Na današnji dan: Prije 42 godine umro je Josip Broz Tito

Prije 42 godine je u Ljubljani umro Josip Broz Tito.

Rođen je u velikoj seljačkoj obitelji u Kumrovcu, sjeverozapadno od Zagreba. Otac mu je bio Hrvat, a majka Slovenka, a Josip Broz je bio sedmi od petnaestoro djece. Njegova obitelj je imala dugu povijest u Zagorju, prvi spomen obitelji seže u 16. stoljeće, piše Index.hr.

Nakon što je u Kumrovcu završio četverogodišnju pučku školu, Broz je dvije godine radio na imanju svojeg ujaka u Podsredi. Godine 1907. odlazi u Sisak s idejom da postane konobar, ali ubrzo je upisao bravarski zanat i 1910. završio šegrtsku školu.

Tada se pridružio Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije u Zagrebu. Nakon što je radio kao putujući metalac u raznim austrougarskim i njemačkim središtima jedno vrijeme je radio u Daimlerovoj fabrici automobila u gradiću južno od Beča. Tada to nije znao, ali u Beču su u to vrijeme živjela i četiri muškarca koji će kasnije zajedno s njim uvelike promijeniti svijet.

Poslan u logor
Bili su to Hitler, Staljin, Trocki i Freud. Staljin i Trocki bili su bijegu, a Sigmund Freud već je bio etablirani znanstvenik. U istom gradu živio je i 24-godišnjak sa sjeverozapada Austrije čiji su snovi o studiranju na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti dvaput srušeni i koji je sada boravio u jeftinom konačištu – Adolf Hitler.

Josip Broz je 1913. godine pozvan u austrougarsku vojsku, gdje je završio podoficirsku izobrazbu. Kao narednik je otišao u rat protiv Srbije 1914. Prebačen je na rusku frontu početkom 1915. godine, gdje su ga Rusi teško ranili i zarobili u travnju 1915. Poslan je u logor za ratne zarobljenike, gdje se upoznao s boljševičkom propagandom. Godine 1917. sudjelovao je u demonstracijama u tadašnjem Petrogradu.

Nakon Oktobarske revolucije se pridružio Internacionalnoj crvenoj gardi u Omsku u Sibiru. Nakon protuofenzive bijelih pobjegao je u Kirgiziju (danas Kirgistan), a potom se vratio u Omsk, gdje se oženio Ruskinjom i pridružio južnoslavenskom dijelu boljševičke stranke.

U listopadu 1920. vratio se u rodnu Hrvatsku koja je tada dio novoosnovane Kraljevine SHS i ubrzo pristupio Komunističkoj partiji Jugoslavije.

U stanu mu našli bombu, osuđen na 5 godina zatvora
Brozova karijera komunističkog militanta prekinuta je u prosincu 1920. državnom zabranom komunističkih aktivnosti. Izgubio je posao u zagrebačkoj bravari i preselio se u obližnje selo, gdje je radio kao mehaničar u mlinu do 1923.

Nakon što je povratio veze s podzemnom KPJ, služio je kao lokalni i regionalni partijski funkcioner i organizator sindikata u Hrvatskoj i Srbiji do 1927., kada se pridružio odboru KPJ za Zagreb, brzo postajući njegov organizacijski tajnik.

Promovirao je kampanju protiv stranačkih funkcija (tzv. Zagrebačka linija), privlačeći tako pažnju Moskve. Nagrađen je imenovanjem na funkciju političkog tajnika zagrebačkog odbora u travnju 1928. godine.

Vodio je ulične demonstracije protiv vlasti nakon atentata na hrvatske zastupnike u beogradskom parlamentu u lipnju 1928. Njegov uspjeh u oživljavanju vitalnosti KPJ prekinut je uhićenjem u kolovozu 1928. Policija je otkrila bombe u Brozovom stanu – svjedočanstvo njegove privrženosti novoj pobunjeničkoj liniji Kominterne, organizacije međunarodnog komunizma pod pokroviteljstvom Sovjetskog Saveza.

Tijekom suđenja, koje je završilo presudom na pet godina, Broz se branio iznimnom hrabrošću i stekao daljnje zasluge u stranačkim vlastima.

Brozova zatvorska kazna poklopila se s uspostavom kraljevske jugoslavenske diktature, koju je proglasio kralj Aleksandar I. kako bi zaustavio nacionalistička kretanja nezadovoljnih nesrba. U pokušaju da slomi skromni utjecaj KPJ, vlada je uhitila veći dio stranačkog kadra.

Unatoč tim udarcima, u vrijeme Brozovog puštanja u ožujku 1934., KPJ se polako oporavljala pod okretnim vodstvom Milana Gorkića. Gorkić je Broza pozvao u sjedište KPJ u Beču, gdje je pokušao osigurati njegovu suradnju dovođenjem u Politbiro KPJ. U to je vrijeme Broz preuzeo pseudonim Tito, jedan od mnogih koje je koristio. Od veljače 1935. do listopada 1936. Tito je bio u Sovjetskom Savezu, gdje je radio u aparatu Kominterne.

Nakon čistke u KPJ postavio svoje ljude
Do 1937. Tito je bio sve više uključen u podzemni rad KPJ u Jugoslaviji, gdje je uspostavio veze s novom generacijom militanata.

Čistke Josipa Staljina devastirale su vodstvo KPJ, odnijevši živote Gorkića i većine ostalih najviših veterana. Tito je profitirao na represiji, a vjerojatno je bio i sudionik u njoj te stekao mandat Kominterne za dopunjavanje vijeća rukovodstva KPJ svojim poručnicima – Edvardom Kardeljem, Aleksandrom Rankovićem, Milovanom Đilasom i Ivom Lolom Ribarom. On je bio izbor Kominterne za novog glavnog tajnika KPJ, položaj koji je formalno zauzeo 1939.

U listopadu 1940. godine Tito je skicirao ljevičarsku strategiju KPJ, koja je usredotočila stranka na oružanu pobunu i na federalističko rješenje jugoslavenskog pitanja. U to je vrijeme KPJ imala oko 7000 članova, ne računajući dodatnih 17.200 članova Saveza mladih komunista.

U borbi s fašistima stekao naklonost Zapada
Prilika za oružanu pobunu ukazala se nakon što su sile Osovine, predvođene Njemačkom i Italijom, okupirale i podijelile Jugoslaviju u travnju 1941. KPJ je ostala jedina organizirana politička skupina spremna i sposobna za borbu s okupatorima i njihovim suradnicima na cijelom teritoriju ugašene jugoslavenske države.

To je značilo da partizanske jedinice kojima dominiraju komunisti nisu bile samo pomoćna sredstva savezničkih ratnih napora, već i napadne snage same po sebi.

Njihov krajnji cilj, pomno skriven u retorici narodnooslobodilačke borbe, bio je zapravo preuzimanje vlasti. Titovi partizani postali su prijetnja ne samo okupatorima i suradnicima, već i kraljevskoj vladi u emigraciji i njezinim domaćim eksponentima, srpskim četnicima Draže Mihailovića. Vremenom je komunistički pritisak natjerao četnike u taktičke saveze s Osovinom, ubrzavajući time njihovu izolaciju i poraz.

Godine 1943., nakon što je Titovo sjedište doživjelo teške udarce u operacijama Osovine od siječnja do lipnja (posebno u bitkama kod Neretve i Sutjeske), zapadni saveznici prepoznali su ga kao vođu jugoslavenskog otpora i obvezali londonsku vladu u emigraciji da se pomiri s njim. U lipnju 1944. kraljevski premijer Ivan Šubašić susreo se s Titom na otoku Visu i dogovorio koordinaciju aktivnosti prognane vlade s Titom.

Sovjetska vojska, potpomognuta Titovim partizanima, oslobodila je Srbiju u listopadu 1944., zapečativši tako sudbinu jugoslavenske dinastije, koja je imala najjače sljedbenike u ovoj najvećoj od jugoslavenskih zemalja.

Političke čistke i razlaz sa Staljinom
Tito je učvrstio svoju vlast u ljeto i jesen 1945. godine, kada je pročistio vladu od nekomunista i održao namještene izbore koji su legitimirali odbacivanje monarhije. Novi ustav FNR Jugoslavije proglašen je u studenom 1945.

Suđenja zarobljenim kolaboracionistima, katoličkim prelatima, oporbenim ličnostima, pa čak i nepovjerenim komunistima vođena su kako bi se Jugoslavija oblikovala po sovjetskom kalupu.

Titovo ponašanje počelo je iritirati vlast u Moskvi, pogotovo njegovo vođenje vanjske politike koja nije pratila Staljinovu. U proljeće 1948. Staljin je pokrenuo niz poteza za čišćenje jugoslavenskog vodstva. Taj je napor bio neuspješan, jer je Tito zadržao kontrolu nad KPJ, jugoslavenskom vojskom i tajnom policijom. Staljin se tada odlučio za javnu osudu Tita. U ratu riječi, ekonomskom bojkotu i povremenim oružanim provokacijama, Jugoslavija je bila odsječena od Sovjetskog Saveza i njegovih istočnoeuropskih satelita te se neprestano približavala Zapadu.

Osnovao pokret nesvrstanih
Zapad je Jugoslaviji nudio ekonomsku pomoć i vojnu pomoć. Do 1953. vojna pomoć razvila se u neformalno povezivanje s NATO-om putem tripartitnog pakta s Grčkom i Turskom koji je sadržavao odredbu o međusobnoj obrani. Nakon promjena u Sovjetskom Savezu nakon Staljinove smrti 1953. godine, Tito je bio suočen s izborom: ili nastaviti zapadni kurs i odustati od jednostranačke diktature.

Staljinov odlazak smanjio je pritiske za veću integraciju sa Zapadom, a Tito je shvatio da su njegova unutarnja i vanjska politika jednako udaljeni od oba bloka. Tražeći drugdje istomišljenike, pronašao ih je u vođama zemalja u razvoju. Pregovori s Egiptom i Indijom u lipnju 1956. doveli su do bliže suradnje među državama koje nisu bile uključene u sukobu Istok-Zapad. Iz neangažiranja se razvio koncept aktivnog nesvrstavanja – to jest promicanje alternativa blokovskoj politici, za razliku od puke neutralnosti. Prvi sastanak nesvrstanih država dogodio se u Beogradu pod Titovim pokroviteljstvom 1961. Pokret se nastavio i nakon toga, ali je Tito kasnije sve više gubio u utjecaj u pokretu nesvrstanih.

Radničko samoupravljanje i čistke unutar komunističke elite
Raskid sa Sovjetskim Savezom također je nadahnuo potragu za novim modelom socijalizma u Jugoslaviji. Na ovom je području Tito, nikad teoretičar, ovisio o ideološkim formulacijama svojih poručnika, posebno Edvarda Kardelja. Ali podržao je pojam radničkog samoupravljanja, utjelovljen u formiranju prvih radničkih vijeća 1950. U tom procesu napušteno je centralno planiranje u sovjetskom stilu i uređene središnje agencije.

Radničko samoupravljanje imalo je važne posljedice na unutarnje odnose u multinacionalnoj Jugoslaviji. Kako se vlast kontinuirano premještala iz federacije u republike, konzervativne centralističke snage su uzvratile udarac, stvarajući rascjep unutar komunističke elite. Tijekom tog razdoblja Tito je prvo proveo čistku među srpskim centralistima, a zatim i u Hrvatskoj. Čistka u Hrvatskoj je imala destabilizirala Titovu vladavinu u industrijski najnaprednijoj republici Jugoslavije.

Kriza 1960-ih i Titova smrt 1980.
Titov odgovor na krize 1960-ih i ranih 70-ih bio je oblikovanje sustava “simetričnog federalizma”, u kojem su različita unutarnja pravila i rituali trebali formalizirati jednakost među šest republike i dvije autonomne pokrajine Srbije. Ovaj sustav, ugrađen u ustav iz 1974., promovirao je slabije i manje savezne jedinice na štetu velike dvije – Srbije i Hrvatske.

Nezadovoljstvo Srbije zbog neovisne uloge dodijeljene njezinim autonomnim pokrajinama i promicanja manjinskog identiteta osjećalo se već u posljednjim Titovim godinama, ali se radikaliziralo nakon njegove smrti 1980. godine.

Prema riječima njegovog osobnog liječnika Tito je imao “okluzivnu angiopatiju koja nije bila posljedica dijabetesa”, a zbog koje mu je amputirana noga. Sredinom veljače 1980. više nije mogao govoriti, a do kraja života bio je na respiratoru i u umjetnoj komi. Preminuo je 4. svibnja. Pokopan je u Beogradu.