ŽELJKO GLASNOVIĆ: Prošlost još nije prošla – poziv hrvatskim braniteljima za dolazak u Srb

SRB - Krivotvorenje povijesti jedan je od glavnih uzroka rata od 1991. na ovim prostorima. Velikosrpski imperijalizam i hegemonizam, od 1912.-1990., pobio je oko pola milijuna Albanaca, Hrvata, Crnogoraca, Muslimana, Makedonaca i članova Njemačke, Mađarske i Talijanske manjine, što pod kokardom, što pod petokrakom.

Srbija je bila i ostala glavni faktor destabilizacije u Jugoistočnoj Europi. To se vidi i danas iz gotovo svakodnevnih izjava srpskih političara. Gotovo sve ključne figure u današnjoj srpskoj vlasti su četnici. Srbi svoje masovne zločine nad drugim narodima potpuno ignoriraju. Srpska pravoslavna crkva, koja je igrala ključnu ulogu u uništavanju i kolonizaciji drugih naroda, ne samo da se nikada nije ispričala, nego nastavlja djelovati kao agitpropovski odjel za velikosrpsku agendu. Njihovi pomagači i čuvari iskrivljene povijesti u R. Hrvatskoj, kao što su Stipe Mesić, Ivo Josipović i ostali profesionalni antifašisti, nastavljaju i dalje šire velikosrpsku propagandu, i to protiv vlastite države.

Zločini počinjeni protiv hrvatskog i i muslimanskog naroda u Drugom svjetskom ratu do danas su sustavno prešućivani i brisani iz kolektivne memorije. Primjer te kolektivne amnezije su događaji vezani uz tzv. Dan Ustanka u Hrvatskoj 27. srpnja 1941. Na taj dan ubijeno je 300 hodočasnika iz Drvara koji su se vraćali s hodočašća crkvi Svete Ane u Kninu. S njima zajedno, u jamu Golubnjaču, blizu Drvara, bačen je i svećenik Waldemar Maksimilijan Vrhovec.

Isti dan, u samom Drvaru, srpski pobunjenici pobili su, također, muslimanske radnike koji su radili u tvornici celuloze u Drvaru. Kasnije toga dana, na području Srba ubijeno je 62 ljudi, od kojih je bilo 9 djece i 5 žena. U Brotnju kod Srba, masakrirano je 38 članova obitelji Ivezić. Najmlađa žrtva bilo je dijete od dvije godine, a najstarija je imala 82 godine. Nekoliko dana ranije, u selu Vodjenice, kotar Donji Lapac, masakrirano je 24 pripadnika dvije hrvatske obitelji. Najmlađa žrtva je bilo dijete od 6 mjeseci.

U Slobodnoj Dalmaciji od 22.07.2016., Josip Jović u svom članku opisuje očekivanu reakciju na te događaje jednog od onih koji i danas truju umove mladih na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, citiram:

„I na sve to doc. Dr. Hrvoje Klasić u stilu Vojislava Šešelja veli kako je to bila borba srpskog naroda za opstanak i za egzistenciju! Koliko li je u jednoj rečenici ovoga pedagoga, predavača povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu sadržano jezive ignorancije, neuvažavanja činjenica, zastrašujuće logike.“

Za uspostavu mira na ovim prostorima, jedan od prvih i nužnih uvjeta je srpsko suočavanje sa svojom prošlošću, jer su oni, kao i naši profesionalni antifašisti, ostali zarobljenici komunističkih i vlastitih velikosrpskih laži. Srbija i velikosrpska politika, koja je odgovorna za više od 95% ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije u prošlom ratu, danas nama postavlja pravne standarde. To je više od moralnog zločina i samo nastavak srpskog krivotvorenja povijesti koje traje od kraja 19. stoljeća.

„Prošlost još nije prošla“ rekao je Orwell. Srbi to znaju, a to je jedan od razloga zašto do danas nisu vratili hrvatsku povijesnu arhivsku građu koju su nam oduzeli nakon Drugog svjetskog rata, iako su je po međunarodnom ugovoru o sukcesiji morali vratiti. Znaju to i u SDP-u pa su otvaranje arhiva CK SKH produžili za još 20 godina.

Do dana današnjega, gore navedeni zločini slave se 27. srpnja u Srbu, kao Dan anti-fašističkog ustanka u Republici Hrvatskoj, i to uz sudjelovanje nekih hrvatskih predsjednika i dužnosnika i pod zaštitom hrvatske policije. Kakvu budućnost može očekivati država koja slavi zločin nad vlastitim narodom???