Zašto hrvatski narod sve češće napada čelnike HDZ-a BiH?

ŠIROKI BRIJEG - Režimski mediji hrvatskog naroda u BiH (mediji u rukama vladajućeg HDZ-a BiH) su u zadnje vrijeme prešutjeli nekoliko neugodnih situacija u kojima su se našli dužnosnici vladajuće stranke u Hrvata HDZ-a BiH kada su za njih “neočekivano“ bili izvrijeđani, pa čak i fizički napadnuti u Beču, kada su Marinko Čavara i Nikola Lovrinović, visokorangirani „dužnosnici“ te stranke, kako mediji izvještavaju, jedva “izvukli živu glavu“.

Incident se dogodio i u Derventi gdje je neugodnost doživio i Predsjednik HDZ-a BiH dr.Dragan Čović. Dotični gospodin je doživio i veliku neugodnost prije stanovitog vremena u Zagrebu kada je bio u krugu “Generalskog zbora RH“ kada su mu pojedini generali HV i HVO-a svašta „skresali u brk“ zbog čega je naprasno napustio taj sastanak.

Neugodnost su doživjeli i predstavnici županijske vlasti HDZ-a BiH kada je Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović bila u posjetu samostanu u Tolisi kod Orašja gdje su predstavnici županijske vlasti koje predstavlja HDZ BiH uljuđeno bili zamoljeni da se maknu iz kruga foto-objektiva jer ih domaćini nisu željeli tu.

Kada se k tome nadoda otkazivanje posjeta dr.Dragana Čovića općini Ljubuški na obilježavanje dana te općine prije kojih godinu i nešto dana jer su mu „srdačnu“ dobrodošlicu pripremili članovi UZB iz cijele ŽZH zbog čega je otkazan svečani ručak u svadbenom salonu Antonela u Ljubuškom za preko 700 uzvanika postavlja se logično pitanje zašto se događaju takve stvari usmjerene protiv vodećih ljudi HDZ-a BiH? K tome treba pridodati i tisuće komentara što potpisanih što nepotpisanih komentatora na društvenim mrežama na raznim portalima u Hercegovini i BiH u kojima isfrustrirani i ogorčeni Hrvati osipaju i drvlje i kamenje na tu stranku i njene vedete. Ovdje se treba ograditi od onih zlonamjernih komentara koji dolaze iz reda druga dva naroda u BiH jer ti narodi ne mogu promatrati HDZ BiH i dr.Dragana Čovića odvojeno od stranaka SDA i SNSD, odnosno Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika.

Što se događa pa su HDZ BiH i njegovi predstavnici na sebe navukli toliki bijes hrvatskog naroda u zemlji i dijaspori? Ovdje se stvari moraju promatrati racionalno i pragmatično kao i sva druga događanja u životu čovjeka. Svi znaju kako za loše uspjehe jedne sportske momčadi ili njene reprezentacije danak najprije plaćaju treneri, a potom predstavnici kluba uključujući i predsjdnika. Dr.Dragan Čović, Marinko Čavara, Borjana Krišto, Nikola Lovrinović, Bariša Čolak, Lidija Bradara, Jelka Miličević, Vjekoslav Bevanda, su vodeći predstavnici HDZ-a BiH i oni predstavljaju hrvatski narod u BiH od završetka rata na ovamo.

Svaki od njih je bio trener određene momčadi sastavljene od hrvatskog naroda. Ti treneri su trenirali hrvatske momčadi u najelitnijem društvu momčadi iz reda druga dva naroda u BiH. Svi su oni imali svoje pomoćnike, psihologe, kondicijske trenere, te svu potrebnu materijalnu i svekoliku drugu logistiku kako bi s momčadi hrvatskog naroda koje su preuzeli trenirati postigli najveće uspjehe na domaćem BiH planu pa tako i na međunarodnom. Međutim te momčadi su od rata na ovamo nizale samo neuspjehe a da se nitko od tih trenera nije zapitao zašto njihove momčadi nižu samo poraze? Nitko od njih se nije upitao zašto su im momčadi vremenom desetkovane, te je veliki dio njihovih igrača otišao vani tražeći bolji i unosniji angažman, a oni su se do današnjeg dana „krpili“ s postojećim kadrom jedva sastavljajući kraj s krajem a danas ti treneri “jedva izvlače živu glavu“ kada odu u posjetu svojim dojučerašnjim igračima u inozemstvo ili diljem BiH ili RH.

Ovaj postojeći nogometno-igrački kadar koji je i dalje nastavio igrati u momčadima koje su navedene “Hrvatine“ trenirali je došao do granica materijalne i moralne izdržljivosti. Do granica socijalne ili ekonomske isključivosti, zbog čega je dosta njih u slobodno vrijeme pokušalo posaditi smilje ili duhan ali su ih ti treneri i tu zaustavili pogodujući onima od kojih su putem svojih interesno-klijentelističkih sveza imali koristi, odnosno kako bi ovaj postojeći igrački kadar zaustavili u namjeri odlaska vani u potrazi za boljim igračkim angažmanom.

Zadržavajući ovaj postojeći okrnjeni igrački kadar bili su uvjereni kako ih u njihovom trenerskom poslu nitko neće ometati, odnosno kako će trenirati svoje momčadi “večno.“ A njihov igrački kadar je svakim danom sve više stario, dosta ih je izvršilo suicid, dosta ih je oboljelo, a istinski Branitelji koji su najviše unosili srce i dušu u tu momčad su poglavito bili zapostavljeni jer nisu dobivali niti približnu minutažu u igri kao trenerski poslušnici. Ti treneri su vremenom pomlađivali kadar u svojim momčadima jer su u iste uključili svoje sinove, braću, rodbinu, kumove, prijatelje, koga su god mogli, jer ta momčad poradi njihovog opstanka na trenerskom poslu je morala opstati zbog domaće i međunarodne javnosti koja traži i od hrvatskog naroda poneku hrvatsku momčad na domaćem inozemnom planu. Njihove momčadi sastavljene od hrvatskog naroda su uglavnom na inozemnom i domaćem planu predstavljali njihovi poslušnici sastavljeni iz reda njihove bliže i daljnje rodbine, kumova i prijatelja, dok su igrači iz reda „ostalog“ hrvatskog naroda mentalno i duhovno propadali i još uvijek propadaju zbog čega su iz dna duše zamrzili tu momčad, trenere i sve što oni predstavljaju.

Bez obzira na sve to ti treneri se i dalje ne pitaju zašto im se to događa? Zašto ih njihovi dojučerašnji igrači napadaju ugrožavajući im čak i život. Zašto ih mrze i proklinju? Zašto im nižu sve po spisku kada naiđu u svojim luksuznim limuzinama, kada se pojave u otmjenim restoranima, na plaži, u crkvi, u prolazu, u trgovini? Zašto ih njihovi igrači proganjaju na svakom koraku ugrožavajući im čak i život? Čime su to oni zaslužili takav tretman od njihovih bivših pa čak i velike većine sadašnjih igrača? Njihovi igrači koji su u momčadi u kojima su proveli svoje najbolje godine života, u koje su unijeli cijeli svoj život, jer su vjerovali u tu momčad, jer su igrali pod hrvatskim stijegom, za kojega je dosta njih dalo i svoj život umirući na terenu, zbog čega ih je dosta zbog silnog napora i energije koju su unijeli igrajući za tu momčad teško oboljelo, vjerovali su kako će ta momčad igrati uvijek poštene utakmice, u kojima će „ginuti“ na terenu, utakmice u kojima će ta momčad raditi i zaraditi, pronositi glas o lijepoj našoj, momčadi u kojoj neće biti mjesta za trenere koji pripadaju zločinačkom komunističkom, antifašističkom = fašističkom miljeu, prestali su vjerovati u tu momčad, a ponajviše u te trenere.

U te su trenere prestali vjerovati jer ti treneri ništa drugo nisu znali doli širiti demagogiju i jeftini populizam, prodajući utakmice onome tko ponudi više, pa je tako velika većina utakmica koju su te hrvatske momčadi objektivno trebale dobiti prodano, odnosno kupljeno za „judine škude.

“Prodane” su konačno i njihove momčadi sotonskim slugama a treneri koji su kumovali svemu tome kao zahvalu za tu “vražju“ prodaju ostali su i dalje trenirati svoje jadne i iscrpljene igrače. I sada konačno nakon toliko godina dolazimo do točke kada ovi “zaboravni“ treneri odlaze diljem svijeta propagirati svoju naučenu demagogiju i jeftini populizam upravo pred njihovim bivšim igračima koji su ih davno demaskirali a koji su upravo zbog njih napustili svoja vjekovna ognjišta, zbog čega ih je dosta ostalo bez obitelji, bez supruga i djece, zbog čega je dosta njihovih suigrača diglo ruku na sebe, zbog kojih je mnogim njihovim igračima upropašten cijeli njihov život.

Eto zbog čega “frcaju“ stolice i flaše u njihovom pravcu, zbog čega se na njihov račun slijevaju salve psovki, uvreda i negativnih komentara. Slijeva se zato što su ne samo sukrivci već isključivi krivci ne samo za odlazak tih igrača u „nogometnu pečalbu“ već i za nikad gori demografski i ekonomski položaj te hrvatske momčadi u BiH ali i u inozemstvu. Krivi su zbog simplifikacije-sujete lidera hrvatskog naroda koji su hrvatski narod poveli direktno u ambis opstanka tog naroda. Krivi su jer nisu od rata na ovamo ništa učinili u smislu redizajna svoje momčadi, ili prihvaćanja vlastite odgovornosti. Krivci su jer su dizajnirali i postavili ista pravila i u nižim ligama momčadi hrvatskog naroda, pa su tako isto na trenerska mjesta u nižim ligama županijskih, gradskih ili općinskih liga postavili svoje poslušnike, odnosno rodbinu, prijatelje, kumove… A ista metodologija, isti kulinarski recepti koji imaju za cilj ostaviti te trenere “večno“ na trenerskom poslu a ovo malo igračkog kadra svejedno im ne može ništa.

Krivci su jer njihovi igrači sada istim povećalom promatraju i nove školovane trenere iz reda hrvatskog naroda koji pokušavaju tim igračima približiti hrvatsku ligu, od kojih valja izdvojiti ženskog trenera hrvatskog naroda dr.Dijanu Zeleniku, ili Martina Raguža, kojima neće pomoći nikakva racionalna retorika pred tim bivšim hrvatskim igračima jer su oni puni jala, bijesa i ogorčenosti prema svemu tko i u čije ima dolazi iz Hrvatske za koju su nastupali, jer ne vjeruju više nikome ništa. I suviše su povrijeđeni i te rane jako sporo zarastaju, usudimo se reći kako neke neće zarasti nikada.

Ipak tu su se ti treneri i njihovi vlasnici iz Bruxelessa, SAD, Rusije ili odakle sve ne jako zeznuli. Gdje god se okrenu, pođu ili dođu čekaju ih njihovi bivši suigrači koji im neće poželjeti dobrodošlicu. Zapravo poželjeti će im „toplu“ dobrodošlicu kao zahvalu za cijeli njihov uništeni život. Za život koji ipak nisu uništili mnogima premda su imali tu sotonsku namjeru. Život koji je neuništiv premda su sotonske namjere upravo uništenje tog života preko njenih slugu vlasnika momčadi hrvatskog naroda i njihovih trenera. Ali bez obzira na sva ta sotonska nastojanja momčadi hrvatskog naroda uskoro počinju pobjeđivati. Pobjeđivati će jer su već istrenirani drugi treneri koji će uskoro preuzeti te momčadi voljom većinskog vlasnika hrvatskog naroda. Voljom milosrdnog Oca Boga Svemogućeg koji nikada momčad sastavljenu od hrvatskog naroda nije ostavio u nemilost nečastivom.