7DNEVNO: Erdogan obnavlja Osmanlijsko carstvo!

Autor: Mario Stefanov / 7Dnevno

ISTANBUL - Sirijski bal kurvi bliži se svome kraju. U orgiji općenja svih sa svakim pred svitanje, veliki makroi i pokrovitelji u bizarnom i morbidnom međusobnom dogovoru grabe sa stolova sve što mogu uzeti. Moćne sile suvremenoga svijeta, uključujući ne samo SAD i poslovično pohlepnu i licemjernu Europsku uniju, nego i Rusiju, jasno pokazuju da međunarodni odnosi u novom poretku koji se tek stvara pod njihovim utjecajem nisu ništa drugo do elitna prostitucija iliti skupi kupleraj, a oni, kako god se predstavljali, bilo kao zaštitnici tobožnje demokracije ili suverenosti i teritorijalnog integrititeta Sirije, čime se diče Rusi – nisu ništa drugo do obični pohlepni makroi. Poručuju, zapravo, kakav svijet u tzv. novom multipolarnom poretku uistinu stvaraju i da sam taj pojam ne znači ništa drugo nego samo veći broj međusobno konkurentnih grabežljivaca u otimanju za stjecanje udjela u svijetskim bogatstvima.

Zajedničkim djelovanjem tih globalnih igrača i regionalnih sila, uključujući Tursku, Saudijsku Arabiju i ostale zaljevske petromonarhije i Iran, kroz gotovo cijelo desetljeće u međusobnom nadmetanju do temelja su razorili Siriju, međunarodno priznatu državu i članicu UN-a, pobili i rastjerali milijune njezinih stanovnika i na kraju prionuli poslu koji je bio stvarni cilj sirijske apokalipse – njenoj podjeli. Jer, sve što se trenutno u Siriji događa zapravo je usmjereno na konačnu podjelu zona utjecaja u Siriji između vanjskih sila uz pomoć njihovih sirijskih posrednika.

Sadašnji učinak složene kombinatorike kojom je proveden posljednji čin podjele Sirije na zone pod neposrednom vojnom kontrolom velikih sila i njihovih regionalnih posrednika, kao i na zone političkoga i ideološkog utjecaja rezultirao je dobicima za sve uključene vanjske igrače, s tim da je američka vanjska politika napuštanjem kurdskih saveznika pokazala svoju nepouzdanost i drastično umanjila svoj kredibilitet. Ruska strana tek treba izračunati koliko je geopolitički profitirala, a koliko je dugoročno izgubila na uvjerljivosti i slici dobroćudne velesile koja se na Bliskom istoku bori protiv zlih ekstremista i njihovih vanjskih sponzora. Njihov dogovor s Turskom o praktičnoj podjeli sjeverne Sirije, kodificiran sporazumom iz Sočija, uz suglasnost SAD-a, i posredna suradnja sa sunitskim islamističkim skupinama koje podupire Turska opako ugrožava sliku koju je Moskva o svojoj bliskoistočnoj politici dugo pokušavala izgraditi.

Potpuno je razvidno da su u dogovoru o protjerivanju Kurda iz sjevernih dijelova Sirije i komadanju Sirije cijelo vrijeme sudjelovali svi umješani vanjski igrači, a spoznaja o tome polako ali sigurno otkriva stvarni karakter ruske politike i ukazuje da se njihovi motivi angažmana na Bliskom istoku nimalo ne razlikuju od američkih i europskih. I jedni i drugi ostvarili su probitke za svoje regionalne interese, ali su ipak i opasno ugrozili sliku svoje politike u javnosti i doveli u pitanje njezinu uvjerljivost.

Dakako veliko je pitanje je li im u ovom povijesnom trenutku do te uvjerljivosti uopće stalo, jer su moguće dosegli razinu globalne moći kada im uopće nije važno što o njima i njihovim postupcima misle drugi, slabiji od njih.

Da je uistinu riječ ne samo o međusobnom načelnom političkom dogovoru o podjeli zona utjecaja i prisutnosti u Siriji nego i o postojanju zajedničkog operativnog plana govori činjenica da nad teritorijem nesretne Sirije lete i borbeno djeluju zrakoplovstva Sirije, SAD-a, Rusije, Turske, Irana, Velike Britanije, a povremeno Francuske i Njemačke, te Izraela, koji ne obavljaju samo izvidničke zadaće nego se upuštaju u ozbiljna borbena djelovanja. Takva situacija traje već mjesecima i godinama bez ijednog ozbiljnog incidenta, osim turskog rušenja ruskog zrakoplova u vrijeme dok međusobni dogovor još nije bio postignut. Da ne postoji međusobna koordinacija letova i da se ne obavlja redovita razmjena identifikacijskih kodova, u tako gustom zračnom prometu iznad Sirije došlo bi do mnoštva incidenata i bliskih susreta, pogrešnih identifikacija i moguće direktnih zračnih okršaja. Bez koordinacije i razmjene podataka odnosno zajedničkog operativnog plana djelovanja masovni borbeni letovi zrakoplova gotovo deset država ne bi bili mogući.

Jedina sila koja u ovome trenutku u Siriji nije ništa izgubila, a dobila je toliko da može slobodno slaviti trijumf je Turska.

Njezina politika uspjela je u sučeljavanju najmoćnijih svjetskih sila, poigravajući dvostruke igre sa svima i pritiskajući ih pa i ucjenjujući svojim opcijama djelovanja, ne samo se vojno nametnuti u Siriji nego i zauzeti poziciju nezaobilaznog čimbenika sirijske i bliskoistočne dinamike. Njezine trupe su napokon uz suglasnost svih ostalih igrača na teritoriju Sirije iz čijih su sjevernih dijelova uspjeli protjerati Kurde, koji su mogućnošću stvaranja svoga nacionalnog državnog entiteta ugrožavali tursku suverenost.

Fizička prisutnost u Siriji samo je dugo priželjkivani prvi korak Ankare k uspostavi trajne prisutnosti i projekcije turskih interesa na bliskoistočnom dijelu nekadašnjeg Osmanskog carstva. Pritom, za razliku od drugih aktera ništa nije izgubila na kredibilitetu svoje vanjske politike jednostavno zato što se nije skrivala iza floskula o širenju demokracije, borbe protiv islamističkog terorizma ili zaštiti suverenosti arapskih država, nego je svoju vanjsku politiku potpuno jasno i nedvojbeno iskazala kao želju za obnovom svoga utjecaja na svim prostorima na kojima se nekada prostiralo Osmansko carstvo. U knjizi „Strateška dubina,međunarodni položaj Turske“ (Stratejik Derinlik & Türkiye’nin Uluslararası Konumu), koja je postala doktrinarni dokument turske politike i temelj vanjskopolitičkog djelovanja, čelnik katedre za međunarodne odnose Beykent sveučilišta u Istanbulu dr. Ahmet Davutoğlu, nekadašnji ministar vanjskih poslova, a kasnije turski premijer, smijenjen nakon raskola s Erdoganom, jasno je izrekao: „Obrana Istanbula i istočne Trakije počinje od Jadrana i Sarajeva, a obrana Anadolije i Erzuruma kreće od sjevernog Kavkaza i Groznog“.

Na konferenciji pod nazivom „Osmansko naslijeđe i muslimanske zajednice Balkana danas“, održanoj u Sarajevu u listopadu 2009. godine, Davutoglu, tada ministar vanjskih poslova, još konkretnije iskazuje ambicije turske vanjske politike kada kaže: “Napravit ćemo Balkan, Kavkaz, Bliski istok, zajedno s Turskom centrom svjetske politike u budućnosti. To je cilj turske vanjske politike i mi ćemo to postići.“

Davutoglu u knjizi, a turska politika u stvarnosti repozicionira Tursku iz periferije međunarodnih odnosa do centra zbivanja na raskrižju svijetova i kultura Istoka i Zapada, između Europe, Bliskog istoka i Azije, na povijesnoj prostornoj i idejnoj poveznici abrahamskih religija, na pomorskim poveznicama Sredozemlja i Crnog mora, na vratima Euroazije – ukratko na područje nekadašnjeg Osmanskog carstva. Turska je, prema Davutoglu, njegov prirodni nasljednik odakle proizlazi i njezina strateška dubina koju definira kao spoj geostrateškog položaja države i njezine povijesne dubine. Strateška dubina Osmanskog carstva, kada bi se danas ponovno utjelovilo u obliku turske države ili barem isključive turske interesne zone, na što Davutoglu u knjizi zapravo cilja, bila bi nemjerljiva. Iznimni geopolitički položaj takvog državnog ili paradržavnog entiteta na vanjskom obodu Euroazije, koji bi kontrolirao ne samo Bospor nego i Sueski kanal i njegovo povijesno naslijeđe kulturnih veza s Balkanom, Bliskim istokom i Središnjom Azijom stvorio bi od njega super državu globalnog strateškog značaja. Turska, kao obnovitelj takvog carstva, na Osmalijskom geopolitičkom prostoru, koje je nekada objedinjavalo muslimanski korpus imala bi potencijal postati predvodnicom sunitskog islamskog svijeta.

Američko i savezničko ratno prekrajanje Bliskog istoka pokrenuto revolucijama tzv. Arapskog proljeća širom je otvorilo vrata efektivnoj realizaciji turskih geostrateških ciljeva definiranoj u doktrini „strateške dubine“. Turska je imala spremne sve preduvijete za brzi prelazak iz pasivnog modaliteta djelovanja u agresivno diplomatsko, pa i vojno promicanje ciljeva svoje geostrategije. Turska je jasno stavila do znanja i svojim saveznicima i svojim protivnicima koliko je, zapravo, geopolitički moćna i da su ključevi rata i mira na prostorima na kojima se prostire njezin utjecaj, uključujući i dijelove Bliskoga istoka, u njenim rukama. I Rusija i Zapad bili su svjesni instrumenata koje Turska može uporabiti u promicanju svojih interesa. Njezin značaj je posebno narastao nakon ruske vojne intervencije u Siriji jer je SAD-u i saveznicima postalo jasno da je upravo ona njihov najznačajniji adut protiv ruske politike.

Turska kontrolira Bospor i Dardanele, jedini izlaz ruske flote iz Crnog mora prema Sredozemlju. Prema Konvenciji iz Montreuxa iz 1936. godine Turska može potpuno zatvoriti tjesnace za brodove države s kojom je u oružanom sukobu, i početkom sirijske krize odmah je uputila prijeteće signale Moskvi, a zatvaranje Bospora za ruske brodove onesposobilo bi rusku Crnomosrku flotu i otežalo operacije u Siriji.

Turska je, tako, postala središnja os oko koje se prelamaju sve bliskoistočne geopolitičke silnice. Bliska saveznica iz NATO-a kao geopolitički subjekt s političkim, vojnim, kulturološkim i vjerskim atributima Osmanskog carstva i efektivnom kontrolom prostora koji povezuje Europu, Afriku i Aziju uključujući i strateške tjesnace Bospor i Dardanele i Sueski kanal, riješila bi većinu problema američke bliskoistočne strategije i omogućila planirano prenošenje težišta djelovanja prema južnim dijelovima Rusije, Iranu i, konačno, prema Kini. Ona je po mnogima „dragulj u kruni NATO-a“. Zaklinjući se na apsolutnu vjernost NATO saveznicima ona je to isto tražila od njih s očitom namjerom iznuđivanja ustupaka za svoju vlastitu dugoročnu politiku. Sličnom metodologijom u svezi tzv. migracijske krize, Turska, koja efektivno kontrolira migracijska kretanja u Europi, u šahu drži cijelu Europsku uniju, neprestano je prisiljavajući na ustupke u korist njene dugoročne politike.

Ulozi su ogromni, ali turska politika hladno procjenjuje da se više ne može povući iz igre, da je previše daleko otišla i da bi svako povlačenje uzrokovalo politički slom na unutarnjem političkom planu i krah cijele geopolitičke doktrine.Turska neće nikada dragovoljno pristati na kurdsku državu, niti se odreći ostvarenih probitaka neosmanske vizije, kojoj je put otvorilo američko i savezničko rušenje geopolitičkog ustroja Bliskog istoka.

Pokušavajući premostiti kurdski rascjep svoje i američke politike svjesno se kreće po samom rubu geopolitičke provalije. Pasivno promatranje stvaranja kurdske države i agresivno uplitanje u sirijski rat za Ankaru je jednaki rizik. Stvaranje Kurdistana vodi slomu vladajuće turske politike jednako kao i mogući vojni neuspjeh u sirijskom ratnom kaosu. Stoga ovako postavljena turska politika može se održati samo agresivnim nastupom. Ona je, ustalom, tako i kreirana, kao silovita – kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu. Slikovito rečeno, prestane li okretati pedale bicikl turske politike će pasti. To je tajna naizgled neurotične i agresivne turske politike. Pogrešan vanjski dojam stvara njena svjesna igra na visoke rizike i ogromne uloge. Povlačenje iz igre više nije moguće, a gubitak bi Ankaru doveo do geopolitičkog pada epskih razmjera.

Stoga turska volja da sa svojih južnih granica potisne kurdske vojne formacije, ali i posredno kurdsko stanovništvo nije samo motivirana obrambenim ciljevima usmjerenim na osiguranje vlastitog teritorija, nego i sastavni dio dugoročne geostrateške obnove utjecaja Osmanskog castrva na bliskoistočnom krilu djelovanja turske politike.

Očita postignuta suglasnost svih globalnih sila koja imaju utjecaj na sirijska zbivanja, bila ona eksplicitno izražena ili prikrivena, zamaskirana neučinkovitim prosvjednim notama i neuvjerljivim prijetnjama sankcija, stoga je istinski trijumf turske vanjske politike predvođene predsjednikom Recepom Tayyip Erdoganom i njegovim političkim krugom.

Turska je za daljnji nastavak svojih dugoročnih strateških interesa morala eliminirati kurdsku vojnu i političku moć kao regionalnog saveznika SAD-a i Zapada, izbaciti je iz igre i eliminirati kao prijetnju i prepreku svojim bliskoistočnim ambicijama. I savršeno su to odigrali. Ne samo da su umanjili kurdsku vojnu moć i politički utjecaj nego su ucjenom Amerikanaca i Zapada, istovremeno koketirajući s Rusima, u zamjenu dobili zapadnu – uistinu teatralnu izdaju kurdskih saveznika.

Kurdsko gađanje kamenjem američkih vozila dok se povlače s teritorija koje kontroliraju kurdske formacije i na kojima živi kurdsko stanovništvo simbolički je označilo ono što Ankara pokušava već cijelo desetljeće – slom kurdsko- američkog savezništva ili barem njegovo izbacivanje iz funkcije na duže razdoblje. U pozadini pritiska na svoje partnere u NATO-u, Washington i europske saveznike, krije se i u suštini bizarna nabava protuzračnih sustava S-400 od Rusije koji se uopće ne uklapaju u tehnološku strukturu turske vojne moći, a njihovo posjedovanje daleko je iza značaja potrebe pribavljanja najmodernijih američkih zrakoplova F-35 za turske zračne snage čiju isporuku Turskoj Amerikanci, kao odgovor na kupnju oružja iz Rusije, dovode u pitanje. No potrošiti nekoliko milijardi dolara za S-400, oružje ucjene vlastitih saveznika koje zapravo samo simbolizira prijetnju upućenu SAD-u i saveznicima iz NATO-a u cilju iznuđivanja potpore vlastitim geopolitičkim interesima za Ankaru je bila isplativa opcija. Prijetnja interesnim povezivanjem s Rusijom na američku politiku, htijela ona to priznati ili ne postigla je učinak. I Washingtonu i europskim saveznicima iz NATO-a Turska je u više navrata različitim postupcima ukazivala na svoje adute – efektivnu i međunarodno priznatu kontrolu na tjesnacima Bosporom i Dardanelima, kao jedinom pristupu Crnom moru, kao i na svoju sposobnost učinkovitog utjecaja na migracijska kretanja prema Europi.

Turska je, kao i Grčka, država čija se stvarna moć zasniva na geopolitičkom položaju i savezništva sa njima SAD i Zapad nikada se ni pod koju cijenu neće odreći, što jednostavno znači da će u konačnici uvijek biti u većoj ili manjoj mjeri udovoljeno turskim geoekonomskim i geopolitičkim interesima, tim prije što se turska politika vješto prilagođava dinamici američke i europske vanjske politike.

Igrajući na tu kartu Turska je uspjela dobiti suglasnost svih ključnih aktera bliskoistočnih zbivanja za direktnu vojnu intervenciju u Siriji i dugoročno strateško pozicioniranje na bliskoistočnim prostorima. Pritom je i američku i europsku i rusku vanjsku politiku na izvjestan način i ponizila jer su direktnim i prešutnim sporazumima s Turskom pokazali ne samo svoju neuvjerljivost nego i pred javnošću otvorili pitanje svojih stvarnih motiva djelovanja na bliskoistočnim prostorima. Ankara ih je, napokon, sve uspjela dovesti na bal kurvi, gdje je svatko, htio to ili ne, bio prisiljen javno pokazati svoje atribute.

Autor: Mario Stefanov / 7Dnevno

ZADNJE VIJESTI