KOMENTAR NA MANCHESTER UNITED I PROBLEME KOJI POTRESAJU ENGLESKOG VELIKANA: What the hell happened to Manchester United

Još sam pod snažnim dojmom Netflixovog filma ‘Don’t Look Up’. U oceanu fantastičnih glumačkih performansi i neponovljivih citata (većinom improviziranih), za oko mi je zapela ‘Peter Finch’ scena, u kojoj znanstvenik Randall Mindy, lik kojeg tumači Leonardo DiCaprio, doživljava meltdown pred televizijskim kamerama, piše Robert Hrkać.

U jednom trenutku, očajni se Mindy u nevjerici zapita ‘What the hell happened to us?’, aludiravši na zastrašujući ‘ignorantnski stav državnog establišmenta, medija i dijela javnosti prema očitoj prijetnji iz svemira.

Sada ću ja biti Leo DiCaprio. Bar na moment. Želim poput Lea viknuti ‘What the hell happened to Manchester United?!’

Želim odgovor na pitanje, tko je razorio samo tkivo ovog megakluba, koji se tri puta uspinjao na vrh Europe, koji je 20 puta podizao pehar prvaka Engleske. Želim doznati odgovor na pitanje, kad je ‘crveni vlak’ sišao s tračnica?

Ovo nije laka tema. Stoga, prići ću studiozno problematici. Godine 2013., nakon 26 godina vladavine, veliki se Škot umirovio, i to na najljepši način. S titulom prvaka Engleske. SirAlexovski, reklo bi se.

Naslijedio ga je sunarodnjak, dugogodišnji menadžer Evertona, David Moyes, koji je u ruke dobio ostarjelu i trofejima zasićenu momčad. Pad Vragova je bio neminovan, to se vidjelo iz aviona. Ono što se pak nije vidjelo iz aviona, je ‘super-hik’ otkaz ‘Chosen Oneu’ Moyesu nakon samo deset mjeseci (Travanj 2014.).

Mjesec dana prije početka brazilskog nogometnog karnevala, u svibnju 2014., uprava Uniteda je potvrdila da će Louis van Gaal, tadašnji izbornik Nizozemske, postati novi stanovnik Old Trafforda. Iskreno, nakon što je talentom limitiranu Nizozemsku odveo do bronce u najvećoj državi Južne Amerike, mnogi su pomislili da je van Gaal ‘Taj’. Ali, grdno smo/su se prevarili. Grdno! U svoja dva ljetna prijelazna roka, nizozemski strateg je u ‘vražju svlačionicu’ doveo masu mediokriteta, poput Andera Herrere, Marcosa Roja i Daleya Blinda, Morgana Schneiderlina, Mattea Darmiana, Sergija Romera. Da se razumijemo, to su svojedobno bili sve solidni igrači. Ali ranga Aston Ville ili Southamptona, a ne velikog Uniteda. Također, Nizozemac je potrošio 60 milijuna funti na Angela Di Mariju (promašaj), doveo je Memphisa Depaya iz PSV-a (promašaj), sijedog Bastiana Schweinsteigera (promašaj), jalovog Radamela Falcaa (promašaj), ćudljivog Anthonyja Martiala (polupromašaj).

Rezultat svega : Tek osvojen FA Cup 2016.

Odlaskom van Gaala s klupe, otvorio se prostor za Special Onea, koji je hrabro uskočio u poveće Fergiejeve cipele. Prije početka uspješne sezone 16/17., Mourinho je za poklon dobio Zlatana Ibrahimovića, Paula Pogbu, Erica Baillyja i Henrika Mkhitaryana, koji su Portugalcu pomogli da se dočepa svog drugog trofeja Kupa UEFA-e/Europske lige. U godini ruskog Mundijala, svi smo očekivali iskorak Vragova. Pogotovo nakon angažmana Nemanje Matića, Romelua Lukakua, Victora Lindelofa i Alexisa Sancheza. Iako se Mourinho tješi da mu je drugo mjesto s Unitedom u sezoni 17/18 jedan od najvećih uspjeha u karijeri, ta sezona je ipak dobila palac dolje od medija, fanova i pundita. Mourinho je u svojoj trećoj sezoni (2018/19) potpuno izgubio svlačionicu, posvađao se s glavnim vedetama (čitaj : Pogba), što je morao platiti glavom. Zatim, Glazeri su povukli iznenađujući potez, postavivši trenerskog amatera, ali primarno legendu kluba, Norvežanina Olea Gunnara Solskjaera, na mjesto ‘v.d.’ trenera Uniteda, u prosincu 2018. I ta šok-terapija bila je izuzetno djelotvorna. United je počeo serijski pobjeđivati, a posebno se pamti ožujak 2019., kada su osakaćeni Vragovi šokantno izbacili zvjezdani PSG u osmini finala Lige prvaka. Za opisati nepune tri godine norveškog ‘Ubojice dječjeg lica’ na klupi Uniteda treba mi 10 000 rečenica. Zato, zovem statistiku u pomoć.

Majka statistika kaže sljedeće :

Pod Gunnarom, United je ostvario 91 pobjedu, 37 neriješenih utakmica i 40 poraza. Hej, 40?! Samo se iz glave sjetim sljedećih sramotnih rezultata : United – Tottenham 1 – 6, United – Liverpool 0 – 5, Istanbul Basaksehir – United 2 – 1, Leipzig – United 3 – 2, Villarreal – United 1 – 1 (11-10). Možemo u nedogled.

Ali, norveškom ‘good guyu’ bih sada sve oprostio. Apsolutno sve. Jer, kada vidim ‘dick-formaciju’ 4-2-2-2 ‘njemačkog vizionara’ Ralfa Rangnicka, kosa mi se digne na glavi. Naime, Rangnick, projektant projekata ‘Red Bull Leipzig’ i ‘Hoffenheim’, dočekan je od strane navijača Uniteda poput Mesije. Sjetimo se naslovnica. Dolazi ‘najveći nogometni influencer’. Dolazi ‘trenerski tata’ Thomasa Tuchela i Jurgena Kloppa. Ne želim suditi Ralfu u siječnju 2022., prerano je. Međutim, Manchester nije Leipzig. Manchester nije klub bez povijesti. Manchester nije tabularaza. Manchester nije projekt. Manchester je United. Manchester treba karakter. Treba frajera. Treba heroja.

Kako sada stvari stoje, Manchester United to nema u Ralfu. Manchester United nema identitet.

Kako sada stvari stoje, tresla se brda, rodio se van Gaal!