Sportska borbenost i sinteza navijača i igrača čuda čine

BARCELONA - Trener nogometnog kluba Barcelona je nakon teško izborene pobjede u kupu protiv trećeligaša s otoka Ibiza izjavio da su ovakve utakmice poput zamke i nije im bilo lako. Nakon tek tri udarca u okvir gola koja su uputili igrači jednog od najboljih klubova na svijetu i nakon preokreta jer je Barca gubila jedan naprema nula dvadesetak minuta do kraja i pobjednički pogodak postigla u četvrtoj minuti sudačke nadoknade, trener Setien je još rekao, komentirajući protivnika kojega su prošli: „Njima je ovo bila jako važna utakmica pa su se maksimalno trudili“.

U svakom sportu a i nadmetanju uopće je poznato kako veliki broj ljudi, od kojih je najviše onih koji isprva gledaju na stvari iz neutralnog kuta, navija za male, za manjega i slabijega i time prestaju biti neutralni. Nije to bučna podrška već više liči na želju da se i tzv. mali uzdigne, osjeti slast pobjede, skine kakav veliki „skalp“. Ibiza je zamalo postala jedan takav klub, mali klub iz treće lige koji je bio nadomak pobjede protiv velike i moćne Barcelone. No, „la blaugrana“ je izbjegla sramotu, ove godine još nije upoznala svoje „Dugo Selo“.

A zašto je uopće bilo tako, zašto je Barcelona zamalo prošla, ili ispala, kako vam draže? Sigurno nije do momčadi koja je istrčala na teren jer i bez Messija ili s potpuno drugom momčadi je Barcelona kudikamo jača i od prosječnog kluba iz donjeg dijela ljestvice prve lige, kamoli jednoga iz treće. Radi se naravno o pristupu. Onaj „lako ćemo“ je previše puta bio koban za moćne i jake, a mali su se iznadprosječnim zalaganjem i htijenjem uspjeli dokopati svojih pet minuta slave. Nije sigurno koliko navijača ima Ibiza, ali oni koji požive će s ponosom pričati unucima kako je tamo davne 2020. Barcelona, koja će, pretpostaviti je, uvijek biti moćna, zamalo pala na Ibizi.

A čega će se sjećati navijači Barcelone? Utakmice koja je bila ubilježena kao pobjeda prije samog početka? Slabo. Profesionalna obveza koja je teže od očekivanog anulirana.

Zato je nevjerojatno koliko navijači suosjećaju s igračima kada daju sve od sebe, zadnjim atomima snage se bore za dres, grb kluba, zastavu. Suosjećaju i čak više ispaštaju zbog nervoze i napetosti jer je možda s tribine ili pred malim ekranima čak i teže. Grizu nokte, navijaju, pjevaju, skaču kada postignu pogodak, ponekada i opsuju kada ne ide, piju ili što li već rade da bi se prošlo kroz sve zajedno. I kada daju igrači sve od sebe na terenu, nema zamjerke bez obzira na rezultat. Ispalo se u osmini finala španjolskog nogometnog kupa ili u polufinalu europskog rukometnog prvenstva. Ili prošlo.

Naravno da je lijepo biti u finalu, pobijediti u finalu još je ljepše. A kada se do uspjeha dođe jednom sintezom igračke borbenosti i navijačke strasti, sve je kudikamo ljepše. Nema lako ćemo. Nema predaje. Odgovorno i borbeno do kraja. Onako, kaubojski.