Prošlo je tri godine otkako nas je napustila legenda jugoslavenske kinomatografije

Prije tačno tri godine umro je Ljubiša Samardžić, jedan od posljednjih velikana jugoslavenskog filma. Rođen je u Skoplju, ali kako je poticao iz rudarske porodice, koja je radila u rudniku u Jelašnici, djetinjstvo je proveo u Niškoj Banji. Na pitanje šta je, po njegovom mišljenju, najvažnije u životu, govorio je: “Biti čovjek. Onaj koji ima riječ. Koji brani istinu i pravdu. Sjetite se da Biblija počinje riječima: “U početku biješe riječ”.

Ljubišu su voljeli svi, jer je bio dobri čovjek blage naravi, uvijek nasmijan, jednostavan, prirodan, ljubazan, rado viđen gost u svim krajevima bivše Jugoslavije. Voljelo ga je i Sarajevo, a i on je volio Sarajevo u koje je često dolazio.

Bio je među prvim glumcima iz Srbije koji su nakon agresije na BiH 1992.-1995., došli raditi u Sarajevo. Poseban odnos je imao prema Bosni.

– Bosna mi je otkrila svoje čari, a te čari sam spoznao u susretu s ljudima, koji su, bez obzira na vjeru i naciju, disali kao jedno. Najbolje od Tita sigurno je to što je Staljinu, tih četrdesetih, kada je narod bio na krilima pobjede nad fašizmom, rekao: “Ne!” Tog trenutka hemisfera se poljulala, Amerikaci su tajno sjeli s nekim ljudima iz Titovog štaba, htjeli su donirati nekih 25 milijardi dolara za pet godina, za to vrijeme počela se graditi zemlja, krenule su radne akcije, rađalo se bratstvo i jedinstvo… Ta harmonija, sklad i ta neka neviđena simbioza prijateljstva za mene su bile najveće svetkovine. A, Sarajevo i Bosna su prednjačili u svemu tome. Oni su beskrajno primali svakog umjetnika, svakog koji je nešto vrijedio i koji nije u sebi nosio ono neprijatno, otpor, prepotenciju, neku superiornost, naprotiv, Sarajevo je mili grad i veoma često kad razgovaram sa suprugom, ona mi kaže: “Najdraže mi je Sarajevo”. Ona je bila u drugom stanju kad sam radio “Diverzante”. Bila je smještena u “Evropi”. A, tu, u predivnom separeu Šiba (Hajrudin Šiba Krvavac) je imao svoj sto, za kojim je znao sjediti i Murat Kusturica, njegov veliki prijatelj. Pričali smo o svemu i svačemu, vladali su harmonija i prijateljstvo. Danas ovdje nisam došao da bih eventualno opravdao svoj etički stav, došao sam da ovim ljudima iskreno kažem: “Ja sam vaš, i uz vas sam” -ispričao je za “Azru” u julu 2014. godine Samardžić.

U periodu od 1992. do 1995. godine, odbio je biti dijelom politike, ne želeći ni da sina pošalje u vojsku.

– Pritisaka je bilo, ali niko nije mogao da me slomi. Imam svoju životnu filozofiju, imam svoju samostalnost, svoje razmišljanje… Suština je samo u ovome: rudarsko sam dijete i ja znam šta je sirotinja, a sirotinja nije neko zlo, sirotinja te tjera da radiš, a kad radiš, ti onda živiš. Tako da sam ja shvatio da treba pobjeći od bilo kakvih premisa mog ulaska u neku od partija. Politika me nije zanimala, ali me zanimala sudbina čovjeka i ljudi na ovim prostorima. I najljepša stranica života je u tome što sam sačuvao dostojanstvo. Druga stvar za koju mislim da je moj životni kredo jeste ta da sam se bavio filmom prvenstveno zbog toga što su jednog dana mog sina htjeli da odvedu na front.

Godine 1991. dva vojna policajca zakucala su na vrata moje kuće i tražila po svaku cijenu da moj sin izađe i da ga odvedu na vojni front, izašao sam i rekao: “Molim vas, vratite se u vojni odsjek, i obavijestite Ljubišu Kovačevića, mog imenjaka, da ću sutra doći kod njega da mu ja saopštim zašto ne dam svog sina”.

Došao sam sutradan kod njega i rekao mu: “Briši mi sina sa spiska kako znaš i umiješ, ako ga ne izbrišeš, štošta će biti loše između mene i tebe”. On ga je definitivno ostavio sa strane i nikad ga nije pozvao u vojsku. Sin i ja smo sjeli i razgovarali o tome šta učiniti u ovom trenutku, čime se baviti, kojim putem krenuti, jer bilo je to veliko iskušenje, velika drama, i onda smo odlučili definitivno da napravimo producenstku kuću, u kojoj će on biti izvršni producent, pogotovo jer je završio spoljnu trgovinu, dok ću ja za stvaranje filmova koristiti svoj autoritet i ugled koji imam u zemljama bivše Jugoslavije i Regije, misleći na Bugarsku, Mađarsku, Rumuniju.

I, krenuli smo s filmovima. Prvi je bio “Policajac s Petlovog brda”, jedna benigna komedija, ali vrlo uspješna, poslije smo napravili seriju, i onda smo se počeli baviti temama koje mene peku, to su Kninski problem, problem Vukovara, Stršljen o albanskoj mafiji…

A, onda Ljubiša dobiva najteži životni udarac, sin Dragan, izgubio je bitku s leukemijom i umire u 34. godini života.

– Otkad smo formirali porodičnu produkciju prije dvadeset i kusur godina, naš Gaga je obavljao veoma delikatne produkcijske poslove. Nakon njegovog odlaska produkcija je ostala bez glave. Majka u prvo vrijeme nije mogla ništa da radi, jer je njegov odlazak trebalo izdržati. Kada je Gaga odlazio, mislio sam da neću moći da izdržim i da će mi uskoro doći kraj, ali me je Mira trgnula i natjerala da radim, jer ću u tome, kako je rekla, naći smisao opstanka – rekao je za “Azru” Samardžić.

Bio je “Azrin” gost 2016. Godine u povodu velike zabave našeg magazina “1001 magična noć”, kada je odlično raspoložen uživao u društvu sarajevskih prijatelja.

“Sve radite s osmijehom! S osmijehom ćete osvojiti svijet, bez osmijeha NE” – poručio je tada okupljenim novinarima.

Jedna od najvećih zvijezda filmske i televizijske kinematografije bivše Jugoslavije glumio je u desetinama – “Valter brani Sarajevo”, “Partizanska eskadrila”, “Sutjeska”, “Ljubavni život Budimira Trajkovića”, “Moj tata na određeno vreme”, “Tri karte za Holivud”… Ostavio je nezibrisiv trag i u srcima TV gledalaca igrajući u serijama – “Vruć vjetar”, “Kuda idu divlje svinje”, “Policajac sa Petlovog brda”…

Nadimak “Smoki” dobio je zahvaljujući istoimenom liku kog je tumačio 1963. godine, u filmu “Pješčani grad”, ali bio je i Šurda, Zis, Rok, Boško Simić, Nikoletina Bursać…

Svoje nagrade, diplome i priznanja poklonio je Jugoslovenskoj kinoteci februara 2014. godine.