FOTO: Što to bješe ljubav?

ZENICA - Nedavno čitam, kako pariška gradska uprava namjerava skidati stotine tisuća katanaca ljubavi obješenih na poznati Most umjetnosti (Pont des Arts), koji je lani popustio pod teretom, javljaju agencije. Most umjetnosti na rijeci Seni u svijetu je poznat po svojim katancima ljubavi koje zaljubljeni vješaju na ogradu nakon čega bacaju ključić u rijeku.

Gledam na ogradi nadvožnjaka, iznad parka Kamberovića Polje, ovdašnji zatočenici modernog ljubovanja, počeli su katančiti onu zaštitnu ogradu, tik iznad elektro voda željezničke pruge. Eto, kako ne bi zaostali za svjetskim, domaće a naše, vezivanje ljubavi u katanac na nadvodžnjak ispod kojeg umjesto rijeke prolaze rijetki vozovi, prati trend i ne znam gdje zaljubljeni bacaju ključ.

Ono što dodatno bode oči da se u istom parku, na asfaltnim stazama i klupama mogu vidjeti krupno namazane poruke ljubavi, izliva nježnosti, sve do čestitanja rođendana i slično. Osim što kvari dojam, skrnavi klupe i lijepo uređene staze, možda najljepšeg parka u Bosni i Hercegovini, drugu svrhu nemaju. Tu su poruke: „U snu ljubim medna usta“ „Volim što te volim, ne mogu Bez Tebe“ ili čak ova najnovija nad kojom se toče emocije poput ljetne kiše kao iz kabla a koja pručuje:“ Moja Saro takve kao ti se vole vječno.”

Tako se ne biraju mjesta u gradu. Svugdje i na svakom koraku, ispisani su grafiti, čak i na oronulim fasadama koje ionako dovoljno su ružne i bez grafita ispisano je „ni jedna kao ti nije vjeruj mi.“ Zna to fasada samo ne i izabranica piščeva srca.

Ima ove „grafit pošasti“ i u komšiluku jer u virtualnom selu brzo se šire te bizarne ideje izričaja ljubavi kroz koji fildžan farbe. Čitam, u Novom Sadu, izvjesni Laslo Fodor, Lacika, zaljubio se u Oliveru i od siline ljubavi napisao na stotine grafita. Oliveri se to nije svidjelo pa ga je istukla šakama i još ga šipkom ganjala po parkingu, zbog čega je zaradila prekršajnu prijavu. U međuvremenu je kako prenosi B92, zbog medijske pažnje Lacika dobio otkaz s posla a sprema mu se i tužba za uznemiravanje.

Ne gajim iluziju da ćemo u ovoj nazovi romantici, zbog koje neki nakon posljednjeg grafita, Zenicu prozvaše gradom ljubavi, doživjeti nekog novog bosanskog Romea. Kao da se stoljećima prije u ovom gradu nije zaljubljivalo i emotivno prosipalo, samo bez medijske pompe, diskretno i iskreno kako to emocija i osjećanja spram drage osobe i zaslužuju.

Isturiti grafitom ispisani čaršaf na mostu, okačiti na višespratnicu ili u snijegu iznad grada ispisati poruku ljubavi, samo se pokazuje „instant ljubav“ ili ti osjećanja, koja traju do prvih zraka sunca ili vjetra koji će otpuhati sva to napisano.

Koliko sutra, preko friških poruka, punih vapaja, jadikovanja i emotivnih skalpela koji zarezuju duboko u piščeve nutrine, naći će se nova koja ih briše: „Sretan rođendan, mrskorode…Ferida.“ Ili još gore, „Do medalje, volim te šupčino.“

Bezvrijedne, neinovativne poruke ostaju samo glavobolja komunalnom preduzeću koje ih zarad narušenog izgleda gradskih površina moraju ukloniti. A to svakako košta.

Još će se dobri Oliver pitati: “Što to bješe ljubav?“