7DNEVNO: Nisu Tuđman i Milošević dogovorili podjelu BiH u Krađorđevu, to je učinila MZ u Daytonu

KARAĐORĐEVO - Sastanak između dr. Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu postao je jedan od najvećih mitova devedesetih godina, a o njemu se raspredaju priče i dan danas. Sastanak je održan 25. ožujka 1991. godine u navedenom Karađorđevu, mjestu nedaleko od Bačke Palanke u Vojvodini, a postao je simbol za napade na Tuđmana i Miloševića u Hrvatskoj, Srbiji i BiH. O famoznom sastanku koji su srpski mediji još onda okarakteririzairali kao tajni, iako to nije bio, napisano je toliko članaka, analiza i knjiga da ih se ne može ni pobrojiti. Glavna teza koja se vukla, i još uvijek se vuče, bila je da su se predsjednici Hrvatske i Srbije dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine.

Točne teme razgovora nikad nisu do kraja obznanjene u javnosti te su i danas tajna. Srpski, te većina hrvatskih političara, inzistiraju kako nije postojao nikakav (čvrsti) dogovor. Bošnjački pak političari mahom optužuju da su dvojica vođa tom prilikom dogovarali podjelu teritorija BiH. I međunarodna zajednica je, pazite, tri godine kasnije počela naveliko špekulirati o „sporazumi i podjeli“. Naime, odmah nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma između Hrvatske i BiH, kojim je završen hrvatsko-muslimanski rat u BiH i utemeljena Federacija BiH, američki ministar vanjskih poslova Zimermann je u javnost pustio priču o podjeli BiH. Cijelu priču dodatno su „začinili“ Britanci kada je 1995. Ashdown objelodanio postojanje famozne salvete na kojoj su navodno Tuđman i Milošević crtali granice hrvatskog i srpskog dijela BiH. Ove teze govore o tome da je Milošević na tim pregovorima zahtijevao sve teritorije na kojima su Srbi imali većinu. To je uključivalo npr. istočnu i zapadnu BiH. Po toj logici bi Tuđman i njegovo vodstvo osigurali dio BiH za Hrvate. Taj se dio prvenstveno odnosio na zapadnu Hercegovinu gdje su Hrvati imali apsolutnu većinu. Između takve proširene Hrvatske i proširene Srbije bi trebala biti mala muslimanska državica.

Po gore navedenom ispada da su Tuđman i Milošević u biti dogovorili rat u Bosni i Hercegovini, što je ipak van svake pameti. Iz danas dostupnih dokumenata vidi se da je Tuđman u nekim opcijama računao na pripojenje nekih dijelova BiH Hrvatskoj, ali samo u slučaju da velikosrpska agresija tu zemlju (onda pokrajinu) izbriše sa zemljopisne karte.

Uostalom navedeni sastanak održao se u ožujku 1991., a u to doba Jugoslavija je formalno još postojala (25. lipnja 1991. Slovenija proglašava neovisnost i upada u kratki tzv. 10-dnevni rat).

Dokazi za dogovoreni rat i podjelu Bosnu i Hercegovine ne postoje, a i zdrav razum nameće sljedeće pitanje: Ako su se dogovorili, zašto je došlo uopće do agresije na Hrvatsku? Dogovor bi upravo to isključio, te podrazumijevao skupno djelovanje Hrvatske i Srbije protiv Bosne i Hercegovine. Uostalom, Hrvatska tada, u ožujku 1991. godine, Miloševiću uopće ne bi mogla predstavljati ravnopravnog partnera za razgovor o pothvatu takvih razmjera. Kao najvažnije istaknimo da je ondašnji plan Miloševića i njegove velikosrpske klike bio okupacija cijele BiH, kao i dvije trećine Hrvatske, što navodni dogovor o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije čini apsurdnim. Uostalom, Hrvoje Šarinić, tada savjetnik Franje Tuđmana za vanjske poslove, koji je ujedno bio nazočan tom sastanku, izričito je u više navrata porekao postojanje bilo kakvog dogovora koji bi vodio podjeli BIH s Miloševićem.

Ipak, kada je izbio rat između muslimana i Hrvata u BiH ovaj razgovor dobio je mitske dimenzije na sve tri strane, a kako smo naveli uskoro ga je počela koristiti i međunarodna zajednica kao argument pritiska na Hrvatsku. Na žalost, ovaj sastanak godinama je u „uporabi“ raznih domaćih politčara u međusobnim obračunima, u čemu prednjače Vesna Pusić i bivši predsjednik Mesić.

Na kraju navesti ćemo jednostavne činjenice. Početkom devedesetih godina svima je bilo jasno da se Jugoslavija, koju su zagriženi komnisti željeli sačuvati pod svaku cijenu, a velikosrbi iskoristiti priliku za ostvarenje svog sna – stvaranje „Velike Srbije“, raspada. U to doba započela je i velikosrpska pobuna u Hrvatskoj pa je Tuđman zatražio sastanak s Miloševićem u kolovozu 1990. da se pokušaju dogovoriti o mirnom rješenju razlaza. Naime, tada je JNA već razoružala hrvatsku Teritorijalnu obranu, a hrvatskom vodstvu nije preostalo ništa drugo, nego pod svaku cijenu što je moguće više odgoditi početak sve izvjesnije agresije Srbije i JNA. Nakon toga početkom održan je cijeli niz bilateralnih razgovora Predsjedništva SFRJ o budućnosti države, ali do nikakvih dogovora nije došlo.

Tuđman je tada zagovarao nepromjenjivost republičkih granica, a kao odgovor na tezu o “pravu naroda”, koju su forsirali Srbi, isticao je da će u tom slučaju i Hrvatska tražiti teritorije na kojima žive Hrvati. Uglavnom svi ti razgovori dogovori i slično pali su u vodu kada je Milošević odlučio zaigrati na „sve ili ništa“ te pokrenuo niz ratova koji će u konačnici završiti totalnim srpskim fijaskom.

Upravo su ratovi, a ne famozni sastanak u Karđorđevu, odredili sudbinu BiH. Ta država podijeljena je sporazumom u Daytonu, na Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine. Posljedice ovog neviđeno glupog sporazuma osjećaju se i danas. Njime je ozakonjeno etničko čišćenje od strane Srba koji u postali i privilegirani narod u toj državi, dok su Hrvati ostali obespravljeni neravnopravnim ustavnim položajem.

Za zaključak, logika je jasna Bosna i Hercegovina nije podijeljena na „salveti“ Tuđmana i Miloševića već u Daytonu pod pritiskom međunarodne zajednice koja i danas „vedri i oblači“ tom nesretnom državom.

Franjo Tuđman i Slobodan Milošević satali su se točno 48 puta – od prvog sastanka 25. siječnja 1991. kad je prije sjednice Predsjedništva SFRJ održan susret hrvatskog i srpskog izaslanstva o krizi u SFRJ, pa do 48. susreta 14. prosinca 1995. u Parizu na „Svečanosti potpisivanja mirovnog sporazuma o BiH“.„U četiri oka“ sastali su se samo dva puta – u Karađorđevu (25. ožujka 1991.) i Tikvešu (15. travnja 1991.). O oba sastanka izvijestila je HINA, dakle nisu bili tajni.