fbpx

OSAM GODINA BEZ VELIKANA: Tomislav Ivić je i danas avangarda!

Autor: Andrija Kačić Karlin

SPLIT - Prije osam godina umro je Tomislav Ivić, nogometni trener koji je tijekom svoje karijere vodio momčadi iz čak 14 država i 4 nacionalne reprezentacije, osvajao je prvenstva i kupove u šest država (Jugoslavija, Nizozemska, Belgija, Portugal, Španjolska, Francuska). Osvojio je 6 nacionalnih prvenstava (3 s Hajdukom i po jedno u Portugalu, Nizozemskoj i Belgiji), 7 nacionalnih kupova (4 s Hajdukom i po 1 u Španjolskoj, Nizozemskoj i Portugalu), europski Superkup i Interkontinentalni kup.

Mnogi hrvatski, ali i svjetski igrači upravo Ivića spominju kao trenera kod kojega su najviše napredovali. Najtrofejniji hrvatski i jedan od najtrofejnijih svjetskih trenera, za kojega se može reći da je bio nogometni vizionar i briljantan taktičar, svojim je radom uvelike pridonosio razvoju nogometne igre. Titulom najuspješnijeg trenera u povijesti proglasila ga je La Gazzetta dello Sport, najtiražniji talijanski sportski dnevnik

Odlazak Tomislava Ivića, nogometnog trenera koji je obilježio epohu budi sjećanja na silne dosege tog stručnjaka, ali i na neka bogata nogometna vremena koje je upravo on, “šjor Ivan” osmislio I kreirao.

Tek puko nabrajanje Ivićevih uspjeha s Hajdukom, ali s još 14 klubova širom Europe, kao i s četiri reprezentacija spadaju danas u tek enciklopedijske podatke. Jest, Ivić je bio uspješan trener, osvajao je prvenstva I kupove, stvarao igrače I igru, no radio je to na takav način da bi ga svaka medijska scena nakon njegovog odlaska iz pojedinog kluba ili reprezentacije zvala – nogometnim revoucionarom.

On je to doista I bio. Čovjek koji je živio nogomet 24 sata dnevno, promišljajući i zamišljajući nogometne situacije I svoje reakcije. Ivić nije prezao od rada, naprotiv on je radio stalno, i na treningu i u razgovru s igračima, ali je najviše I najnapornije radio u kreiranju nogometnih strategija.

Hajduk sedamdesetih godina koji je bio jedna od najboljih europskih momčadi igrao je toliko moderno i ispred vremena, a ne svjedoče tome samo pet osvojenih jugoslavenskih kupova zaredom i tri prvenstva, nego još I ukradeni naslovi u namještenim završnicama tadašnjeg yugo-natjecanja, da su s za njega zainteresirali najbolji eurospki klubovi.

Iz tog suvremenog Hajduka Ivić je otišao u amsterdamski Ajax gdje je samo usavršavao postavke “totalnog nogometa”, način igranja nogometne vještine na načn da su svi igrači sposobni biti na svakoj poziciji.

Ivić nije trpio samovolju i diktaturu predsjednika nogometnih klubova u kojima je radio, znao bi se stoga zadržati krače od očekivanja u najpoznatijim europskim momčadima, no toliko je igrača stvorio I tolike je strategijske začkoljice izmislio da su od njega učili brojni treneri. Između ostalog I Jose Mourinho kji je bip šegrt kod Tomislava Ivića kad je radio u Portu.

Bio je Ivić i direktor hrvatske nogometne reprezentacije kad ju je kao trener vodio Miroslav Blažević. Isto nije dugo izdržao, no njegovo vođenje momčadi u Palermu 1994. godine, kada je mijenjao kažnjenog Ćire Blaževića, spada u njegova trenerska remek djela. Mnogi od talijanskih žurnalista tvrde da nikad nitko nije tako nadigrao talijansku reprezentaciju na vlastitom terenu.

Ivić je posebno bio osjetljiv na Hajduk. Sam tvrdi da ga je klub znao često izigrati, vjerovao je da će se u klubu okrenuti njegovim idejama, no klub je vrludao svojim stazama koje su ga u recentno doba doveli do najveće krize od postanka kluba. Hajduk, doista, slavi ove godine sto godina od osnutka, u krizi rezultata I rada kakvu ne pamti od prvih dana.

Zaista je šteta da Hajduk nije koristio usluge trenera koji je od kluba I napravio europsku vrijednost tih ranih sedamdesetih godina! Slična teza mogla bi se prebaciti I na cijeli hrvatski nogomet I reprezentaciju. Dojma smo da je Ivić mogao dati kud I kamo više, no mnogi su od njega zazirali, kao što zaziru neznalice od onoga koji zna mnogo, možda I sve.

Tomislav Ivić nije bio tip od velike želje za medijskom pozornicom. Prije je bio usamljeni radnik i asket koji je nogometu pristupao znanstveno. Doslovce je znao o svakom igraču – sve. Znao je sve I o suparničkim igračima. On je pionir “skautinga”, promatranja igrača s analizom njegovih vrlina I mana.

Uspjesi kojima se mogao ponositi nisu ga umislili niti za sekundu. I dalje je pratio kretanja u suvremenom nogometu, bio je svjedok taktičkih postavki koje je sam izmislio. Što je dalo na vrijedosti potvrdti da je on zaista bio trener – ispred svog vremena.

Na koncu, sjećamo se, ispratili smo dragog “šjor Ivana” s jednom negdotom iz njegovog prebogatog trenerskog opusa…

Naime, prije utakmice Partizana I Hajduka u Beogradu 1976. godine, utakmice koje je trebala odlučiti o prvaku tadašnje države, Ivić je najprije pred novinarima ispalio:

“Hajduk će biti prvak ako mu to dopuste”!

Dakako, Ivić je zbog te izjave bio napadnut sa svih strana, pa čak i s vrha tadašnjeg jugoslavenskog društva, no da je njegovo predskazanje bilo točno posvjedočilo je zadnje kolo tog prvenstva. Kada je Partizan postao prvakom golom u Ljubljani protiv Olimpije postignutim sedam minuta iza regularnog vremena, na štetu Hajduka naravo.

No, koji tjedan ranije Hajduk je usred Beograda, nakon te Ivićeve izjave “razmontirao” Partizan čak sa 6-1. Bila je to uvjerljivo najbolja partija te čuvene Hajdukove generacije sedamdesetih godina koju je stvorio upravo Tomislav Ivić. A znate li kako je motivirao igrače prije te utakmice s Partizanom?

Znajući da se nogometaši koje trenira sprdaju s njegovim izgledom, tankim nogama I čudnim kretnjama, malo se potrudio da čuju što igrači govore o njemu. Saznao je preko svojih “špijuna” da se igrači smiju pričama “kako Ivić izgleda dok radi one stvari koje neki nazivaju seksom”. I smislio motivacijski govor prije te utakmice protiv Partizana.

Nakon stručnog govora gdje je igračima podijelio zadatke, te nakon emotivnog govora što bi pobjeda značila za momčad i grad Split, neposredno prije izlaska igrača na teren je rekao:

“A ako ispunite sve moje zadatke I pobijedite onda ću vam priuštiti što želite. Dozvolit ću vam da me vidite kako radim one stvari s nekom svojom damom”.

Igrači su popadali na pod od smijeha, dok su izlazili na centar terena i dalje su se smijali, tako glasno da se čulo i u publici.

Nakon utakmice I poraza Beograđana čak sa 1-6 kapetan Partizana Nenad Bjeković je rekao:

“Mi smo bilo toliko napeti prje te bitne utakmice, a kada smo vidjeli Hajdukove nogmetaše da ulaze na teren umirući od smijeha I u sjajnom, neopterećenom raspoloženju još smo se toliko uplašili da poslije nismo mogli doći do lopte. Razvalili nas Splićani koji su se cijelu utakmicu samo smijali”…

Da, to je bio Tomislav Ivić. Nogometni vizionar!

Pogledajmo malo statistiku Ivićevog vođenja Hajduka. Nakon Hajdukovog naslova osvojenog 1955. godine, nastupila je dominacija beogradskih klubova Crvene zvezde i Partizana. Crvena zvezda u sezoni 1969/70 osvojio svoj treći uzastopni naslov, onda počinje sjajno desetljećem splitskog kluba u kojjem su osvojena četiri naslova prvaka Jugoslavije (1970/71, 1973/74, 1974/75 i 1978/79) i pet uzastopnih nacionalnih kupova, što je svjetski rekord (1971/72, 1972/73, 1973/74, 1975/76 i 1976/77).

Sve to uspjela je nadarena generacija od kojih je većina igrača ponikla u Hajdukovoj omladinskoj školi. Koju je najprije ustrojio, vodio, a kasnije preuzeo dječake iz te škole – veliki Tomislav Ivić. Pod njegovim vodstvom Hajduk je osvajao naslove jedan za drugim, a naslova bi bilo i više da u tadašnjoj jugoslavenskoj ligi nije bilo sudačkih lopovluka napretek.

Za te izvrsne Hajdukove rezultate zaslužan je i predsjednik kluba Tito Kirigin. On je bio prototip modernog predsjednika koji se bavio ne samo infrastrukturom i organizacijom kluba već je sudjelovao i u radu s igračima i njihovim transferima. Hajduk je 1971. godine dobio na svom Starom placu i reflektore, a u čast tog događaja u Splitu je gostovala Benfica. Bio je to prvi uspjeh predsjednika Kirigina, poslije su se uspjesi redali kao na filmskoj vrpci.

No, Hajduk je bio avangarda u Europi upravo zbog znanja i stručnosti trenera Tomislava Ivića. Koji se s Hajdukom proslavio, a potom postao jedan od najpoželjnijih europskih trenera. Ivić je u svojoj trenerskoj karijeri vodio preko 20, što klubova što reprezentacija i osvojio 16 naslova. Bio je prvak kao trener Hajduka, amsterdamskog Ajaxa, briselskog Anderlechta, atenskog Panathinaikosa, Olympiquea iz Marseillesa, i portugalskog Porta. Kup natjecanja osvajao je s Hajdukom, Portom i madridskim Atleticom, Super kup i Interkontinentalni kup je uzeo sa Portom. Bio je u izborničkoj komisiji jugoslovenske reprezentacije za Svjetsko prvenstvo 1974. godine u Njemačkoj, a samostalno je vodio reprezentacije Hrvatske, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Irana.

Usjehe Hajdukove momčadi ostvarivali su igrači koji su mahom ponikli u Hajdukovoj školi, ponikli u Splitu ili splitskom zaleđu. U prvu momčad su ušli tako; Ivan Katalinić, Vedran Rožić, Jurica Jerković, Mario Boljat, Luka Peruzović, Vilson Džoni, Željko Mijač, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Šime Luketin, Mićun Jovanić, Radomir Vukčević, Ivan Buljan, Slaviša Žungul koji je rođen u Požarevcu, a došao u Hajduk iz Kaštela. Tek na tu “domaću” momčad Hajduk je doveo još vratara Rizaha Meškovića iz tuzlanske Slobode, Dragana Holcera iz niškog Radničkog, Branka Oblaka iz ljubljanske Olimpije, Borišu Đorđevića iz Bora, Boru Primorca iz mostarskog Veleža, Mišu Krstičevića iz metkovićke Neretve.

Hajdukovu momčad iz sredine sedamdesetih godina suvremenici i danas znaju izustiti napamet: Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković i Šurjak.

U europskim kupovima najveći uspjesi tadašnjeg Hajdua su polufinale Kupa kupova (poraz od engleskog Leedsa), dva četvrtfinala Kupa prvaka i jedan četvrtfinale Kupa kupova. Hajduk je znao na nevjerojatne čudesne načine ispadati iz europskih kupova. Primjerice, pobijedio bi francuski Saint-Ettiene u Splitu 4-1, u uzvratu bi izgubio 1-5. Ili, Hajduk pobjeđuje nizozemski PSV Eindhoven 2-0, u uzvratu pada s 0-3…

Posebno je nesretan bio poraz protiv HSV-a, nakon 1-0 za njemčku momčad u Hamburgu Hajdu u uzvratu pobjeđuje s 3-2 i ispada.

Hajduk sedamdesetih godina nesumnjivo je bio jedna od najboljih europskih momčadi igrao je toliko moderno i ispred vremena, a ne svjedoče tome samo pet osvojenih jugoslavenskih kupova zaredom i tri prvenstva, nego još i ukradeni naslovi u namještenim završnicama tadašnjeg jugoslavenskog prvenstva, da su se za Ivića otimali najbolji europski klubovi.

Autor: Andrija Kačić Karlin

ZADNJE VIJESTI