Je li Červar zaslužio prolaznu ocjenu?

KÖLN - Hrvatski rukomet podario je hrvatskim navijačima s obje strane granice između Hrvatske i BiH, kao i diljem svijeta, brojne radosne trenutke, nevjerojatnu sreću i ponos, i poneke padove kad su bila velika očekivanja, a pokoji put na velikom natjecanju se i propisno obrukalo, kao posljednje mjesto na Europskom prvenstvu 2002. Vjerujemo da su igrači uvijek davali sve od sebe, ali smjena velike generacije iz 1996. koja je osvojila zlato na Olimpijadi učinila je svoje pa se do 2003. i zlata na Svjetskom prvenstvu u Portugalu dogodilo da se ispadne i od Ukrajine (Francuska, 2001.) i tada je reprezentacija završila kao 9. na svijetu, a i rezultati u Japanu 1997. (13. mjesto), u Egiptu 1999. (10. mjesto) su na tim natjecanjima davali dojam da se radi tek o prosječnoj svjetskoj reprezentaciji. Isti dojam bio je, osim spomenutog 16., posljednjeg mjesta, i kod drugih rezultata sa europskih prvenstava, osmo mjesto 1998. i šesto mjesto na domaćinskom europskom iz 2000.

Upravo ono posljednje mjesto na europskom prvenstvu bio je kraj pada, dno je se doseglo, na jednom natjecanju koje je izboreno i na kojem se nastupilo, i nije moglo niže. Tada je reprezentaciju preuzeo Lino Červar, „Mago di Umago“, i već za 10 mjeseci došao do svjetskog zlata u Portugalu, i to nakon onog početnog poraza od jedne Argentine, uz dužno poštovanje, slabije karike svjetskog rukometa, a i nakon što je na istom natjecanju u drugom kolu jedva svladana Saudijska Arabija. Tadašnje polufinale i pobjeda u dva produžetka protiv Španjolske ostat će pri vrhu u memoarima za sva vremena kao kultna utakmica Hrvatske u svim momčadskim sportovima, kao i vremenski period od godine prije te cijelo natjecanje na kojem je jedna reprezentacija od samog dna dospjela do samog vrha. A tada ni druga natjecanja nisu bila bez Hrvatske u ulozi favorita za medalju, kao ni ono europsko u Sloveniji 2004. i poraz od domaćina u polufinalu, kada je Metličić umalo ostao bez oka u prvom poluvremenu, a iste godine ponovljeno je Olimpijsko zlato, najvrjedniji komad „nakita“ u sportu.

Upravo je olimpijski ciklus i bio cilj na aktualnom svjetskom prvenstvu. Jedno od prvih sedam mjesta koje vodi u kvalifikacije za Olimpijadu i koje je osigurano pobjedom protiv Francuske te se nije moralo čekati hoće li jedan od domaćina, Njemačka, svladati Španjolsku jer u slučaju poraza od Francuza i pobjede Španjolaca, ne bi se igrala ni utakmica za sedmo, već za deveto mjesto. To je poznato svima koji prate. Isto tako je poznato i to da veliki dio „umova“ koji „sve znaju o svemu“ često o sportskim uspjesima ili neuspjesima hrvatskog kolektiva, uvijek ima nešto sočno za priopćiti javnosti. Tako je Lino Červar morao reagirati nakon što je jedan novinar propisno „opleo“ po njemu nakon njegovog, ipak, pretjeranog ponašanja zbog poraza od Njemačke, ali definitivno je ta jedna sudačka odluka o probijanju odlučila tijek susreta. Suđenje u prijašnjem tijeku utakmice kada su Hrvati igrali sa dva igrača više ne sugerira nikakvo namještanje ni domaćinsko suđenje, ali taj poraz od Njemačke i „vađenje“ na suce je došao u krivom momentu i za Linu Červara kao izbornika jer utakmicu prije izgubio je od Brazila, u utakmici koja se morala dobiti, ili je, kao i mnogo puta u mislima i očima navijača Hrvatske, bila dobivena prije početka.

Ipak, Lino Červar je dao previše za hrvatski sport uopće, da bi ga se prozvalo običnim „nervčikom“ i iako su njegove izjave o „dijeljenju nepravde“ i „gaženju olimpijske povelje“ nastale u vrućoj glavi i vjerojatno kao alibi za poraz, rugati se s izbornikom na način kao što je to učinio novinar „jutarnjeg“, koji je sporno probijanje prozvao nepostojećim iako je i danski sudac priznao pogrešku, još je više neprimjereno. Jer Červar je neupitna trenerska veličina koja je još tamo početkom tisućljeća uvela novine u rukometnu igru, a njegovo uspoređivanje s Joseom Mourinhom, valjda aludirajući na Portugalčev ego, daleko je od ozbiljne analize.

Žalosno je to što su napadači na Červara jedva čekali poraz od Francuske pa da ga do kraja pokopaju. Žalosno je i to što će takvi reći da „su nam Francuzi pustili“. Jest, baš oni vole Hrvatsku, pokazalo se to mnogo puta do sada, a i međusobni skor dovoljno govori o tome. Isto tako je žalosno da ljubitelji hrvatskog rukometa i sporta bez obzira na to tko sjedio na izborničkoj poziciji ili igrao, nisu odmah stali u obranu Červara, što smo čekali rasplet protiv Francuza. Možda ipak ne, jer, kao što je prije nečijeg pokapanja trebalo pustiti ga da „umre“, isto tako mu je trebalo dati i šansu za iskupljenje prije davanja prolazne ocjene koju je Lino Červar na kraju zaslužio. Kao izbornik reprezentacije koja nema onoliku širinu kao nekada, ali ima igrače iz drugog plana koje je Červar dostojno uvodio u igru, i izbornik reprezentacije države koja ‘svjetlosnim godinama’ daleko manje ulaže u sport pa i u rukomet od konkurencije.

Usto, Červar je zaslužio prolaznu ocjenu i kao temperament, makar on bio na trenutke i prenaglašen ili neprimjeren, ali temperament kojega prati poznati stav dignutih ruku uz teren je uvijek bio njegov zaštitni znak. A igru bez vratara u situaciji s igračem manje ćemo prepustiti rukometnim stručnjacima. Šteta što često rukometni ili sportski „stručnjaci“ kao temelj „znanja“ imaju samo u dosljednom čekanju kada će nekoga pribiti na stup srama. I šteta što ih ima što jedva čekaju neuspjeh da bi pribijanjem nekoga na taj stup sebi priuštili nekoliko tekstova i ispali „face“ broj jedan u isticanjima negativnosti jer se slabo javljaju kada je situacija obrnuta.