BIZARNI RITUALI ULJEPŠAVANJA! Stavljali su konjak u oči, a ruke prali – jednom mjesečno!

Face-lifting, liposukcija, umjetne trepavice, ekstenzije… Ako ste mislili da su današnje metode uljepšavanja bolne, vjerojatno niste upoznati s onim što su žene – i neki muškarci – u prošlosti činili kako bi zadovoljili tada važeće estetske ideale. Portal Povijest.hr donosi listu bizarnih rituala uljepšavanja kroz povijest!

Budi dama, ne peri se!

U “Enciklopediji korisnih informacija”, koju je stanoviti Barkham Burroughs napisao 1889. godine, čitavo poglavlje posvećeno je “tajnama ljepote”. Gospodin Burroughs dobro je znao da ništa nije atraktivnije od pogleda, a najbolji način da dame postignu blistav sjaj očiju je, prema njegovom mišljenju, da ih “operu sapunicom”. Onima kojima je iz nekog razloga sapunica smetala, kao razumnu alternativu predlagao je stavljanje kolonjske vode ili konjaka u oči.

Oprali ste oči, ali što je s licem? Burroughs je rezolutan: ne perite ga! Jednostavno “trljajte kožu glicerinskom mašću, a potom je posušite kožom divokoze”. Kao dokaz u prilog svojoj tvrdnji naveo je primjer dame koja “pune tri godine nije oprala lice, a koža joj je još čista, ružičasta i slatka”. Ruke bi, s druge strane, trebalo redovito prati, a kad kaže “redovito”, autor misli – jednom mjesečno.

Nadalje, djevojka koja drži do sebe trebala bi što ranije početi razmišljati o obliku svojih usana. Tanke usne se “lako mijenjaju sukcijom, koja povlači krv na površinu, a tijekom vremena daje stalnu inflaciju”. Odveć debele usne se, s druge strane, “mogu smanjiti kompresijom”. Nažalost, za ove egzotične postupke autor ne daje detaljnije upute. Kako bilo, njegovo štivo oduševilo je pripadnice ljepšeg spola, a mnoge dame su se klele da Burroughsovi recepti djeluju.

Bez “kljuke” nema muke

Za one koji su bili živi u ranome dvadesetom stoljeću, a nisu bili zadovoljni izgledom svog nosa, dobra vijest je bila da nisu morali posegnuti za skupim i bolnim plastičnim operacijama. Loša vijest krila se iza reklamnog slogana “Trados – oblikovatelj nosa”. Model 22, svojevrsna proteza koja se vezivala oko glave i gnječila nos, bio je prilično popularan 1918. godine, ali se izumitelj naprave M. Trilety, samozvani “specijalist za lice”, nije zaustavio na tome. Naprava je, naime, pomagala samo kod širokih nosova, tzv. “babura”, dok se u slučaju onih dugačkih i grbavih, tzv. “kljuka”, pokazala razočaravajuće neučinkovitom. Taj problem otklonjen je do 1928. godine, kad je na tržište lansiran supermoćni Model 25, koji je omogućavao “snažnije stezanje i trajnu korekciju”.

Sprava za rupice na obrazima

Godine 1936. na tržištu se pojavila sprava za stvaranje rupica na obrazima. Izumiteljica Isabelle Gilbert, uvjerena da su spomenute rupice ultimativna oznaka ženske ljepote i seksipila, konstruirala je metalnu protezu koja se nosila preko noći, bolno se usijecajući u obraze, što bi u jutarnjim satima rezultiralo parom očaravajućih rupica. Nažalost, nakon sat-dva obrazi bi se vratili u prvotno stanje pa je Isabelle savjetovala mušterijama da uređaj uvijek nose sa sobom, u slučaju da ekspresno trebaju zavesti kakva naočitog mladića.