TITO JE U VELJAČI 1980. PRIMIO SVEĆENIKA? Je li se maršal ispovijedio? Kružila je priča da se bojao zagrobnog života

Krajem 1979. godine naglo se pogoršalo zdravlje predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. Zbog začepljenja arterija oslabjela mu je cirkulacija u lijevoj nozi te mu je u siječnju ugrađena premosnica.

No, operacija nije uspjela pa je Titu krajem siječnja lijeva noga amputirana. Titu se nakon ove operacije zdravlje poboljšava, samo kratkoročno, jer će u manje od mjesec dana doći će do naglog pogoršanja. Od kraja veljače Tito se nalazio u umjetnoj komi.

Upravo iz tog perioda – između operacije i kome – stiže jedna od najnevjerojatnijih teza o Titu, a ona govori da je u ljubljanskoj bolnici primio svećenika. I ne samo to, postoji čak i razrade iste priče koja kaže da se Tito čak i ispovijedio.

Ovu tezu u javnost je pustio slovenski književnik Žarko Petan, autor knjige ‘Veseli diktator’. Sam Petan je priznao da nije mogao naći provjerene dokaze za to.

No, priča ide ovako: Tito, svjestan svog stanja, svojim suradnicima povjerava želju da u bolničkom krevetu primi duhovnika. Izbor je pao na Slovenca Frančeka Križnika koji mu dolazi u posjet. Navodno se s Titom dugo zadržao. Da stvari budu zamršenije Križnik će nedugo potom poginuti u prometnoj nesreći u Njemačkoj. Nesreća se, dakako, pripisuje tajnim službama.

Je li došlo do susreta? Oni koji su poznavali svećenika Križnika, njegovi sumještani iz Šmarja pri Jelšah tvrde kako za to – nema šanse. Da je bilo nešto već bi znali, tvrdili su, a skeptični su i oko teze da je nesreću skrivila Udba.

No, Tito je ipak bio član katoličke crvke. Prema crkvenim knjigama kršten je 8.svibnja 1892. godine. Anegdote čak govore da je u mladosti bio ministrant. Neuspješno pomažući svećeniku da obuće misnu halju jednom prilikom je dobio šamar i od toga dana, kaže priča, postao je ateist.

No, opet, kad je 1945. ušao u Zagreb i tražio sastanak sa katoličkim svećenicima koje je htio ‘obrlatiti’ (tražio ih je da se odreknu Vatikana), predstavio im se kao Hrvat i katolik. Jasno, mnogi će reći da je u tome imao skrivene, političke motive te da ih je slatkorječivosti htio pridobiti.

Drugi će pak reći i da je Tito, unatoč svemu, prešutno imao toleranciju prema crkvi kad se riješio brige oko njihovog utjecaja. Primjerice, procesija u Dubrovniku za vrijeme blagdana sv.Vlaha nikad nije bila zabranjena iako je bila itekako vidljiv znak religije u društvu. S Vatikanom je nakon početnih opterećujućih odnosa pronašao zajednički jezik.

A tu su, kao ‘zadnji dokaz’, i dvije priče o njegovim razgovorima s partijskim dužnosnicima. Vraćajući se sa sprovoda slovenskog komunista Borisa Kidriča, Milovan Đilas je putujući s Titom u vlaku kratio vrijeme zbijajući šale o zagrobnom životu. Tito ga je, kaže ta priča, prekinuo, s nelagodom i protupitanjem “Tko zna što je to!”. Druga priča pak govori kako nije bio impresioniran time što je tijelo partijskog velikana Edvarda Kardelja kremirano, smatrao je da je trebao biti pokopan na – ‘stari kršćanski način’.