7DNEVNO: Do kada kontroverzni Avdo Avdić i još kontroverzniji Dragan Mektić misle podmetati Hrvatima?

SARAJEVO - Novinar Avdo Avdić, a potom i još uvijek aktivan ministar sigurnosti BiH, Dragan Mektić (SDS), dočaravaju nam špijunski triler u kojem hrvatska obavještajna služba preko ca, generalnog konzula RH u Tuzli, vrbuje selefijske radikale kako bi unosili oružje u njihove džamije. Oružje bi poslije bilo pronađeno u sigurnosnoj akciji koju bi proveo Mektićev zamjenik u Ministarstvu sigurnosti, Mijo Krešić (HDZ), a BiH bi u međunarodnim okvirima bila označena kao zemlja izvoznik radikalizma. No, put oružja je još interesantniji u ovom obavještajnom skandalu...

Pravi mali špijunski triler odvijao se nedavno na relaciji Zagreb – Sarajevo. Naime, još uvijek aktivni ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, Dragan Mektić (SDS), optužio je Republiku Hrvatsku i njenu Sigurnosno obavještajnu službu (SOA) kako na teritoriju BiH provode obavještajnu akciju s ciljem njenog diskreditiranja kao rasadnika radikalnih islamista. Mektić je pritom iznio scenarij djelovanja SOA-e i hrvatskog konzula u Tuzli, koji više sliči na loš kriminalistički scenarij nego na razrađenu obavještajnu akciju.

Budući da je Dragan Mektić izuzetno loš govornik, čiji javni nastupi podsjećaju na kakvu parodiju u kojoj načelnik neke seoske milicije objašnjava na koji način su uhvatili kradljivca kokošiju iz susjedstva, nego na nastupe šefa sektora sigurnosti jedne države, pomoć mu je pružio novinar, Avdo Avdić, s portala „Žurnal“. Avdić u novinarskim krugovima u BiH slovi kao čovjek blizak obavještajnim strukturama stasalim iz nekadašnjeg AID-a, muslimanske obavještajne službe nastale za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini.

U stvari, Mektić se referirao na tekst koji je Avdo Avdić napisao na navedenom portalu. I bio bi to još jedan u nizu tekstova s primjesama obavještajnog podzemlja kakvih u BiH medijima gledamo na dnevnoj bazi, da se na njega nije referirao čelni čovjek sigurnosti jedne države i – potvrdio navode iz njega…

Avdić, a potom i Mektić, dočaravaju nam špijunski triler u kojem hrvatska obavještajna služba preko Ivana Bandića, generalnog konzula RH u Tuzli, vrbuje selefijske radikale kako bi unosili oružje u njihove džamije. Oružje bi poslije bilo pronađeno u sigurnosnoj akciji koju bi proveo Mektićev zamjenik u Ministarstvu sigurnosti BiH, Mijo Krešić (HDZ), a BiH bi u međunarodnim okvirima bila označena kao – zemlja izvoznik radikalizma. No, još je interesantniji put oružja iz ovog, navodnog obavještajnog skandala, koji nam Mektić i Avdić dočaravaju.

Oružje koje je trebalo biti dostavljeno selefijama prevozio je, prema Avdiću, ni manje ni više nego novinar – Mato Đaković. On je, kako tvrde Mektić i Avdić, vozilom s diplomatskim tablicama hrvatskog konzulata u Tuzli, oružje prevozio iz Republike Srpske, od Dodika, i dostavljao ga selefijama. Đaković je, inače, hrvatski novinar i urednik gledanog talk showa „Telering“, a slovi kao prijatelj Milorada Dodika i odnedavno radi na RTRS-u. Cijela akcija je, prema Mektić – Avdić tvrdnjama, izvedena kako bi se opravdale izjave Kolinde Grabar – Kitarović o tisućama radikalnih islamista u Bosni i Hercegovini…

Tako su dvojac Mektić – Avdić u jednom tekstu i jednom javnom nastupu uspjeli povezati selefije, HDZ, Dodika i Republiku Srpsku, Republiku Hrvatsku, novinara Matu Đakovića (koji im nije po guštu) i predsjednicu Kolindu Grabar – Kitarović (koja im je još manje po guštu). Jedini opipljivi dokaz koji su pritom iznijeli, činjenica je kako Mato Đaković vozi automobil s hrvatskim konzularnim tablicama. Pritom su zaboravili provjeriti da je Đaković ranije kupio taj automobil od konzula Bandića, te ga je u međuvremenu prebacio na svoje ime i registrirao. Međutim, i to je bilo dovoljno kako bi se u glavama Avdića i Mektića izrodila – velika obavještajna afera!

Iako je „afera“ javnosti objavljena prije nekoliko tjedana, do današnjeg dana nismo vidjeli oružje koje je Mato Đaković prevozio, nismo vidjeli fotografije primopredaje oružja, zvučne zapise prisluškivanih razgovora itd. Sve to je, navodno, dokumentirala Obavještajno sigurnosna agencija BiH koja je, navodno, provalila i spriječila tu akciju. Ukoliko je akcija zaista provedena, a za to postoje dokazi, malo je vjerojatno da bi dokazi ostali zaključani u dosjeima OSA-e BiH, budući da i puno osjetljiviji materijali cure iz te agencije.

Mektić – Avdićeva obavještajna podvala već na prvi pogled ima toliko rupa u priči, da su se bolji poznavatelji obavještajnih prilika u ovom dijelu Europe, dobro nasmijali kada je priča ugledala svjetlo dana. Osim što do današnjeg dana nismo vidjeli niti jedan materijalni dokaz iz čitave operacije, Mektića i Avdića demantira i logika. Postavlja se logično pitanje – zašto bi hrvatska obavještajna služba angažirala jednog novinara da iz Republike Srpske diplomatskim vozilom prevozi oružje i dostavlja ga selefijama? Takav je obavještajni scenarij noćna mora u kojoj tisuću stvari može krenuti po zlu…

Obavještajno-medijska podvala

Prije svega, jer navedeni novinar nije prošao obuku, a potom i zbog činjenice što je uvođenje novinara u obavještajnu akciju, a potom posredništvo s agentima u selefijskim redovima, nepotrebno kompliciranje akcije. Od kada traje migrantska kriza, tisuće puta smo se uvjerili u poroznost granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Preko takve granice ne bi bio problem uvesti oklopnu bojnu u BiH bez da to itko primijeti, a kamoli par kalašnjikova i pištolja!

Zar hrvatskim obavještajcima, ukoliko su željeli izvesti takvu akciju, nije bilo lakše u vlastitoj režiji unijeti oružje u BiH, a potom ga samostalno unijeti (provaliti) u džamije u BiH i već idućeg jutra javiti Miji Krešiću da pošalje policiju i pronađe to isto oružje? Ozbiljna služba bi postupila upravo tako, bez suvišnog kompliciranja koje može ugroziti samu akciju…

Tvrdnju kako je cijela priča o navodnoj aferi tek loše složena, obavještajno-medijsku podvalu potkrjepljuje i izvještaj RTRS-a koji je objavio zajedničku fotografiju Dragana Mektića, Avde Avdića i Osmana Mehmedagdića Osmice, direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH i čovjeka od najvećeg povjerenja Bakira Izetbegovića. Je li baš na ovom sastanku i osmišljena čitava priča, tek će se utvrditi… U međuvremenu, u priču se uključilo i tužiteljstvo BiH koje je od Avdića i Mektića zatražilo podatke i saznanja, a oni – naravno – na sve moguće načine izbjegavaju očitovanje o aferi i iznošenje konkretnih dokaza.

No, odakle Dragan Mektić, Srbin i član SDS-a, stranke koju je osnovao Radovan Karadžić, u AID-ovim igrama bez granica? Kako tvrde poznavatelji političkih i obavještajnih prilika u BiH, a i izdanje Večernjeg lista za BiH, Mektić je jednostavno – ucijenjen. Naime, Dragan Mektić je za vrijeme rata u BiH bio jedan od zapovjednika policije u Prnjavoru, gradu pod kontrolom bosanskih Srba. U samom gradu i okolici dogodili su ratni zločini, a protiv Mektića je zbog toga podnesena i kaznena prijava.

Djelovanje paralelnih obavještajnih službi

Inače, Mektić je vlasnik još jedne kaznene prijave zbog navodnog pogodovanja jednom tajkunu prilikom gradnje zgrade Službe za poslove sa strancima. U prijavi se navodi kako je država aneksom na ugovor oštećena za čak 7 milijuna konvertibilnih maraka! Dužnosnik s ovakvim teretom na leđima, očito je idealan za manipuliranje. Prevedeno – radit će sve što mu se kaže samo da ne završi u zatvoru!

Daleko veći problem od Mektića za Bosnu i Hercegovinu je sustav kojem je taj, uskoro bivši ministar, na čelu. Sustav sigurnosti, odnosno, obavještajni sustav Bosne i Hercegovine nastao je uklapanjem SNS-a Herceg Bosne, Obavještajno-sigurnosne službe Republike Srpske i AID-a RBiH u jedinstvenu Obavještajnu službu države Bosne i Hercegovine – OSA BiH! Ova transformacija obavještajnog sustava u Bosni i Hercegovini izvršena je pod patronatom međunarodne zajednice. Međutim, problem kod transformacije obavještajnog sustava u Bosni i Hercegovini iz tri obavještajne službe, tri zaraćena naroda, u jedinstvenu obavještajnu službu je taj, što ona nikada nije izvršena do kraja. Odnosno, paralelne obavještajne službe, stranačko-nacionalnog predznaka, nikada nisu prestale funkcionirati u praksi.

Dok su hrvatski i srpski kadrovi, čvršćih stavova, uglavnom lustrirani iz obavještajnog sustava intervencijama Visokih predstavnika i Međunarodne zajednice, u bošnjačke kadrove i njihov sustav nitko nije dirao. Slobodno možemo reći kako je najveći problem današnje Bosne i Hercegovine – paraobavještajna Muslimanska obavještajna služba (MOS) – koju je još 1992. osnovao, Hasan Čengić. Iako je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini naslijeđena iz bivšeg sustava i nastavila djelovati republička Služba državne sigurnosti pri Ministarstvu unutarnjih poslova, MOS je ustrojen i nastavio paralelno djelovanje sa starom službom.

Iranski obavještajci u BiH od 1992.

Provjereni kadrovi MOS-a ugrađeni su u vojnu obavještajnu službu i sve postrojbe tzv. Armije Bosne i Hercegovine. Upravo njihove agente, tzv. oficire za sigurnost pri muslimanskim brigadama, upućeni sumnjiče za najteže ratne zločine ABiH prema civilima i ratnim zarobljenicima hrvatske i srpske nacionalnosti. Upravo je MOS odigrao i ključnu ulogu u uvođenju iranskog Ministry of Intelligence and Security (MOIS) ili perzijskog VEVAK-a (Vezarat – e Ettela e va Amniat – e Keshvar) u BiH. Čengić i MOS su još u listopadu 1992., prilikom posjeta Alije Izetbegovića Teheranu, dogovorili ulazak iranskih obavještajaca u BiH.

Rezultat je bio dolazak čak 2000 pripadnika Iranske revolucionarne garde koji su za svoje sjedište izabrali – Zenicu. Pored boraca, u BiH je iz Irana stiglo i 400 obavještajnih instruktora koji su vodili obuku postrojbi, ali i agenata službe MOS. MOS, kojeg je organizirao VEVAK, dočekao je kraj rata i osnivanje nove bošnjačke obavještajne službe – Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID). Ključni ljudi nove agencije, koja će se poslije uklopiti u jedinstvenu OSA-u, bili su upravo kadrovi AID-a.

Jedini slučaj kada je struktura MOS-a bila ozbiljno uzdrmana dogodio se 1996. kada je IFOR izvršio desant na kamp za obuku VEVAK-a i MOS-a na Pogorelici. U kampu se, saznat će se poslije, provodila intenzivna obuka za terorističke djelatnosti, ali i obuka za javnu kompromitaciju političkih protivnika iz vlastitog i drugih naroda. Umjesto da Međunarodna zajednica iskoristi ovu priliku i rasformira kompletan MOS – AID, koji praktički djeluje kao ispostava VEVAK-a, smijenjen je samo čelni čovjek agencije, Bakir Alispahić. Kompletna struktura MOS-a, kako ju je uspostavio VEVAK, nastavila je funkcionirati i dalje kroz AID, a poslije kroz OSA-u.

MOS utječe na život u Bosni i Hercegovini

Kako se ne radi tek o praznim medijskim naklapanjima o prisutnosti opasne obavještajne službe u neposrednom susjedstvu – dvorištu Republike Hrvatske – pokazuje i izvještaj američke National Security Agency (NSA). U tom izvještaju je navedeno kako je u Bosni i Hercegovini prisutno čak 650 agenata iranske obavještajne službe, te još oko 330 agenata iz Pakistana, Kuvajta i Saudijske Arabije. BiH, ali i Europa, danas su poligon za djelovanje gotovo 1000 agenata iz islamskih zemalja kojima logistiku pruža netaknuta struktura MOS-a u Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH.

Ova stranačko-vjerska obavještajna služba diktira političke odnose u državi i okruženju, ali i utječe preko medija, posebnim akcijama, na kompletan društveni život u Bosni i Hercegovini. MOS je ugradio svoje ljude i u gotovo sva važnija predstavništva i veleposlanstva u Sarajevu, bilo kao prevoditelje, administrativne djelatnike, savjetnike ili vozače, stoga ne treba čuditi što su javni istupi veleposlanika i međunarodnih predstavnika u Bosni i Hercegovini, često doživljeni kao – izrazito probošnjački.

Ostaje nejasno zbog čega Međunarodna zajednica cijelo vrijeme šuti, iako je vrlo dobro upoznata i sa strukturom MOS-a u OSA-i BiH i s njenim aktivnostima. Pogotovo začuđuje pasivnost američke administracije po ovom pitanje, uzme li se u obzir s koliko energije reagira na svaku aktivnost iranskih obavještajaca na prostoru Bliskog Istoka. U slučaju Bosne i Hercegovine, čak je i krovna američka služba NSA detektirala točan broj obavještajaca VEVAK-a. Pa zar doista misle kako im njihovo dijete MOS, ne pruža logističku potporu za djelovanje?

Hrvatska mora kroz tijela Europske unije zahtijevati reorganizaciju cjelokupnog obavještajnog sektora BiH ukoliko ta država zaista želi otpočeti pregovore o članstvu u EU. U suprotnom, paraobavještajna podmetanja tipa Mektić – Avdić mogla bi uskoro postati svakodnevnica Bruxellesa, a ne samo Zagreba…