Ćamila je više učinila za zbližavanje Hrvatske i BiH nego svi političari zajedno u posljednjih 30 godina

Autor: dnevno.ba

Cjelinu sadašnje složenosti i sustavnosti razaračkog procesa koji se događa u hrvatskom društvu i hrvatskoj državi nije jednostavno sagledavati i razumijevati, a posebno teško ih je trpjeti. S jedne je strane svjetski potpuno neuobičajeno i nenormalno da institucije hrvatske države i hrvatskog društva s tolikom sustavnošću i upornošću, te na svim razinama, rade sve vrste šteta hrvatskom društvu i državi, tj. velikoj većini građana čije bi interese trebali štititi i promicati.

S druge je strane teško pratiti, a kamoli temeljito istraživati, golemu količinu pojedinačnih razaračkih slučajeva kojima smo svakodnevno već desetljećima zatrpavani. U takvoj je situaciji korisno, kao javno cjepivo protiv malodušnosti i beznađa, medijski ukazivati na pojedine najapsurdnije slučajeve preko kojih je prepoznatljiva sveobuhvatnost razaračkog procesa i njegovi dublji uzroci. To je kao neko skromno označavanje golemog raspona horizontale i vertikale hrvatskih apsurda, kako bi im se moglo lakše suprotstavljati. Jer svi slučajevi su svrhovito i metodološki međusobno isprepleteni.

Razarački proces

Od pamtivijeka sport je svagdje u svijetu bio i ostao poseban i iznimno moćan općedruštveni i individualni psihološki fenomen. Sa sportskim uspjesima i sportašima od pamtivijeka su se u društvenim zajednicama poistovjećivali i još se poistovjećuju najviši vladajući slojevi i gotovo cijeli puk. Sportskim uspjesima i sportašima od pamtivijeka se pripisuju metafizičko-mitska i identitetska značenja. Sve to najbolje se ogleda u statusu sporta u starogrčkom dobu, koje je kolijevka europske civilizacije.

Tada je nastala glasovita izreka “u zdravom tijelu – zdrav duh”, a za trajanja Olimpijskih igara obavezno su prekidani i ratovi i druge vrste oružanih sukoba. U takvom ozračju bilo je logično da jedan od najvećih tadašnjih i uopće svjetskih filozofa dobije ime po svojim sportskim, hrvačkim sposobnostima te je pod tim imenom poznat do danas: Platon, tj. Plećati.

Zanimljivo je da se ta osnovna određenja sporta nisu promijenila ni proteklih nekoliko desetljeća, u kojima je globalizirani svijet preplavljen vulgarnim hedonizmom, u kojem su svi i sve, pa i sport i sportaši, naglo pretvoreni u robu namijenjenu potrošačkom društvu koje čini masa sve usamljenijih pojedinaca. Naime, u općoj komercijalizaciji, sport i sportaši su u svijetu postali jedna od najprofitabilnijih roba i investicija. Ali za njihovu vrhunsku tržišnu prođu te za druge vrste korištenja i manipuliranja, nužna su poistovjećivanja i s tradicionalnim identitetskim zajednicama, jer jedino preko lokalnih i nacionalnih razina vodi put do globalnog. Stoga, upravljačke oligarhije na svim razinama pronalaze svoj i opći interes za investiranje, kako u sam sport, tako i u njegove društvene uloge.

I na primjeru sporta Hrvatska je jedina država koja postupa suprotno od naznačene povijesne i svjetske prakse. Budući da sport među gotovo svim stanovnicima Hrvatske tradicionalno i sada ima natprosječno velika općedruštvena i psihološka značenja koja su sukladna naznačenoj svjetskoj tradiciji, upravo se na hrvatskim sportskim slučajevima može najjasnije prepoznavati sustavnost i upornost cjelovitog razaračkog procesa koji se događa u Hrvatskoj.

Kraljice šoka

Početkom prosinca ove godine hrvatska ženska rukometna reprezentacija je na skandalozan način, bez gotovo ikakvog javnog odjeka, ispraćena u Dansku na europsko prvenstvo. Mediji u Hrvatskoj su i u malobrojnim opsežnijim najavnim tekstovima prvenstva pisali o svemu i svakome osim o hrvatskoj reprezentaciji. U nekima od tih članaka čak su citirane i izjave europskih rukometnih čelnika, obrazlagani su pandemijski razlozi zbog kojih je Norveška odustala od suorganizacije prvenstva itd., a o hrvatskoj reprezentaciji doslovno nije bilo ni riječi, kao da i ne postoji.

Vrhunac je bio što nijedna televizijska kuća iz Hrvatske nije pokazala nikakav interes za prijenos utakmica europskog prvenstva pa su uporniji hrvatski gledatelji uspijevali pratiti utakmice hrvatske reprezentacije na programima teško dostupnih televizijskih kuća iz Srbije, Republike Srpske i Slovenije. U medijima u Hrvatskoj, osim pukog registriranja iznenađujućeg niza početnih pobjeda Hrvatica, zlobno je naglašavano kako se u svlačionici ore hrvatske domoljubne pjesme, uključujući i “Lijepa li si” M. Perkovića Thompsona.

Tek kad su niz neočekivanih pobjeda Hrvatica (“kraljica šoka”) te njihov veličanstveni duh zajedništva na terenu i izvan njega postali europska senzacija, a veliki uspjeh postao veoma izvjestan, skandalozno rukovodstvo HRT-a “osiguralo” je prijenose završnih utakmica. Istovremeno je počela tipična prijetvorna politička i medijska hvalospjevna navala na hrvatske rukometašice, kako bi one i njihov uspjeh ostali pod kontrolom vladajuće oligarhije. To me podsjetilo na povijesno neviđeno brojnu i intenzivnu sinergiju hrvatskog zajedništva i radosti koje je, 2018., nekoliko milijuna Hrvata spontano iskazivalo diljem Hrvatske i svijeta u tjednima nakon što je Hrvatska postala viceprvak svijeta u nogometu.

Zaustavite Reuters

Tadašnja eksplozija hrvatskog zajedništva (2018.) bila je vladajućoj oligarhiji potpuno neočekivana i predstavljala im je veliki problem. Vlastodršci su bili uvjereni da su svojim višegodišnjim sustavnim i intenzivnim razornim djelovanjem ubili pobjednički duh hrvatskog zajedništva, koji ih je prije toga šokantno iznenadio 1991. – herojske godine hrvatske povijesti. Naime, prema svim procjenama svjetskih stručnjaka, izgledi Hrvatske da se obrani bili su nikakvi – nemoguća misija. Stoga je novi šok nakon hrvatskog nogometnog uspjeha izazvao neviđenu paniku unutar vladajuće oligarhije.

Najdramatičnije im je bilo u Zagrebu, u kojem su prometnice od zračne luke do Trga bana J. Jelačića bile potpuno zakrčene nepreglednim mnoštvom radosnih Hrvata, a nogometni reprezentativci su, protivno zahtjevu vlasti, u svojem autobusu ugostili M. Perkovića Thompsona jer su svoje zajedništvo i uspjehe otvoreno nadahnjivali njegovim pjesmama. Cijela udbaška mreža, od državne do lokalne razine, pokušavala je, tijekom višesatne vožnje, nagovoriti nogometaše i izbornika da se riješe M. P. Thompsona jer im je bilo nezamislivo da se on i njegova simbolika očituju s nogometašima na javnoj pozornici prepunog Trga bana J. Jelačića i u izravnom televizijskom prijenosu.

Budući da udbaški operativci nisu nikako uspijevali pridobiti samosvjesne i domoljubne te egzistencijalno zbrinute nogometaše, a Trg je bio sasvim blizu, pokušali su svoj zadnji školski udbaški trik. Kod vatrogasnog doma, nasuprot muzeju Mimara, udbaši su zaustavili puzajući autobus i opravdano podsjetili nogometaše da je to, nakon 4-5 sati dotadašnje vožnje i prije višesatnog programa na Trgu, posljednja prilika da odu na toalet.

Samonikli dobri duh

Zapravo, udbaše uopće nije bilo briga za fiziološke potrebe nogometaša, nego su podcjenjivački mislili da će ih uspjeti pojedinačno “obraditi” dok su razdvojeni na šetnji do toaleta i natrag do autobusa. Naravno, udbaški trik nije uspio te je stvar presječena na samom Trgu, i to na najskandalozniji jugokomunistički način – M. P. Thompsonu je na pozornici isključen mikrofon. To je usporedivo s jednim idiotskim događajem iz 1981., kad je medijska agencija Reuters objavila vijest o javno zatajivanom režimskom teroru na Kosovu pa je jedan od istaknutih kosovskih komunista uskliknuo: “Zaustavite Reuters!”

Prema tome, veličanstvene Hrvatice, “kraljice šoka”, ne dajte ni okrznuti svoj radosni pobjednički duh koji je toliko potreban stanovnicima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kojima su ratne patnje nastavljene u mirnodopskim okolnostima i mirnodopskim načinima. “Kraljice šoka”, ne zaboravite čvrsto držati mirkofon.

Bosna i Hercegovina nije ovdje slučajno ni neprimjereno spomenuta jer hrvatske reprezentativke su složne u zaključku da je dobri duh njihova zajedništva i pobjedničkog mentaliteta Ćamila Mičijević Ćana. No, njezine iznimne rukometne zasluge nadmašuje njezina 26-godišnja životna sudbina koja je samonikli dobri duh te simbol i ponos svojih dviju domovina: Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Ćamila je rođena kao dijete rata, tj. rođena je u izbjeglištvu u Njemačkoj 1994. jer su njezini roditelji – Jasminka i Mujo – otjerani u izbjeglištvo tijekom srpske oružane agresije na BiH. Nakon povratka u Mostar, Ćamila je u osnovnoj školi počela igrati rukomet i već je kao kadetkinja odigrala svoju jedinu utakmicu za reprezentaciju BiH, i to protiv Hrvatske. No, zbog nemogućih rukometnih uvjeta u Mostaru i BiH, nadarena Ćamila se uskoro preselila u riječki Zamet te je na kadetskom svjetskom prvenstvu igrala za reprezentaciju Hrvatske. Daljnji njezin rukometni put je poznat: 2016. odlazi igrati za mađarski klub Dunaujvarosi Kohasz KA, a 2020. prelazi u francuski Metz, koji je jedan od najboljih europskih ženskih rukometnih klubova.

Ćamila jasno kaže da voli svoju domovinu BiH jer su u njoj rođeni njezini roditelji i njihovi roditelji, ali nije mogla prije imati niti sada ima ikakvih dvojbi glede igranja za reprezentaciju BiH jer ženska reprezentacija BiH jednostavno ne postoji već deset godina. Odlučila se za život u Hrvatskoj i rukometnu reprezentativnu karijeru za Hrvatsku, za koju sama kaže: “U Hrvatskoj sam provela najljepše godine života i zavoljela tu državu kao da je moja. Na kraju, valjda je dovoljno da se tako i osjećam”.

Ćana bez mana

Najjednostavnije rečeno, poruke radosti, zajedništva, prijateljstva, dobrote i optimizma koje neprekidno iskazuje Ćamila i prema Hrvatskoj i prema Bosni i Hercegovini te njihovim međusobnim odnosima potpuno su suprotne razaračkim djelovanjima koje godinama čine vladajuće oligarhije u RH i BiH, kako prema vlastitim građanima, tako i u vezi s državnim odnosima između RH i BiH. U tome smislu, neočekivani danski proboj duha zajedništva “kraljica šoka” u javni prostor RH i BiH treba promatrati kao najveći i najdugoročniji dobitak, a za sve to, suglasne su hrvatske rukometne reprezentativke, najzaslužnija je produhovljena i duhovita “Ćana bez mana”.

Forsirana proizvodnja straha, malodušja i beznađa predstavlja glavno sredstvo razaračkog načina vladanja Hrvatskom kojim se nastoji neutralizirati zajedništvo, koje je pretpostavka i moćno sredstvo dokidanja strahovlade te započinjanja hrvatskog preporoda. O moćnim i dugim dosezima zajedništva zorno svjedoči javno slabo zapaženi primjer koji se dogodio u Hrvatskoj za vrijeme europskog prvenstva rukometašica.

Četiri dana nakon početka europskog prvenstva u Danskoj, tj. 8. prosinca, rukometašice Bjelovara, koje su na trećem mjestu prve hrvatske lige, započele su sa štrajkom zbog nekoliko neisplaćenih stipendija od kojih doslovno preživljavaju. Bio je to jedan od mnogobrojnih sličnih štrajkova u hrvatskom sportu koje usput zabilježe lokalni mediji. Tako su i odgovorne osobe u klubu i gradu Bjelovaru ostale uobičajeno gluhe na štrajk “svojih” rukometašica, čije su ogorčene zahtjeve već mjesecima ignorirali.

Ali, tjedan dana poslije, nakon prve serije pobjeda “kraljica šoka” u Danskoj, izravno je šokiran i Dario Hrebak (gradonačelnik Bjelovara, predsjednik HSLS-a, izabrani sabornik i koalicijski dio sadašnje vlasti u RH) te je zbog svoje političke kalkulacije, eto, “posredovao u pronalaženju novca kojim je isplaćena po jedna zaostala stipendija” te su ojađene rukometašice dobile i “obećanje da će do konca godine dobiti još jedan zaostatak, i onda bi za siječanj ostao dug od prosinca”. Prema hrvatskim iskustvima s obećanjima političara, naročito dok su vladajući, u kladionici bi se moglo s velikim pouzdanjem uložiti da se obećanje neće ispuniti bez dodatnih šokova.

Srušeni temelji

I na koncu, jedna novostara apsurdna sportska vijest iz Mostara, koja je modelski tipična i za mnoge druge primjere u BiH i RH. Mostar je desetljećima ishodište iznimno uspješnih sportaša u različitim sportovima pa je jedno vrijeme nazivan i gradom rukometaša i rukometašica. Apsurd je u tome što Mostar nije nikada imao sportsku dvoranu pa je nema ni sada. Komunisti su sredinom 1980-ih počeli s gradnjom dvorane, ali do rata su napravili temelje. Završetkom rata, preobučeni komunisti svih vrsta i strana odlučili su srušiti stare temelje dvorane i započeti s novima. Ali nad temeljima sportske dvorane je zapelo i tako traje već četvrt stoljeća, a istovremeno su mostarski i drugi lokalni i državni vlastodršci u BiH i RH postajali sve bogatiji.

Pjesnici bi rekli da su legendarne mostarske kiše odavno pretvorene u trajni snijeg, koji ne pada da pokrije bijeg, nego da zvijerima prikrije trag. Izgleda da se u RH i BiH čeka val plemenite topline koji iz nekih teško vidljivih dubina donose kraljice i kraljevi zajedništva koji su poput “kraljica šoka” što su se ovog prosinca otkrile u Danskoj.

Autor: dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI