LEONA ŠILJEG – Ljubušanka koja je i Željki Markić izbila argument s usana

ZAGREB - Još kao osnovnoškolka u Ljubuškom reporterka RTL-a Leona Šiljeg zarazila se novinarstvom. Pisala je za školski list i svojim veselim glasom uveseljavala slušatelje lokalnog radija, a iako je maštala o tome da bude glumica, svjetla reflektora ipak su je dočekala pred televizijskim kamerama.

Na RTL je stigla za vrijeme studentskih dana, bila je to 2013., kad ju je jedna od današnjih najboljih prijateljica i kolegica Ines Goda provela kroz čarobne televizijske hodnike.

– Ona je tamo bila već gotovo dvije godine i učila je mene i druge kolege što znače odlasci na teren. Od tada smo nerazdvojne i što nam je u svemu najsmješnije, nekad nas mijenjaju. Ponekad kolege, ali dogodi se i taksistima i sugovornicima – smije se Leona.

Početkom siječnja ove godine postali ste voditeljica “Potrage”. Kako je došlo do vašeg angažmana?

– Bila sam baš iznenađena kad mi je glavna urednica Informativnog programa Željka Marijanović rekla da ću voditi “Potragu”. Bio je to početak godine i početak nečega novog za mene.

Drago mi je što i dalje radim priloge za RTL Danas i RTL Direkt i rotiram voditeljske smjene s onim reporterskim. Nekad se sugovornici iznenade pa me pitaju hoću li ja doći na teren i pitaju zar nisam u studiju.

Kako izgledaju vaši mali rituali prije uključenja u eter? Ima li one pozitivne treme?

– Znam kako da trema radi za mene, a ne protiv mene. Svaki put kad dobijem novi zadatak javi se pozitivna trema. To samo znači da mi je stalo. Kad uđem u neki posao bez strasti, emocije i treme, bit će to poruka meni samoj da mijenjam posao.

Na koju ste priču iz “Potrage” dosad najponosniji?

– Puno ih je. Nedavno smo proslavili drugi rođendan i ponosna sam na redakciju “Potrage”. U domove naših gledatelja donijeli smo gotovo 500 priča. Bila sam sretna kad smo nedavno mogli zaokružiti priču o lijeku za spinalnu mišićnu atrofiju koji oboljelima doslovno znači život. Kad čovjek pred institucijama stane pred zid – “Potraga” izlazi na teren.

Ponekad se čini da upravo tim “Potrage” radi posao nadležnih institucija. Nedavno ste tako razotkrili pedofila u Novom Marofu.

– Tako je. Roditeljima je trebalo puno hrabrosti da stanu pred kameru i ispričaju potresnu priču, ali su nevjerojatno hrabre i učenice koje su sve snimile na školskom satu. Pokrenula se lavina reakcija, a doznali smo da je prijavljeni nastavnik u toj istoj školi radio kao ravnatelj.

Što vam sve pišu gledatelji, kakve su njihove reakcije na emisiju?

– Reakcije su odlične. Prepoznali su nas kao jedini istraživački magazin koji ide svakim radnim danom. Šalju nam priče, zovu nas. Na terenu mi prilaze ljudi, ostavljaju brojeve telefona i mole da ekipa “Potrage” dobije odgovore na pitanja na koja oni ne mogu.

Hoćemo li gledati “Potragu” tijekom ljeta?

– “Potraga” će ići cijelo ljeto u 19.20 s novim pričama. Radit ćemo vrijedno na paklenim vrućinama, baš kao i kad je zima. Nema pauze. Gledatelji na to mogu računati.

Koje teme najviše volite pratiti?

– Volim pratiti puno toga, ali najviše zdravstvo i školstvo. Ponosna sam kad pokrenemo nešto i donesemo promjenu. Pratila sam u stopu operaciju malene Lorene u Austriji koja se rodila sa sraslom čeljusti. Donijeli smo prvi televizijski intervju s roditeljima sijamskih blizanki Valentine i Kristine. S pričom o beskućniku koji je bez krova nad glavom polagao ispite dobila sam nagradu za promicanje obrazovanja. Uz zdravstvo i školstvo pratim i sve ostalo: od politike do odvajanja otpada.

Dosad ste odradili bezbroj reportaža i javljanja uživo. Jeste li se ikad našli u nekoj opasnoj situaciji?

– Sjećam se kad sam s jednog terena žurila na drugi sa snimateljem Alenom Međićem i na autoputu nam je pukla guma. Nekoliko trenutaka nakon toga pokraj nas je projurio kamion koji se, kasnije nam je to bilo jasno, i da je htio nije mogao zaustaviti.

Sreća da nas je odnijelo na drugu stranu ceste jer bi nas kamion pokosio. Kad smo stali sa strane, samo smo se pogledali, počeli panično smijati od straha i adrenalina.

Po čemu sve pamtite izvještavanje iz Rusije s prošlogodišnjeg Svjetskog nogometnog prvenstva?

– Puno je toga. Tih deset dana u Rusiji bilo je nezaboravno iskustvo. Takva energija, zajedništvo kakvo se rijetko viđa sve je guralo naprijed. Od navijača do igrača. Za javljanja uživo sam se šminkala na Crvenom trgu neposredno prije uključenja jer je bilo pakleno vruće, a navijači su samo prilazili.

Svi su tada bili kao jedan, od političara do građana diljem zemlje koji su u Rusiju došli bodriti Hrvatsku. Da je to bilo doista posebno vrijeme, potvrđuje i moj prilog za RTL Direkt da se devet mjeseci poslije dogodio i mali baby boom u zemlji.

Sjećamo se i kako je Željka Markić ostala bez argumenata kad ste joj ukazali da je Istanbulska konvencija bila dio predizbornog programa HDZ-a?

– Na toj konferenciji za medije u nekoliko navrata je rekla da ratifikacija Istanbulske konvencije nije dio predizbornog programa HDZ-a. Tog trenutka sam otišla na stranice HDZ-a, skinula predizborni program i pronašla stranice na kojima izričito piše da je. Citirala sam tekst i navela broj stranice.

Ostala je bez argumenta, a potom rekla da vjeruje Ivani Maletić koja je vodila izradu izbornog programa. Da, bez obzira na to što sam ukazala gdje točno piše da će HDZ u potpunosti ispuniti obveze prema Istanbulskoj konvenciji.

Koga vam je najteže bilo privesti pred žuti mikrofon?

– Nekad je teže nagovoriti nekog samozatajnog heroja koji pomiče granice nego bilo koga iz javnog i političkog života. Meni je najteže razgovarati s roditeljima bolesne djece, ženama koje su pretrpjele nasilje ili bilo kim tko je na neki način ranjiv.

Koliko često idete u rodni Ljubuški i kako se snalazite u Zagrebu?

– Pitate Hercegovku kako se snalazi u Zagrebu?! Nasmijali ste me. Šalu na stranu, ovdje sam već više od deset godina, ali još uvijek jedno je doma, drugo je kući. Razumije tko razumije.

Što vam najviše nedostaje iz Hercegovine?

– Puno toga. Iako nije baš da se puno mirnije živi, još uvijek je nekako sve opuštenije. 40 stupnjeva na hercegovačkom kršu je drukčije od 40 stupnjeva u Zagrebu. Neki dan je održana prva „Ljubuška Desetka“ utrka od 10 kilometara uz nasip rijeke Trebižat i na to sam ponosna.

Imamo i Ljubuški Open, natjecanje u preciznom paragliding slijetanju itd. Lonely Planet uvrstio je baš Hercegovinu na top ljetne destinacije. Blizu nam je more, blizu planina.

Gledaju li vas roditelji na ekranu?

– Gledaju, velika su podrška, ali me uvijek nasmiju komentarima. Ponosni su na svu svoju djecu, pa tako i na mene. Što će – roditelji su.

U dugogodišnjoj ste vezi s Damirom. Je li on vaš najveći kritičar?

– On baš zna kako reći ako nešto nije dobro i uputiti konstruktivnu kritiku. Prije svega, velika je podrška i ima razumijevanja za radne subote, nedjelje, blagdane i vikende. Bez njega bi sve bilo puno teže.

Strastvena ste obožavateljica paraglidinga i raftinga. U čemu još uživate kad niste pred kamerama?

– Samo adrenalin. Tata je strastveni zaljubljenik u motore, pa je to prenio i na nas. Naučila sam voziti motor prije polaska u školu. Najprije se jedan brat zaljubio u paragliding, pa drugi. Tako da moji roditelji djecu gotovo uvijek gledaju u zraku. Odličan je to sport i piloti ga žive punim plućima.

Rafting, jedrenje, planinarenje, putovanje, kazalište… Što god – samo da je odmor za glavu. Ponedjeljkom sam na pub kvizu na koji idem godinama. Bez obzira na to što sam položila sve ispite još uvijek volim da mi netko testira znanje.