao i priopćenju biskupskog ordinarijata koje su potpuno identične mojim razmišljanjima i koje činjenice sam puno prije Jakova Sedlara htio podijeliti s javnošću.

Odmah da razjasnimo neke stvari u početku. Ja držim kako je Jakov Sedlar jedan od najvećih hrvatskih redatelja svih vremena, dokazani Hrvat i domoljub, vjernik i katolik, a u takvim razmišljanjima nisam usamljen. Čovjek koji ljubi vjeru, Domovinu i Domovinski rat. Čovjek koji je bezbroj puta govorio i branio istinu i po cijenu svoje materijalne i životne egzistencije.

frajozozovko04062017

No pođimo redom:

– Film od Fatime do Međugorja je za mene prvorazredni filmski uradak koji nepristrano i objektivno iznosi mnoge činjenice o svim mjestima ukazanja Blažene Djevice Marije, Fatime, Lourdesa a poglavito Međugorja,

– Ovaj filmski uradak koristi mnoge dokumente te izjave nekih svjedoka, agenata Ruske tajne službe KGB koji mogu biti upitni ali nikako nisu zanemarivi imajući u vidu kako jedan od ključnih svjedoka u tom filmu još uvijek živi neokrznut bilo kakvom vrstom represije ili odmazde u mjestu Uzarići kod Širokog Brijega a on je Ivan Lasić Gorankić,

– Ovaj film govori o istinitim događanjima i represivnim metodama bivše milicije i UDBE prema stanovnicima Međugorja, Hercegovine, franjevcima od kojih valja posebno izdvojiti fra Jozu Zovku,

– Kroz cijeli film se proteže jedna fina nota nade u mir, istinu i pravdu koju zagovara Blažena Djevica Marija,

– U filmu se Biskup Pavao Žanić i Ratko Perić dovode u kontekst njihove suradnje s ruskim KGB-om odnosnom UDBOM, za što autori filma pokazuju niz dokumenta na ćirilici i na ruskom jeziku čija autentičnost odista može biti upitna, te puštaju govore ruskog tajnog agenta KGB Maximova, čija vjerodostojnost također može biti upitna.

Što se tiče odgovora biskupskog ordinarijata u Mostaru u njemu se osporava autentičnost ponuđenih dokumenta na ćirilici, vjerodostojnost ruskog agenta Maximova, te dovođenje u bilo kakvu svezu Biskupa Žanića i Perića s tajnim službama KGB i UDBA, ismijavajući taj film, nazivajući ga pogrdnim imenima, bogohuljenjem i čistom namjerom autora tog filma diskreditirati biskupe pred javnošću i napasti našu crkvu.

Redatelj Jakov Sedlar se osvrće i na film i na priopćenje biskupskog ordinarijata u kojem navodi neke činjenice na koje ukazuje a one su:

– Otkud nagla promjena mišljenja i izjave Biskupa Pavla Žanića iz filma u kojem čvrsto stoji iza priopćenja u kojem kaže nekoliko puta: “Djeca ne lažu, djeca ne lažu i ja im vjerujem, jer ukoliko bi netko želio od djece saznati pravu istinu dovoljno je pola sata da bi se ta istina otkrila“ želeći time kazati kako su svjedočenja šestero vidjelaca iskrena i istinita, da bi vrlo brzo nakon te izjave u potpunosti promijenio svoje priopćenje koje je nepromijenjeno zadržao sve do svoje smrti a biskupski ordinarijat svjesno preskače tu njegovu izjavu, odnosno ne osvrće se kvalitetno na nju niti nudi pravovaljane razloge zašto je drastično promijenio svoj stav.

– Biskupski ordinarijat u svom odgovoru ne daje odgovor zašto biskup Perić konzistentno, moglo bi se reći patološki mrzi franjevce, i međugorska ukazanja, gdje se često ruga franjevcima i „navodnoj Gospi iz Međugorja“ za što postoje tisuće dokaza iz njegovih izjava i s mnogih propovijedi na kojima je bio diljem Hercegovine.

– Biskupski ordinarijat u svom odgovoru navodi kako je ondašnja “milicija po malo regulirala promet“ u danima prvih Gospinih ukazanja što je potpuni apsurd i laž imajući u vidu snimke iz filma „Od Fatime do Međugorja“ u kojima milicija trči uz brdo ganjajući vjernike koji su se penjali na brdo ukazanja, a da ne navodimo druge vrste represije te iste milicije prema stanovnicima Međugorja, poglavito fra Jozi Zovki i drugim franjevcima, a konačno i prema samim vidjeocima.

– U odgovoru na film biskupski ordinarijat se niti jednim svojim dijelom ne osvrće ne činjenicu kako je Biskup Ratko Perić od svog imenovanja 1993. godine više nego itko prije unio nemira i nesloge među hrvatski katolički puk Hercegovine što je nepobitna činjenica za koji postoji milijun i jedan dokaz, što drugim riječima znači kako se biskupski ordinarijat u svom odgovoru osvrće samo na činjenice koje njima idu u prilog a nikako na one koje ih kompromitiraju.

– U svom odgovoru na film biskupski ordinarijat se također u dovoljnoj mjeri ne osvrće na izjavu Blaženog Kardinala Franje Kuharića koji ne diskreditira Međugorje u onolikoj mjeri kako je to od njega tražio tadašnji biskup Žanić, već naprotiv i on poput Pape Ivana Pavla II s velikom dozom podnošljivosti i razumijevanja govori o Međugorju zbog čega je došao u nemilost, odnosno sukob s biskupom Žanićem za što također postoje dokazi.

Sada dolazimo do mojih spoznaja koje sam otkrio gledajući film, čitajući odgovor biskupskog ordinarijata i konačno viđenje redatelja Jakova Sedlara.

– Prva moja spoznaja se odnosi na to kako biskupski ordinarijat niti jednom svojom rečenicom ne spominje čudnovatu “igru sunca“ u Fatimi kad je sunce igralo na nebu, mijenjalo svoje boje i jurnulo prema zemlji na zaprepaštenje desetina tisuća vjernika (prema procjenama bilo ih je od 50 000 do 70 000) koji su se okupili jer im je zbog malo vjernosti bilo nagovješteno kako će se upravo tog dana u Fatimi 13.10.1917. godine dogoditi čudo, jer je i u Fatimi bilo protivljenja od lokalnih biskupa ukazanju Blažene Djevice Marije, nakon čega su mnogi povjerovali u to ukazanje,

– Biskupski ordinarijat niti u jednom svojom rečenicom ne navodi čudnovatu igru sunca u Međugorju koja se dogodila 1984. godine i koju igru je opet vidjelo na desetine tisuća vjernika na brdu Križevac, a bila je praktično identična igri sunca u Fatimi,

– Biskupski ordinarijat niti jednom svojom rečenicom ne diskreditira Udbaša Ivana Lasića Gorankića koji živi u našem susjedstvu a ključni je čovjek iz filma koji diskreditira biskupe a trebao bi biti i ključna osoba njihova odgovora,

Sagledavajući sve činjenice za i protiv filma, odgovor ordinarijata, te kolumnu Jakova Sedlara ostaje puno nepoznanica koje diskreditiraju upravo biskupski ordinarijat u Mostaru. Diskreditiraju ih u mnogo čemu a ponajviše u tome: kako je moguće da jedan Monsignor Biskup Ratko Perić može tako konzistentno, reklo bi se patološki mrziti Međugorje, Međugorska ukazanja i hercegovačke franjevce imajući u vidu krizu vjere u cijelom svijetu, a Međugorje je po mišljenju mnogih od kojih valja izdvojiti papu Ivana Pavla II, koji je čvrsto vjerovao u autentičnost međugorskih ukazanja i to je u više navrata nedvosmisleno pokazao, mnogih kardinala diljem svijeta od kojih valja izdvojiti Austrijskog kardinala Christopha Schönborna,a sada i blagonaklonost posebnog izaslanika Pape Franje poljskog biskupa Henryka Hosera koji je prigodom svog pastoralnog obilaska Međugorja ustvrdio: “U Međugorju ljudi traže žeđ za Bogom.“

Kako može najviši predstavnik crkve u Hrvata u Hercegovini raditi protiv Međugorja i hercegovačkih franjevaca kada je Međugorje po mnogim sudovima “Ispovjedaonica svijeta, nada svijeta, ili mjesto posebne Božje naklonosti“? Zar nije bilo razboritije od Biskupa Ratka Perića šutjeti mudro poput „arbitra“ Pape Benedikta XVI, nego izlijetati svako malo s uvredljivim i ponižavajućim izjavama protiv Međugorja tipa; “Po mišljenju Biskupskog ordinarijata Gospa se u Međugorju ne ukazuje“!, odnosno spuštati se na razinu čaršije i izrugivati se svakoj pomisli na milosti Blažene Djevice Marije, kada su svojevremeno žitelji Međugorja zagovarali i molili Blaženu Djevicu Mariju kako bi njihov tenisač Marin Čilić pobijedio u jednom meču što se odista i dogodilo, da bi Čilić u idućem meču izgubio od srpskog tenisača Đokovića, nakon čega je biskup Perić izjavio: “Gdje vam je sada bila Gospa da mu pomogne“! Kako može najviši predstavnik crkve u Hrvata u Hercegovini prije dolaska poljskog biskupa Hosera izlijetati s izjavama protiv Međugorja čime se direktno stavlja u ulogu arbitra i vrhovnog autoriteta cijele crkve i iznad crkve imajući u vidu kako službena crkva još nije dala svoj konačni sud o autentičnost međugorskih ukazanja već je to u nadležnosti Kongregacije za nauk vjere koju je imenovao papa.

Sada kada smo kod pape Franje koji je također u nekoliko navrata davao izjave tipa: “kako Gospa nije pošta preko koje vidjeoci svakodnevno prenose njene poruke“ od kojih je zadnju takvu izjavu dao u zrakoplovu dok se vraćao iz Fatime, ali gdje se opravdao na način kako je to njegovo osobno mišljenje zbog čega se postavlja pitanje i dogme o nepogrešivosti pape koja dogma se stoljećima provlači kroz našu crkvu. Nitko nije nepogrešiv pa tako ni papa osim Sina Božjeg. Međutim kako bi se pravilno sagledala ta dogma o nepogrešivosti pape potrebito je ustvrditi slijedeće: “Kada vršeći svoju službu učitelja i pastira svih kršćana snagom svog vrhovnog apostolskog autoriteta definira da neka doktrina koja se tiče vjere i morala treba biti prihvaćena od cijele crkve“.

Ovom definicijom je papa identificiran s cijelom crkvom a crkva je odista nepogrešiva jer je od svog osnutka preko 2000 godina vođena rukom Duha Svetoga. No, da li je papa Franjo svojom izjavom govorio u ime cijele naše Svete Katoličke i Apostolske crkve? Nije govorio jer je u zrakoplovu rekao kako je to njegovo osobno mišljenje.

U kolumni Jakova Sedlara se navode neki podaci koji su javnosti odista nepoznati o Biskupu Periću a tiču se preko 1500 faxova potpisanih njegovom rukom koje upućuje diljem cijelog svijeta na razne adrese kako bi blatio film Jakova Sedlara „Gospa“ koji je požnjeo golemi uspjeh i koji film je također provjereno dokazani izvanredan film kao i to da je Gospa lažna što je nevjerojatno pa taman dolazilo od najvećeg katoličkog autoriteta svijeta a kamoli Biskupa Perića. Što to pokazuje? To pokazuje očajničku, rekao bih paranoičnu strast Biskupa Perića zadržati konzistentnost osuđivanja Međugorja i blaćenja hercegovačkih franjevaca. S kojim ciljem i kojom namjerom upitat će se mnogi? Na te odgovore ne može nitko kvalitetno odgovoriti doli Ratko Perić a on na ta pitanja ne nudi odgovore godinama.

Stav Biskupa Ratka Perića o fenomenu Međugorja, njegov stav o hercegovačkim franjevcima, te o podijeljenosti katoličkog puka za i protiv Međugorja i franjevaca već odavno poprima oblik Gordijskog čvora. A za one ne upućenije prema legendi Perzijski kralj Gordije je konopcima privezao jaram uz rudo svojih kola i taj čvor nitko nije mogao odvezati. Legenda je govorila da će onaj tko odveže taj čvor biti apsolutni gospodar Azije, dok su neke legende govorile kako će taj postati apsolutni gospodar cijelog svijeta. Tu enigmu je konačno riješio veliki vojskovođa Aleksandar Veliki Makedonski koji je pokušao naći kraj tog konopca,ali kada ga nije pronašao jednostavno je taj gordijski čvor rasjekao svojim mačem. Konačno gordijski čvor je sinonim za veliki problem koji se lako rješava.

Da li je fenomen Međugorja veliki problem koji se lako rješava? Tko je taj veliki vojskovođa koji će riješiti taj veliki problem? Mnogi su postavili ta pitanja sebi i drugima. No, postoje mnogi koji ta pitanja nikada ne postavljaju a jedan od njih sam i ja, jer ja vjerujem. Vjerujem kako se Blažena Djevica Marija od dana svojih prvih ukazanja i dan danas ukazuje toj nevinoj dječici, danas odraslim ljudima bilo gdje, bilo kada, pa čak i u WC-u kako je Biskup Ratko Perić znao izjaviti misleći pri tome na vidjelici Vicku ali to neka ide njemu na dušu.

Sada će se mnogi upitati na čemu temeljim svoje tvrdnje kada tako govorim? Temeljim ih na riječima Židovskog pismoznanca Gamaliela koji je u Židovskom hramu rekao: “Ukoliko je ovaj naum od čovjeka podbaciti će ali ukoliko je od Boga nećete ga moći zaustaviti niti spriječiti“, misleći pri tome na pojavu Isusa Krista u Izraelu. Međugorski fenomen se događa kontinuirano punih 36 godina i svakim danom sve je veća rijeka hodočasnika u tom malom mjestu, unatoč izjavama biskupa Perića i Pape Franje. U završetku Gospine poruke od 25.08.1991 godine stoji slijedeće: “Što sam započela u Fatimi završi ću u Međugorju“. A Međugorje svakodnevno raste i penje se prema nebeskim visinama. Već sada prema broju duhovnih i tjelesnih ozdravljenja i obraćenja Međugorje je dostiglo i Fatimu i Lourdes. Nekoliko stotina milijuna hodočasnika je javno ili tajno posjetilo Međugorje svih ovih godina od prvih ukazanja i nitko se iz Međugorja ne vraća isti. Svi su doživjeli mnoge milosti. Tu je podijeljeno stotine milijuna posvećenih hostija na svetim Euharistijama. Tu su vjernici iz cijelog svijeta doživjeli pozive za mnoga duhovna zvanja jer je Međugorje postalo nepresušni izvor vode života. Međugorje je bogatstvo u ovom opustošenom svijetu.

Svake godine u Međugorju se početkom kolovoza mjeseca održava Mladi fest, susret mladih iz cijelog svijeta. Na mnogim takvim susretima sam bio uživo i nikada,nigdje nisam doživio nešto slično tim susretima na kojima se na vanjskom oltaru crkve Svetog Jakova smjenjuju govornici iz cijelog svijeta koji svjedoče vjeru i riječ Božju. A od svega su najfascinatnije ruke u zraku koje se lagano njišu u taktu žive Božje pjesme: Ave Maria, Krist na žalu, predivna pjesma Karola Woytile(Papa Ivan Pavao II), Emanuel, odlučio sam slijediti Krista, Zdravo Kraljice mira, te mnoge, mnoge druge. Dok tijelom struji neka neobjašnjiva jeza, a niz mnoga lica liju rijeke suza u nekom neobjašnjivom naletu sreće,mira i spokoja,rađa se neka nada kako sve ovo ima smisla, kako kreator ovog svemira nije uzalud stvarao svijet u kojem svijetu, njegovom svijetu, ima mjesta samo za one koji u njega povjeruju,a to se upravo događa u Međugorju.

mladifest04062017

I tko to konačno može reći nešto protiv Međugorja, Međugorske Gospe i međugorskih vidjelaca kada su oni neodvojivo tkivo jedno od drugoga. Premda sotona uporno i ustrajno želi prekinuti nit koja povezuje te tri božanstvene veličine ne uspijeva jer je to nemoguće. Ukoliko bi se prihvatio stav Biskupa Perića kako se Gospa u Međugorju ne ukazuje onda se potvrđuje stav kako vidjeoci lažu,te kako se time negiraju svi plodovi Međugorja a oni su vidljivi i opipljivi jer su tu svakome na oku.

Plodovi Međugorja nisu i ne mogu biti velebni hoteli, stanovi, apartmani, suvenirnice, „nemoralan i raskalašen život vidjeoca i njihove djece“ kako se to može pročitati na mnogim portalima već plodovi koji dozrijevaju upravo u Međugorju i plodovi koji se raznose na sve strane svijeta a to se događa kontinuirano svih ovih godina od prvih ukazanja. Ukoliko bi se prihvatio stav nekih kako se kao autentična mogu prihvatiti prva ukazanja u Međugorju onda se samim time negira i Blažena Djevica Marija i njeni plodovi, jer majka ostaje majka u prvim godinama života svog djeteta pa čak i kada to dijete poraste, oženi se ili uda, a Blažena Djevica Marija je majka svih nas pa tako i međugorskih vidjeoca od prvih ukazanja i tako će zauvijek i ostati.

Plodovi Međugorja nisu materijalni plodovi na koje se protivnici Međugorja uporno pozivaju prozivajući vidjeoce kako su upravo oni pohrlili za materijalnim bogatstvima što je apsolutno nebitno u cijeloj priči za i protiv Međugorja,već neki drugi plodovi,koji su neuništivi.

Plodovi Međugorja nisu niti prozivanja vidjeoca kako se nitko od njih nije zaredio jer to nije problem tih koji ih prozivaju niti samih vidjeoca, već isključivo Božje nakane s njima samima, odnosno sa svima nama.

Napomene radi svi vi koji udobno zavaljeni u svoje fotelje i ležajeve blatite Međugorje i sve vezano za Međugorje imam jedan prijedlog za vas: Otiđite kao i ja ponekad na ukazanja Blažene Djevice Marije svakog 02. u mjesecu i pogledajte malo s kojom nadom,vjerom tisuće hodočasnika dočekuje vidjelicu Mirjanu Dragičević koja je već odavno veća zvijezda od najvećih svjetskih zvijezda rock glazbe. Pogledajte joj u oči i pronaći ćete sve odgovore koji vas muče. Pogledajte malo duhovnost tog mjesta oko plavog križa i euforiju sreće koja vlada na licima tih ljudi, a nitko od njih nije pijan,drogiran ili lud. Barem ja nisam i svi oni koje sam vidio svojim vlastitim očima.

Plodovi Međugorja nisu prozivanja svih Međugorčana kako su se udaljili i otuđili od Boga jer Međugorski stanovnici taman da su se svi otuđili od Boga,njih je tek 3979 iz MZ Bijakovići i Međugorje,pa taman da su se svi otuđili što je to u usporedbi s nekoliko stotina miliona duhovnih i tjelesnih ozdravljenja i obraćenja upravo u Međugorju. A konačno sam je Isus Krist rastjerao trgovce koji su zaposjeli hram oca njegova kada je vidio koliko su postali raskalašeni,pa tko može tvrditi kako se upravo to neće dogoditi i u Međugorju kada Bog tako odluči.

Plodovi Međugorja nisu niti prozivanja vidjeoca da se njima Gospa ne ukazuje u određenim danima godine, mjeseca ili dana kada su sva ta ukazanja autentična, vjerodostojna i milion puta dokazana.

Plodovi Međugorja nisu niti negiranja Međugorja u smislu kako se Gospa može moliti i ukazati bilo gdje, jer se Bog može moliti i u vlastitoj kući jednako kao i u Međugorju, želeći pri tome negirati ukazanja Blažene Djevice Marije upravo u Međugorju a ukazanja su se dogodila i događaju upravo u Međugorju a zašto baš tu odgovor zna samo naš nebeski otac i Blažena Djevica Marija.

Sada se postavlja pitanje da li su plodovi Međugorja nekoliko tisuća tzv. “vjernika“ na stadionu nogometnog kluba Malmoa u Švedskoj kada je papa Franjo tu imao svoj pastoralni posjet a papu bi po pravilu uvijek gdje se god pojavi trebalo dočekati barem milijun hodočasnika, a negdje i više?

Da li su plodovi Međugorja prazne, zaključane crkve u nordijskim zemljama od kojih su mnoge pretvorene u javne kuće, dok su mnoge crkve diljem svijeta poluprazne odnosno u mnogim od njih pa čak i u susjednoj RH nema vjernika za vrijeme svete Euharistije, dok je crkva Svetog Jakova u Međugorju svakim danom sve punija?

Da li su plodovi Međugorja sve veći manjak duhovnih zvanja u svijetu što kronično prati crkvu svo vrijeme od Međugorskih ukazanja, dok se u Međugorju događa upravo suprotno?

Jesu li plodovi Međugorja odmetnuti franjevci i zaziđana vrata crkve u Čapljini kao odgovor biskupu Periću na njegove metode,zbog čega su se vjerničke ovčice razbježale po okolnim brdima a svud naokolo ih vrebaju vuci droge,vuci nemorala i bluda,vuci kriminala i drugih antikršćanskih metoda,zbog čega biskup Perić do prestanka svoje pastoralne službe ne može oprati svoje ruke jer je direktno suodgovoran za to?

Je li slučajno da su upravo franjevci spasili vjeru Hrvata povijesno gledano i da su franjevci najviše proganjani i stradali u oba svjetska rata, pa čak i u Domovinskom ratu?

Je li slučajno što u principu franjevci brane Međugorje dok su svi Petrovci, dijecezenski svećenici protiv?

Ne postoji ama baš niti jedan način negacije autentičnosti Gospinih ukazanja od prvih ukazanja do dana današnjeg, autentičnosti izjava samih vidjeoca od 1981 pa do dana današnjeg, niti ijedan dokaz autentičnosti negiranja biskupa Ratka Perića protiv Međugorja i Međugorskih ukazanja.

I stoga se ne trebaju bojati svi oni koji u Međugorju vide nadu i spas za cijeli svijet jer Međugorje je već priznato. A službeno priznanje crkve koja je u svom poslanju nepogrešiva, Međugorja i međugorskih ukazanja je neminovnost koja će se dogoditi jer je Međugorje već preraslo okvire konvencionalnog poimanja naše vjere. Međugorje je nepobitna činjenica koja utvrđuje temelje same crkve a to naša nepogrešiva crkva zna od dana prvih ukazanja u Međugorju, unatoč protivljenju lokalnih biskupa mostarsko-duvanjske biskupije pa čak i nekog od papa, jer su svi pogrešivi kao osobe.

Svi odgovori o Međugorju leže u deset tajni povjerenih na čuvanje vidjelici Mirjani Dragičević koja će ih kada dođe vrijeme povjeriti fra Petru Ljubičiću koji će ih objaviti gradu i svijetu, kada za to dođe vrijeme, nakon čega će se mnogi obratiti i progledati. “No,hoće li im za to biti kasno“?, postavlja se veliko pitanje koje odmah traži odgovor.

“Blago onima koji povjerovaše a ne vidješe“, stoji zapisano u Svetom Pismu.“Stoga bdijte jer ne znate ni časa ni trenutka“, poziva Isus svoje učenike, i cijeli smisao fenomena Međugorja i Međugorskih ukazanja, i tog Gordijskog čvora Međugorja možda upravo leži u toj istini.

Autor: Vlado Marušić / Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI