FELJTON: Hercegovac za Hrvatsku diše (1) – Domagoj Kapetanović

LJUBUŠKI - Ljubuški je zadnjih desetljeća poznat kao nepresušan izvor rukometnih talenata, pa sukladno tome i sjajnih rukometaša. Posljednji od njih koji je dospio do hrvatskog reprezentativnog dresa je krilni igrač David Mandić, a ponajveći trag u nacionalnom dresu ostavili su Mirko Alilović i Denis Buntić.

Ljubuški je dao i jednog od najvećih boksača svih vremena, svoga Juru – “Joe” Čuvala, kao i nekolicinu nogometaša i košarkaša, iz Ljubuškoga korijene vuče i ponajbolja tenisačica koju je Hrvatska imala – Mirjana Lučić Baroni, međutim jeste li znali da je jedan Ljubušak dobitnik Zlatne plakete HNS-a?

Da, dobro ste pročitali, a riječ je o Domagoju Kapetanoviću, čovjeku koji nas je napustio 2005. godine, a rođen je upravo u Ljubuškom 30. siječnja 1926. godine.

Najpoznatiji je po uspjehu s momčadi Toronto Metros-Croatije u pobjedi u Sjevernoameričkoj ligi sezone 1976., 9. sezoni NASL-a. Naime, u to vrijeme je obnašao trenersku dužnost u ovome klubu. Igrao je i za za juniorsku i seniorsku reprezentaciju Zagreba i Hrvatske. Bio je i uspješan igrač stolnog tenisa i velikog rukometa (kakav je Ljubušak da se u rukometu ne okuša?).

Igračku karijeru počeo je u Concordiji, nedugo potom nastavio u zagrebačkom Građanskom. Jugokomunističkim rušenjem hrvatskih klubova Građanski je ukinut dekretom komunističkih vlasti 1945. i nekolicina igrača iz Građanskog, pristala je igrati za beogradski Partizan kojem kao vojnom klubu ništa nije manjkalo, a zagrebačkim igračima, ponajviše Građanskog je odbijanje značilo prekid karijere i rad u slabo plaćenim strukama. U Partizan su tada otišli Franjo Glaser, Zlatko Čajkovski, Stjepan Bobek, Miroslav Brozović, Zlatko Čajkovski, Bruno Belin, Branko Strnad i drugi. Otišao je i naš Ljubušak Domagoj Kapetanović. Također je nakon epizode u Partizanu igrao za zagrebačke klubove Lokomotivu, Dinamo i Metalac gdje je 1959. godine objesio kopačke o klin.

Od 1958. do 1966. bio je trener pionira i juniora u Dinamu. Od 1966. trenirao druge klubove. Kao trener vodio je Dinamo iz Zagreba 1973. godine te nekoliko hrvatskih domaćih i hrvatskih inozemnih klubova, poput Toronto Metros-Croatije u Kanadi i Croatiju iz Sydneya u Australiji. S Osijekom je ušao u 1. ligu, s libijskim Al-Ahlyjem je osvojio prvenstvo, s Croatijom iz Sydneya bio je prvak Novog Južnog Walesa 1981. godine.

Godine 1994. primio je priznanje Trofej podmlatka HNS-a za životno djelo u nogometnom športu, odnosno za izniman doprinos razvoju nogometnog športa u Republici Hrvatskoj. Dobitnik je i Zlatne plakete HNS-a. Trenersku karijeru okončao je 1988. godine kao šef struke Croatije iz Melbournea.