Dušan Bajević: U krivo vrijeme na krivom mjestu ili još jedna priča o čarobnom štapiću?

Sasvim je slučajno ispalo da su se Općinski izbori u BiH održali na dan još jednog poraza nogometne reprezentacije BiH – koja također treba promjene. No hoće li i navijači proći kao i većina građana na izborima, hoće li dočekati jedno te isto i kada Duška Bajevića uskoro naslijedi neki novi spasitelj?

U krug. Vrtimo se u krug već godinama. Ne decenijama. Jer ipak se dogodio onaj Brazil 2014., jedina svjetla točka nogometne reprezentacije BiH od njenog osnivanja, skoro pa i jedina svijetla točka Nogometnog saveza BiH. Ali od tog Brazila godine prolaze, izbornici se mijenjaju, a jedina stvar koja je konstantna – stalni je pad. Nije da su kola baš zapaljena krenula nizbrdo, ali kočnice su otkazale, brzina se lagano povećava, a nema nikoga da ublaži neizbježan udar. Trebao je to biti Dušan Bajević, ali sada, utakmicu prije kraja njegovog jednogodišnjeg angažmana, jasno nam je da najuspješniji bh. trener reprezentaciju trebao preuzeti nekad ranije – kad je on bio u naponu, kada je reprezentacija bila u naponu.

Bolno nepovezana igra

– Došli smo pokušati napraviti što bolji rezultat. Oni su imali posjed lopte, što je njihova najveća kvaliteta. Nakon primljenog gola sve se krenulo naopako odvijati naopako po nas. Oni su igrali bolje. Imali smo i mi neke svoje prilike, ali nismo ih iskoristili. Teško je bilo nadoknaditi tri gola zaostatka, bilo je sve što Bajević mogao i trebao reći nakon 1:3 u Amsterdamu.
Jer tko je god gledao utakmicu, sve mu je bilo jasno – dodatna objašnjenja nije trebao. Nizozemci su trebali i uvjerljivije slaviti, ali nije stvar u tomu. Poanta je da je BiH opet djelovala kao skupina igrača koji su se prvi put sreli pet minuta prije utakmice, našli se na igralištu. Bolno nepovezano, sve na individualnu kvalitetu – tako se igralo. A kada individualne kvalitete nema previše, onda je to skoro pa žalosno. Odskakali su u Amsterdamu Šehić na golu, Pjanić u vezi i Višća na lijevom krilu, ali komunikacija nije bila dovoljno dobra da se i to nešto što su oni imali u nogama te večeri pretvori u smislenu partiju. Priča je to reprezentacije u 2020., to sigurno, ali kako je do toga došlo?

Marljiv stožer, ali…

Bajević je na papiru imao solidne temelje za uspjeh, a jedan od njih bio je – stručan stručni stožer sazdan od mladih stručnjaka. Rusmir Cviko, Adnan Ćustović, Slaven Musa i Edin Jelašković, svi su oni predstavnici jedne nove linije trenera u reprezentaciji, linije koja se ne oslanja na priče i rejting, nego iz prve ruke provjerava igrače. Dojma smo, a Musu poznajemo i osobno da bi nam to promaklo, da su temeljiti, da žele raditi i vjerojatno su radili. Jer u ovih Bajevićevih godinu dana u reprezentaciji su se pojavili ‘Šveđani’ Hadžikundić i Ahmethodžić, Saničanin, Cipetić, Tatar, Rahmanović… ne igrači prevage, ali imena koja mogu pomoći, koja su se snašla u A timu. Ispalo je da se možda čak malo previše inzistiralo na novim imenima, jer u neka doba reprezentacija na terenu zaista je djelovala kao eksperiment, posebno zbog pet korona-izmjena, ali zapravo je stvar u tome da to sve nije leglo na svoje mjesto. A nije ni moglo preko noći… i baš tu leži jedan od grijeha Saveza u kojem su vjerojatno mislili da Bajević ima čarobni štapić.

Lažna nada

Da, bilo je sjajno vidjeti Dušana Bajevića na čelu reprezentacije, onakvu veličinu, ali dalo je to lažnu nadu u vremenu kada je nade trebalo više nego prije. Bio je tu veliki problem korone, a bilo je i vrijeme za lagani remont prvog tima. Kadar je zbog toga s vremena na vrijeme djelovao neprepoznatljivo i zapravo je bilo gotovo idealno to dati Bajeviću da riješi. Ili možda nije? Jer, u sedam ovogodišnjih utakmica, koliko je na klupi, BiH je dva puta remizirala i pet puta poražena. Nije izborila ni finale doigravanje za Euro iduće godine (ispala u polufinalu od Sjeverne Irske na penale), ispala je nakon Amsterdama i iz A Lige nacija, a moguće da će i iz trećeg jakosnog šešira uoči kvalifikacijskog ždrijeba za SP 2022., na rasporedu 7. prosinca.
Ispalo je i to da je Bajević potrošen kao vrijedan džoker kojeg bi možda bolje bilo imati u nekoj sređenijoj situaciji, ne kada je trebalo izmišljati tonu novih igrača, izmišljati novu reprezentaciju koja je kao ‘morala dobiti Sjevernu Irsku koja samo nabija loptu’…

Pjanić opet realno

Jedan od najboljih odgovora na sve ovo dao je Miralem Pjanić – opet. Jer već je u kvalifikacijama, nakon poraza od Grka, izjavio da je BiH osrednja reprezentacija…
– Mislim da je A Liga Nacija malo previše za nas u ovom trenutku. Dali smo sve od sebe, ali nije bilo lako. Sada vidimo kako se moramo pripremiti za posljednju utakmicu protiv Italije da pokušamo snažno završiti natjecanje na svom terenu, izjavio je veznjak Barcelone i tako zapravo poručio ‘uh, jedva čekam da ovo završi’.
Da, bilo je to mučenje. Čitava ova godina. Na koronu se ne treba vaditi, jer bilo je tako svima, a ni na slabe rezultate u Ligi nacija nekih reprezentacija iz regije – Srbije, koja se preko Škota nije plasirala na Euro, a posebno Hrvatske. Jer Hrvatska je izborila Euro, Hrvatska je stalno na velikim turnirima, a to što u Ligi nacija rasprodaje ugled poroznom obranom, to  je neka druga priča…
Ukratko se ova priča o reprezentaciji u 2020. nije ni mogla ispričati, iako je Bajevićev angažman bio takav – kratak. Međutim, to što je kratko trajalo nije najveći problem, jer on leži u onome što je reprezentaciji ostalo, što će joj ostati na kraju godine… Sutrašnji duel na Grbavici protiv Italije, teško da može nešto promijeniti.