fbpx

ZAPADNI BALKAN: Nedovršeni posao SAD-a i EU – koplja se lome na BiH!?

Autor: Geopolitika.news

SARAJEVO - Dugo očekivana i najavljivana strategija uključivanja država Zapadnog Balkana (Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Albanija i Kosovo) u Europsku uniju koju je pripremila Europska komisija predstavljena je javnosti u Europskom parlamentu 6. veljače 2018. „A Credible Enlargement Perspective for and Enhanced EU Engagement with the Western Balkans“ (puni naziv strategije), najavljena kao ambiciozni plan, ne donosi ništa novoga.

Radi se o ispraznom dokumentu koji tek savršeno dobro ilustrira svu složenost odnosa unutar same Europske unije i sukobe članica, koje se zapravo oko ničega bitnoga ne mogu složiti, osobito ne oko osiguranja sigurnosnog poretka jugoistočne Europe na strateški važnoj poveznici Europe i MENA-e (sjeverna Afrika i Bliski istok). Naime, riječ je o jedinom slobodnom pravcu projekcije geoekonomskih i geopolitičkih interesa Njemačke i najmoćnijih država članica EU prema Bliskom istoku i dalje prema Aziji, s obzirom da je pravac preko Ukrajine potpuno zatvoren ratnim djelovanjima. To zorno svjedoči o neporecivoj činjenici potpune odsutnosti bilo kakvog koncenzusa unutar Europske unije i prevlasti egoističnih pojedinačnih interesa najmoćnijih europskih država.

Dakle, ono što bi trebala biti strategija Europske unije prema državama bivše Jugoslavije koje su ostale izvan euroatlanskih integracija zapravo je dokument izbalansiranih interesa pojedinih europskih država, budući da se Nizozemska, Belgija i Njemačka nisu složile sa konkretnim vremenskim određenjem prijema novih članica u Europsku uniju. U Strategiji koja je posvećena daljnjem proširenju EU prema istoku izbjegnuto je spominjanje bilo kakvog datuma, izuzev „moguće perspektive 2025.“ koja se navodi tek kao okvirna godina u kojoj bi Srbija i Crna Gora (uz koje se koristi pojam „članstva“) mogle pristupiti Europskoj uniji.

Dok se Bosni i Hercegovini pruža nerealna nada o „statusu kandidata“, za Makedoniju i Albaniju usvojena je (neobvezujuća) „preporuka o otvaranju pristupnih pregovora“. Španjolska, važna članica EU, zbog iskustva s vlastitim separatističkim zahtjevima, izričito se protivi tretmanu Kosova kao samostalne države, te je spriječila njegovo spominjanje kao dijela proširene Europske unije, stoga je u Strategiji kompromisno usvojena formulacija o „europskoj perspektivi Kosova“. Tako se prošlogodišnje obećanje predsjednika EK, Jean-Claudea Junkera vladama zemljama Zapadnog Balkana o „pouzdanoj perspektivi članstva“ pokazalo kao „fake news“, lažno propagandno, potpuno neozbiljno obećanje, izgubljeno u floskulama europskih svemirskih birokrata koji trabunjaju o „zamoru“, „europskim standardima i vrijednostima“ „slabom napretku u provedbe reformi“ i ostalim budalaštinama.

Iako svako nekoliko godina, još od Solunskog summita, 2003.g., EU baci „udicu“ pred zemlje regije, ove iste sve više postaju svjesne da se radi o neobično važnoj geopolitičkoj igri čiji su integralni dio. Naime, proširenje Europske unije na prostor Zapadnog Balkana prvorazredno je geostrateško pitanje kojim upravlja američka i britanska politika, dok se utjecajne članice EU-a vode isključivo vlastitim egoističnim interesima otimačine resursa regije. Za Sjedinjene je Države, Europska unija u tom „ambicioznom planu“ vrlo koristan alat, produžena ruka vanjske politike Washingtona i NATO pakta.

Stoga je sasvim očito da je na djelu žestoki okršaj Sjedinjenih Država i Rusije, uključile su se i Turska i Kina, za potpunu kontrolu nad jugoistokom Europe. Strategija je zemlje regije postavila pred neobično teške zahtjeve koji često potkopavaju same temelje njihovog državnog suvereniteta, gospodarske i socijalne stabilnosti, time i stabilnost sadašnjih, ali i budućih političkih garnitura. Tijekom procesa pristupanja EU, neke su države regije izložene procesu dezintegracije (Srbija, Makedonija), druge procesu integracije (Albanija, Kosovo), za BiH postoje obje vrste opcija, kako bi se Zapadni Balkan „prekrojio“, te time posložila nova geopolitička realnost na jugoistoku Europe prema interesima zapadnih centara moći.

Srbija je država koja je nakon ratova na prostoru bivše Jugoslavije kontinuirano izložena dekompoziciji ili „teritorijalnom sužavanju“ (gubitak teritorija Kosova i Crne Gore). Normalizacija odnosa s Kosovom (državom) već tijekom 2018.g., jedan je od prvih zahtijeva koji Strategija postavlja (to je i dio pregovaračkog poglavlja 35), znači da će Srbija vrlo skoro morati otvoriti pitanje promjene Ustava koji Kosovo i Metohiju (pokrajinu) još uvijek smatra integralnim dijelom državnog teritorija. Također, promjena statusa Vojvodine i Raške oblasti (Sandžaka) sve češće je u fokusu različitih „stručnih“ analiza.

Budući status Srbije u EU podrazumijeva i promjenu politike prema Bosni i Hercegovini, osobito odustajanje od Republike Srpske, te normalizaciju odnosa s Hrvatskom koja je i započela posjetom srpskog premijera, Aleksandra Vučića, Zagrebu. Srbija svoju vanjsku politiku treba uskladiti i s politikom EU prema Rusiji, što znači uvesti sankcije Rusiji, te zatvoriti rusku vojnu bazu ili „humanitarni centar“ u Nišu. Ovi zahtjevi za trenutnu, ali i svaku buduću vlast u Srbiji nisu jednostavni, budući da prema najnovijim istraživanjima podrška građana pristupanju Srbije EU pada (trenutno je na svega 26%), Srbiju čekaju izbori za Beograd, veliki politički potresi, destabilizacija, ali i moguća detronizacija Vučića i njegove SNS-a.

Svakako, i najnovija ponuda ruskog predsjednika Putina kojom bi do 2025.g. Srbija, time i Republika Srpska mogle postati članice Euroazijske ekonomske unije, dolila je „vatru na ulje“, kao i razmatranja pojedinih ruskih političkih analitičara o ujedinjenju svih Srba na Balkanu u jednu državu. Sjedinjene su Države, kao i NATO, vrlo jasno stavili do znanja da su Balkan, time i Srbija, za njih od strateškog značaja, stoga je za očekivati njihove različite diplomatske i političke (vojne?) aktivnosti kojim bi napokon „nedovršeni“ posao u regiji bio okončan.

Što se tiče Makedonije, u tijeku je promjena naziva države, usvajanje Zakona o upotrebi jezika kojeg je predsjednik Ivanov odbio potpisati, time i promjena Ustava. Sve ovo djeluje vrlo turbulentno na prilike u Makedoniji, ali i u susjednoj Grčkoj. O situaciji u Bosni i Hercegovini, ne treba ni pričati. Dok Europska unija uskladi međusobna stajališta država članica, po svemu sudeći, kandidatkinje na jugoistoku Europe za ovo „prestižno“ članstvo, nesumnjivo će se međusobno poklati tupim noževima.

Proteklih se mjeseci na „tržištu“ pojavio veći broj američkih analiza u kojima se razmatra geopolitički preustroj regije. Ponovno uvlačenje Europske unije u rješavanje situacije na jugoistoku Europe prema zamislima hegemona, zgodna je prilika za američku „duboku državu“ da EU prokaže kao neuspješnu i nemoćnu, iskazujući njeno nejedinstvo i nesposobnost efektivnog djelovanja. Strategija proširenja EU, očito iznikla iz neuspjelog pokušaja kompromisa razjedinjenih članica EU, već je samom objavom, Europsku uniju ponovno stavila u podređen položaj prema Washingtonu. Sjedinjene Države nesumnjivo nastoje oslabiti Njemačku, njen utjecaj u Europskoj uniji, time i na Balkanu, osobito ne žele da ona nastavi voditi proces proširenja. Naime, dok Njemačka pokušava oslabiti sankcije prema Rusiji, snažno je „pritisnuta“ američkom inicijativom Tri mora (Baltik, Crno more, Jadransko – jonski bazen).

No, to je samo početak, prva faza američkog plana. Nakon objave nove strategije Europske unije za jugoistok Europe, potpuno je jasno da EU kao logistika nove američke inicijative izgradnje Zapadu poželjnog mirovnog poretka na jugoistoku Europe ne može odraditi posao, odnosno ostvariti ono što se od nje očekuje. Politička nemoć Europske unije na stvaranju razumne i jedinstvene strategije proširenja EU na jugoistok Europe, dovest će do situacije u kojoj će Amerikanci vrlo skoro Europsku uniju izvući na vjetrometinu balkanskog prostora, gdje će se iskazati njena ne samo papirnata i politička, već sada i efektivna geopolitička nemoć.

Amerikanci su unaprijed znali da su isprazni govori u Europskom parlamentu za protivnike američke i europske politike koji vješto plasiraju svoje interese po Balkanu – od velikih igrača Rusije i Kine do Saudijske Arabije i Turske, za odvalit od smijeha. Istovremeno su i te kako svjesni da su s takvim djelovanjem Europske unije potpuno sigurni na svojim dostignutim pozicijama. Sjedinjene će Države, kao i devedesetih godina, nakon što su ih gurnuli u proširenje, Europsku uniju i zemlje regije ponovno ostaviti da se „kuhaju“ u vlastitom kotlu čiju će vatru i potpaliti. Naime, nakon godina izbjegavanja suočavanja sa problemom jugoistočnog dijela Europe, Europska će unija sada ponovno, od strane SAD-a, biti „aktivirana“, time i prepuštena velikim meštrima balkanskih podmuklih politika, mračnih velikodržavnih vizija i prljavih ratova.

Sjedinjene Američke Države aktivno su prisutne u regiji još od završetka hladnog rata. Kada je riječ o američkoj politici prema regiji, treba napomenuti da se radi o kompleksnom geopolitičkom pristupu kojeg obilježava niz politika, konkretnih diplomatskih akcija, ali i vojnog djelovanja čiji je cilj bio uspostavljanje nove geopolitičke konfiguracije prostora bivše države u okviru strategije pomicanje granica Zapada prema Istoku, a koji je promišljeno žrtvovao stabilnost i prosperitet zemalja regije u ime vrlo specifičnih strateških i ekonomskih interesa Sjedinjenih Država i vodećih zemalja Europske unije.

Prostor bivše Jugoslavije, koji danas uključuje slabe članice Europske unije – Sloveniju i Hrvatsku kao i slabe države Zapadnog Balkana, destabiliziran je prvi – prije Sjeverne Afrike, Ukrajine i Bliskog istoka, odgovornost svakako snosi Zapad. Širenje zapadnog ekonomskog, političkog i sigurnosnog poretka, tzv. izvoz demokracije, koje su Sjedinjene Države snažno kontrolirale, obuhvatilo je vrlo različite strategije promicanja demokracije, uključujući i nametanje demokracije silom. Novonastale države regije koje možemo označiti kao slabe (fragile states) zbog određenih institucionalnih, ali i brojnih funkcionalnih nedostaka (Gligorov: 2007), po stjecanju samostalnosti postaju objekt geopolitike enlargementa, kao i engagementa SAD-a i EU koji kao izvanjski akteri moderiraju krizom u regiji. Njihov je angažman rezultirao lošim političkim rješenjima koji su zemlje regije, umjesto navedenih ciljeva, pa i obećanja – političke stabilnosti i ekonomskog prosperiteta, učinile sigurnosno nestabilnim, ekonomski i političke ovisnim o Zapadu.

Amerika je mirovnim rješenjima: Washingtonski sporazum, Dayton, Ohridski mirovni sporazum trenutno zaustavila rat, ali zapravo od Balkana napravila bure baruta, ili tempiranu bombu čiji detonator, okidač koji će aktivirati potencijalne sukobe po potrebi, drže upravo Sjedinjene Države. Naime, Daytonski sporazum je od BiH napravio nemoguću tvorevinu – upravo ustavno komplicirana država koja načelno uvažava nacionalna i ljudska prava svih i svakoga, drži BiH u stanju rasula podjednako kao i sveprisutna islamizacija susjedne države. Ohridski sporazum podijelio je Makedoniju, džihadisti su realnost o kojoj se malo govori u Hrvatskoj.

Sinhronizirana politika s Europskom komisijom i Međunarodnim monetarnim fondom koji zahtijevaju politiku štednje i javnosti neobjašnjene strukturne reforme, izloženost estremnom i kontinuiranom priljevu migranata, jačanje radikalnih skupina u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji i Albaniji, samo su neki od funkcionalnih elemenata održavanja nove geopolitičke konfiguracije regije. Američka je politika u regiji djelovala kroz nekoliko ciklusa (Clinton, Bush, Obama), međutim naslijeđe „nedovršenog rata“ ili „nedovršenog mira“ ugrađena je mina koja po potrebi može obnoviti eskalaciju nasilja u regiji.

Američka diplomacija, trenutno primjenom meke moći (ali uz elemente vojne sile) nastoji potisnuti utjecaje Rusije, Saudijske Arabije, Turske i Kine, nakon čega bi tako presloženi regionalni geopolitički sustav ponovno predala Europskoj uniji radi integracije prostora jugoistočne Europe, te izgradnje, SAD-u i europskim saveznicima, prihvatljivog oblika mirovnog poretka na ovim prostorima. To su javno deklarirani temeljni ciljevi i modaliteti velikog američkog povratka na Balkan.

Međutim, politika Sjedinjenih Država i Europske unije prema regiji zapravo je devastirajuća zbog čega je mogućnost novog konflikta u regiji sasvim realna opcija. Uz činjenicu da se tijekom protekla, gotovo tri desetljeća, uvijek vodila vlastitim egoističnim ekonomskim interesima zemalja članica, osobito Europska unija nije sposobna odigrati svoju ulogu u američkom master planu za Balkan. Amerikanci to vrlo dobro znaju i u svojim planovima ne griješe – nakon što se EU još jednom zapetlja u vlastitu podijeljenost, neslaganja, nesposobnost aktivnog djelovanja i rješavanja problema na europskim prostorima, uslijedit će juriš američke konjice i, naravno, uspostava geopolitičkog sustava kompatibilnog američkim interesima.

Regiji se ne piše dobro! Nesuvislo djelovanje Europske unije i njenih najmoćnijih članica, potpuno zaokupljenih svojim pojedinačnim, egoističnim interesima, rezultirat će kaosom koji Europsku uniju neće ostaviti netaknutu. Ipak, bit će to „kontrolirani kaos“ (od strane SAD-a), u čije će se rješavanje Washington uključiti kao vrhovni arbitar u trenutku njegovoga klimaksa, kada američka politika procjeni da je pogodan trenutak. Sjedinjene su Države već sada snažno ukotvljene u svojoj interesnoj sferi – Hrvatska, jadranka obala, Hercegovina, Sandžak, Crna Gora, Kosovo i Makedonija. U novom geopolitičkom kontekstu, interesi Europske unije, sekundarni su i podređeni američkim.

Svoj plan za Balkan Sjedinjene Države oblikuje već duže vrijeme, a brojni analitičari od dolaska nove administracije ciljano daju prognoze i preporuke. Tako je nedavno u Washingtonu, u organizaciji Atlantskog vijeća (Atlantic Council), američkog utjecajnog think-tanka, bliskog NATO-u i američkom State Departmentu, održana konferencija vrlo znakovitog naslova – „Dolazeća oluja? Oblikovanje budućnosti Balkana u eri neizvjesnosti“. Prethodila joj je, također, studija „Balkan naprijed – nova američka strategija za regiju“ u kojoj je Atlantsko vijeće predstavilo svoje viđenje stanja u regiji, te američkoj administraciji ponudilo preporuke i prijedloge kako bi zemlje Zapadnog Balkana snažnije vezali uz transatlantsku zajednicu, prvenstveno uz NATO. Međutim, novi pristup američke administracije prema regiji može izazvati daljnje turbulencije, te pojačati mogućnosti izbijanja sukoba, barem u odnosu na dva aspekta.

Već sada postoji jasno izražena namjera upučivanja novih američkih snaga na jugoistok Europe kako je to i opisano u navedenoj studiji. Američka strategija usmjerena je na prodaju ili doniranje velikih količina oružja zemljama regije, uz obuku njihovih oružanih snaga. Istovremeno, broj američkih vojnika na tom prostoru, po svim procjenama, trebao bi se povećati za barem tri do pet puta, a baza Camp Bondsteel na Kosovu koja je još uvijek formalno pod zapovjedništvom KFOR-a trebala bi doći pod direktno američko zapovjedništvo.

Prema Atlantic Councilu, Camp Bondsteel na Kosovu, trebao bi biti vrlo skoro i službeno proglašen prvom stalnom američkom bazom na prostoru jugoistočne Europe. Iako je, prema novoj američkoj obrambenoj strategiji objavljenoj ovih dana od strane američkog ministarstva obrane, pod naslovom „Summary of the 2018 National Defense Strategy of The United States of America“, težište američkih obrambenih aktivnosti većim dijelom stavljeno u kontekst sučeljavanja s Kinom, dakle na Indo-pacifičku regiju, ipak je, kao drugi veliki američki suparnik, protivnik ili neprijatelj označena Rusija. Značajni dio kopnene crte zamišljene „bojišnice“ s Rusijom prolazi jugoistokom Europe. Stoga je američki cilj na jugoistoku Europe postići vojno političku situaciju identičnu onoj kakvu su izgradili na sjeveroistoku Europe, gdje je pod njihovim vodstvom uspostavljen obrambeni bedem od baltičkih država i Poljske s logističkom potporom s teritorija Njemačke. Američke snage na sjeveroistoku Europe svoju stalnu prisutnost održavaju redovitim rotacijama angažiranih postrojbi i aktivnom suradnjom s oružanim snagama tih zemalja. Washington istu situaciju želi postići i na jugoistoku Europe uvođenjem trajno raspoređenih vojnih snaga s osloncem na bazu Bondsteel.

Da ne bi bilo iluzije kako u svemu tome Velika Britanija neće imati nikakvoga utjecaja pobrinuo se ovih dana Dom lordova britanskog parlamenta svojim izvješćem pod nazivom „The UK and the future on the Western Balkans“ (UK i budućnost Zapadnog Balkana) objavljenim 10. siječnja 2018. godine prema kojim se od britanske vlade zahtijeva provođenje aktivne politike na Zapadnom Balkanu s ciljem zaštite britanskih i europskih interesa.

Zapravo, ovim je najavljena neposredna podrška Velike Britanije novoj američkoj regionalnoj inicijativi. Izvješće Doma lordova navodi: “Velika Britanija ima dugu povijest angažmana na Zapadnom Balkanu uključujući i vojne operacije u regiji od 1992. godine u kojima je uložen veliki diplomatski i humanitarni napor i u kojima je 72 pripadnika britanskih oružanih snaga izgubilo život. Neki interese Velike Britanije u regiji danas opisuju kao površne i nebitne.

Međutim, u svom govoru u Lancanster Houseu još 17. siječanja 2017. godine, britanska je premijerka, Theresa May, jasno identificirala Zapadni Balkan kao regiju u kojoj je Velika Britanija igrala i nastavit će igrati aktivnu ulogu u promicanju europskog prosperiteta, stabilnosti i sigurnosti. U pisanom obliku to dokazuje i izvješće Foreign and Commonwealth Office (FCO) u kojem se navodi da temeljem prepoznatih izazova našim interesima u regiji planiramo povećati razinu angažmana, uz odgovarajuće povećanje troškova za djelovanje u predstojećim godinama. Odluka o održavanju summita Zapadnog Balkana (Western Balkans Summit) u Londonu tijekom ove godine demonstracija je naše volje za sučeljavanje sa izazovima u regiji Zapadnoga Balkana koji predstavljaju prijetnju svima u regiji, time i interesima Velike Britanije.“

Dom lordova posebno ističe da ova inicijativa koja dolazi tijekom važnih faza pregovora o Brexitu, jasno pokazuje da vlada UK ne napušta Europu iako napušta Europsku uniju“. Naime, britanski parlament time je izrijekom potvrdio ono što ozbiljni politički analitičari tvrde od kada je pokrenut izlazak Velike Britanije iz Europske unije – Brexit ne znači gubitak britanskog interesa, osobito utjecaja na prilike u Europi.

Upravo sada, čini se, Londonu se otvara veći manevarski prostor za realizaciju svojih interesa u europskim poslovima, daleko širi nego što bi ga imao da je Velika Britanija ostala u strukturi europske integracije. U svakom slučaju zbog vremenskog i sadržajnog poklapanja najave većeg američkog i većeg britanskog anagažmana na jugoistoku Europe može se zaključiti da je riječ o usklađenom djelovanju i da će London cijelim arsenalom svoje diplomacije i vojne moći podržavati veliku američku agendu vojnog i političkog povratka na Balkan.

Autor: Geopolitika.news

ZADNJE VIJESTI