7DNEVNO: Povjesničar Igor Vukić dokazao da Jasenovac nije bio logor smrti

Autor: Tvrtko Dolić / 7Dnevno

ZAGREB - Knjiga "Radni logor Jasenovac" Igora Vukića je neprocjenjivo znanstveno djelo, sažetak dostupne historiografske i dokumentacijske građe o radnom logoru Jasenovac. Za razliku od znanstveno odsutnih profesionalnih antifa, povjesničar Vukić nam ne iznosi svoj osobni dojam o Jasenovcu, nego znanstveno pošteno rekonstruira taj naš kazamat, na temelju historiografskih izvora, izjava svjedoka i stotina kutija i fondova dokumentacijske građe o Jasenovcu iz Hrvatskog državnog arhiva. Ako želite prepoznati što se dogodilo u NDH, trebate pročitati knjigu Igora Vukića više puta. Ili prekopajte istu povijesnu građu, ako za to nađete dovoljno vremena i volje.

Vukićeva knjiga svojim nevjerojatnim viktimološkim sadržajem prelazi okvire teme Jasenovca kao logora. Može se gledati kao šire svjedočanstvo o prostoru i vremenu u koje smo bačeni i zatočeni. Vukićevo povijesno djelo na planu potiskivanja namjenske, privatizirane povijesti, istovremeno je njegov dobronamjeran pokušaj da rušenjem napuhanih mitova stvori uvjete za podnošljiv suživot, kako u RH i BiH, i u našem susjedstvu, tako i unutar labradorski podijeljene hrvatske nacije i Lijepe naše. Ovdje prenosim neke fragmente knjige Igora Vukića koji iritiraju aktiviste monstruozne kampanje da se njemačka i talijanska odgovornost za Holokaust prevali na Hrvate i Poljake. Citate koje je istrgnula Mirjana Kasapović navodim nešto šire, da tako onemogućim njenu nekorektnu reinterpretaciju i obezvrijeđivanje dokumentiranih izjava svjedoka.

(str. 18-20) Od većine podataka o broju zatočenika u Jasenovcu u jesen 1941. znatno odudara jedino podatak iz dopisa Židovske bogoštovne općine Zagreb, upućen sredinom prosinca 1941. Državnom ravnateljstvu za ponovu. U tom dopisu traži se novac za uzdržavanje 4.000 interniraca u Jasenovcu. Taj je broj možda bio odjek najave da će u Jasenovcu biti izgrađeno veliko naselje za internirane Židove iz cijele tadašnje Hrvatske, pa je općina zatražila i veći iznos za podmirivanje budućih troškova. Nešto ranije, 13. listopada 1941. zagrebački židovski odbor koji je bio prisiljen organizirati prikupljanje novca i dragocijenosti od Židova (Odbor za podavanje u stvari Židova, glasio je službeni naziv) dobio je nalog da napravi elaborat o osnivanju “Posebnog židovskog naselja (rezervata)” (HDA, Ravnateljstvo ustaškog redarstva, Židovski odsjek). Odbor je na brzinu, prema usmenim uputama ustaškog redarstva, napravio nacrt naselja kojem bi uprava bila u Zagrebu, pod nadzorom Ministarstva unutarnjih poslova. Naselje bi imalo određenu autonomiju i slobodan vjerski, kulturni i privredni život. “U naselju bi bilo oko 20.000 ljudi, odnosno 5-6 tisuća kućanstava”, procijenio je odbor. O ideji za osnivanje židovske samouprave u Jasenovcu i okolnim selima, govorio je poslije rata i Hinko Mann, jedan od čelnika židovske zajednice (HDA, ZKRZ-GUZ, kut. 10, mikrofilm Z-2942). Mann je kazao da su na izradi elaborata za naselje bili angažirani dr. Dragan Rosenberg, Hinko Gottlib i Hans Hochsinger. Nacrt elaborata bio je gotov za dva dana, rekao je Mann.

Od stvaranja i proširivanja takvog naselja na kraju nije bilo ništa. Iz ustaškog redarstva stigla je preporuka da se obustavlja rad na toj zamisli. Ideju o gradnji većeg židovskog naselja spominje i izaslanik Svete Stolice pri Biskupskoj konferenciji Hrvatske, opat Giuseppe Ramiro Marcone, koji je u Zagreb došao u srpnju 1941. U ljeto 1942. Marcone se susreo s Eugenom Kvaternikom. Nakon što su njemački predstavnici zatražili da svi Židovi s teritorija Hrvatske budu deportirani u njemačke logore, Kvaternik je Marconeu predložio da Vatikan posreduje kako se ne bi proveo taj nalog. “Mogli biste predložiti da svi hrvatski Židovi budu sabrani na jedan otok ili jedno područje Hrvatske, gdje bi mogli živjeti u miru”, prenio je opat Marcone u svom izvještaju Kvaternikove riječi (Jure Krišto, Sukob simbola, Zagreb 2001, str. 292). Zatočenici koji su u jesen 1941. bili u Jasenovcu sjećaju se da im je povjerenik za logore Vjekoslav Maks Luburić nekoliko puta govorio da će se logor pretvoriti u autonomno naselje u kojem će Židovi raditi i tako biti “korisni domovini”. Đuro Schwartz rekao je ispitivačima ZKRZ-a da je 7. listopada u Krapju Vjekoslav Luburić zatočenicima održao “stilistički dobar govor o novom logoru koji se uređuje u jasenovačkoj ciglani. Luburić je isticao da će zatočeni Židovi tu moći dovesti obitelji, da će dobivati novine i imati relativno miran život. Govorio je da su u prošlosti Židovi dobro živjeli s Hrvatima, da Hrvati nisu zaboravili dva Franka i da nije volja ustaša i Zagreba da se sa Židovima loše postupa. (mikrofilm Z-2942)”… Bjelovarčanin Oto Breyer … je kamionom vozio hranu za zatočenike u Krapju i na ciglani. U logorskoj upravi vidio je nacrte prema kojima se Jasenovac trebao pretvoriti u moderan grad s velikim građevinama (HDA, ZKRZ-GUZ, kutija 62).

(21-23) Uoči dolaska ustaša, u jasenovačkoj ciglani i ostalim proizvodnim objektima na Bačićevom posjedu, bilo je zaposleno stotinjak radnika. Oni su postupno otpušteni i zamjenjivani zatočenicima, ispričao je Josip Tomaš, zaposlenik ciglane, istražiteljima ZKRZ-a poslije rata (HDA, ZKRZ-GUZ, kutija 261, 13517, 13518). Na poslu su, uz ostale, zadržani Milan Miljenović, blagajnik ciglarskog poduzeća, pisar Milan Ćukac, strojar Slavko Metleš, radnici Joza Mačković, Mijo Šepović, Stipe Dragić, Ernest Vist i Stjepan Ribić. Osim Ribića, koji je bio rodom iz Ivanca, ostali su bili iz Jasenovca, Miljenović i Metleš bili su pravoslavci, odnosno Srbi. Tomaš kaže da je sa zatočenicima često išao na sječu drva u šume oko sela Košutarice i Jablanca. Prema izjavi bivšeg logoraša Miroslava Auferbera, pilanu u logoru vodio je Marko Spitzer iz Kopanice, a za upravitelja logorske ekonomije postavljen je Feldebauer iz Savskog Marofa. Za ciglanu je prvo bio zadužen inženjer Veljković, a zatim izvjesni Stern sa zamjenikom Srećkom Hirschlom iz Bjelovara.

Feldbauer je motociklom obilazio polja izvan logora na kojima su radili zatočenici, s pratiocem i naoružan revolverom. Umro je u lipnju 1942. od pjegavog tifusa, rekao je Auferber (HDA, ZKRZ-GUZ, kut. 10). Na prijedlog zatočenika Silvija Alkalaja osnovana je radionica za obradu kože u zidanoj zgradi u samom mjestu Jasenovac. Obrtnik Simon Wamoscher inicirao je osnutak radionice za izradu četaka i kistova… “Vodograđevni ured je trebao izgrađivati barake, isušivati močvarno tlo, a logor je trebao dati radnu snagu”, rekao je zatočenik Hinko Singer (HDA, ZKRZ-GUZ, kutija 11, mikrofilm Z-2943). (Tekst uz fotografiju na 23. stranici): Jasenovac je bio radni logor za aktivne protivnike NDH. Među njima je bilo najviše Hrvata, te nešto manje Muslimana i Srba. Uz njih je tu bila skupina Židova izuzeta iz deportacija kojima je bila zahvaćena glavnina židovske zajednice na području NDH pod njemačkim utjecajem.

(57-66 skraćeno) Početkom 1942. dopremljeno je šest montažnih baraka njemačke proizvodnje 24 x 6 metara. Zatočenici su dobili bolju hranu kako bi barake bile na vrijeme gotove. U proljeće se ponovno pušta u pogon predratna pilana, a počele su se osposobljavati i druge radionice u tvornici lanaca. “Za 15 dana logor je kao nekim čarobnim štapićem dobio novu sliku koja je trebala biti prihvatljiva članovima komisije”, ispričao je Vukašin Žegarac u Beogradu 10. travnja 1942., netom po puštanju iz jasenovačkog logora. Međutim, 5. veljače strijeljano je 16 zatočenika, o čemu je napravljen i zapisnik: “Zatočenici komunisti” su pripremali bijeg i napali stražara. Strijeljanju su nazočili predstavnici kotorske vlasti i općinski liječnik, a smrt kažnjenika utvrdio je logorski liječnik Gustav Leimdörfer (HDA, ZIG NDH, I-96, kutija 72).

Prema izvještaju Petra Lungova, atašea za tisak bugarskog poslanstva u Zagrebu, u logoru radi sveukupno 800 ustaša, od kojih je stalno prisutno oko 300, a ostali su na odmoru ili na terenu, tj. u pokrajini (Bosni) gdje ratuju protiv četnika (CDA – Središnji arhiv Republike Bugarske, F.176 k, op.8, a.e. 1153, str. 46-55). Među ostalim, u kartotekama je svakom zatočeniku uz osnovne osobne podatke upisana njegova stručnost, rok izdržavanja kazne i ponašanje u logoru. “U logoru Jasenovac smješteno je oko 1.500 ljudi. Logori za žene odvojeni su od onih za muškarce.” U željezarsku radionicu dovezeni su strojevi iz različitih dijelova zemlje, posebno iz Bosne – zaplijenjeni nakon borbi s četnicima – i spojeni na način da je stvorena gotovo cijela tvornica željeza. Židova u svim radionicama je najviše. Oni loše izgledaju, iscrpljeni su i blijedi. Kao što su nam objasnili razlog tome je što nisu navikli na fizički rad. Naprotiv, Srbi i Hrvati-komunisti izgledaju dobro, živahno i rumeno. Svugdje, u svim radionicama, posao vode osobe koje su među sobom izabrali zatočenici. Jedna od izgrađenih baraka je bolnica. Liječnici i medicinske sestre isto su zatočenici.

Postoji i nešto kao stomatološka ordinacija. Kuhinja logora je u posebnoj baraci. Ona je i blagovaonica. Druga prostorija služi i kao klaonica, za skladištenje mesa. Tu su i staje za krave, ovce, farma svinja, kokošinjci, sušara za meso, pekarnica itd. “Privremeni zapovjednik logora (poslan iz Zagreba kako bi logor organizirao) – Maks – iznio je detalje za širenje logora, prema kojima će nastati gotovo cijeli grad i prebacit će se i na drugu obalu Save – vojarne, stambene zgrade, gospodarske zgrade, povrtnjaci, polja pšenice – postići puna samodostatnost. Maksov pomoćnik Ljubo bavi se poslovnom stranom logora, posebno s proizvodnjom. Prilikom odlaska iz logora, jedan ustaša nam je skrenuo pažnju na dva mala spomenika u dnu vježbališta. To su bili grobovi desetorice ustaša koji su prekršili prisegu i kažnjeni su strijeljanjem.” – među ostalim je zapisao Petar Lungov.

(69-74 skraćeno) U antifa propagandnoj publikaciji “Jasenovački logor” iz 1942. (Pretisak NIP Glas Banja Luka, 1974.) navodi se kako je u Jasenovcu bilo 1.500 zatočenika, i da su zbog brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu, grah i kukuruznu puru sa svinjetinom. Dan nakon odlaska komisije, pušteno je 13 Srba, koji su 30. ožujka 1942. vlakom otpremljeni za Beograd. Prema sjećanju logoraša Ante Miletića, u proljeće 1942. logorašima je za doručak služena “kukuruzna kaša, za ručak kuhana repa i kupus, a za večeru krumpir i juha od krumpira. Za ručak je katkad bilo i konjskog mesa”. (Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga 1, str 152 – dokument se nalazio u arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, London-7, 301789-92). Hinko Singer kaže da je vruća kukuruzna kaša zimi vrlo prijala, a često su dobivali i govedsku juhu od skuhanih goveđih kostiju (HDA, ZKRZ-GUZ, kutija 11). Radilo se do 12 ili 12.30 i onda je slijedio ručak. Pola litre graha, a za večeru bio bi kupus s kuhanim kostima i krumpir pečen u ljusci, s malo soli. Dobro su prolazili zatočenici koji su bili raspoređeni na ekonomiji kod grupnika Kerpnera. Tamo je bilo više mesa, soli, mlijeka. Prema Miletiću, pečeni komadi mesa stizali su zatvorenicima od kuće u glinenim posudama napunjenim svinjskom masti da se meso ne pokvari.

(148-157) Najviše Srba ili pravoslavnih stanovnika NDH, kroz logore Jasenovac i Stara Gradiška prolazi 1942. nakon bitke na Kozari. U različitom historiografskom gradivu se navodi da je bilo više od 60.000 zarobljenih. No, u izvještaju od 23. srpnja 1942. kojega nakon bitke njemačkom veleposlanstvu šalje Heribert von Troll – Obergfell, zamjenik poslanika Siegfrieda Kaschea, navode se niže, umjerenije i vjerojatno točnije brojke. U izvještaju stoji da je od 5.000 partizanskih boraca na Kozari poginulo oko 3.500, a 300 je nakon zarobljavanja strijeljano prema odlukama prijekih sudova. Zarobljeno je, te u logore i sabirne centre dovedeno 9.000 muškaraca i 23.000 žena i djece. Oko 2.300 muškaraca poslano je u zemunski logor, a 5.000 izravno na rad u Treći Reich. Oko 7.000 – 8.000 smješteno je u sabirne logore i dječje domove. Ostatak je raspoređen po selima Srijema i Slavonije za žetvene radove, piše u izvještaju (Krizman, NDH između …, str. 363).

U izvješćima Glavnog stožera domobranstva od 30. kolovoza 1942. navedeno je da je ukupno u bitkama u zapadnoj Bosni poginulo 4.732 partizana, a zarobljeno 12.207 muškaraca. Tu su i podaci o transportiranju tih zarobljenika u Njemačku. Primjerice, 12. srpnja iz Dubice poslano je oko 1.000 ljudi u Zemun, odatle su otišli na rad u Njemačku. Dva dana kasnije iz logora i zarobljeničkih sabirališta otpremljene su vlakom 2.374 osobe u Zemun, a 1.589 ih je otišlo vlakom izravno na zapad, u Njemačku. U pravcu Zemuna upućeno je 15. srpnja 1.400 zarobljenika i zarobljenica, itd. Dio zarobljenih na Kozari, kako stoji u izvješću njemačkog poslanstva, proslijeđen je na rad u Slavoniju. Prema jednoj ispravi mjesnih hrvatskih vlasti, bilo je tamo preseljeno više od 10.000 osoba (Miletić, Koncentracioni logor, str. 244)…

Nasuprot tome, mogu se naći mnoge činjenice koje govore da je djecu koja se zatekla u logoru nastojao zbrinuti široki krug ljudi i ustanova, počevši od vlasti NDH, preko Karitasa Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskog crvenog križa do brojnih volontera, običnih hrvatskih građana i obitelji… Stožerna osoba cijele akcije zbrinjavanja bio je Kamilo Brössler (ili Bresler, kako se navodi u mnogima ispravama), humanitarac visokih moralnih načela…, savjetnik u Odsjeku brige za obitelj i djecu u Ministarstvu udružbe… Za akciju pomoći u zbrinjavanju kozaračke djece Brössler je angažirao mnoge zdravstvene radnike, predstavnike crkvenih redova, voditelje škola za medicinske sestre i odgajatelje, te volontere, kao što su bili Diana Budisavljević i drugi. (HDA, fond Diana Budisavljević, kutija 3, mapa 1). Djeca su bila smještena u Koprivnici, Ludbregu, Sisku i okolici, Kutini, Petrinji, Sunji, Kašini, Zelini, Vugrovcu, Sesvetama, Zlataru, Križevcima, Vrbovcu, Vukovaru, Đakovu, Goli, Đelekovcu, Novskoj, Lipiku, Velikom Taboru, Velikoj Gorici, Dugom selu, Kloštar Ivaniću, … Preko Karitasa je samo u 1942. u Zagrebačkoj biskupiji i Đakovačkoj biskupiji smješteno (kolonizirano, kako se tada govorilo) 5.124 kozaračke, pravoslavne djece… U Zagrebu je u obiteljima udomljeno oko 600 djece… Kamilo Brössler, dužnosnik Ministarstva udružbe, u Jastrebarskom je organizirao skupinu od šezdesetak članova: liječnika, medicinkih sestara i časnih sestara milosrdnica. Na njegov prijedlog, neke časne sestre došle su tu raditi čak iz Beograda… U Jastrebarsko je iz jasenovačkog i starogradiškog logora došlo 3.200 djece, od kojih je umrlo 452. Liječnici su kod njih ustanovili 38 različitih zaraznih bolesti.

(185-186) U veljači 1945. logor je posjetio ministar unutrašnjih poslova Mate Frković. Na fotografiji pred njim je dječak od 12 godina, u ustaškoj uniformi, za kojega predstavnici logora objašnjavaju da tu uči zanat, kao i mnogo drugih mališana, izbjeglica iz Bosne i Hercegovine (Mataušić, Fotomonografija, str 177). Opće predmete učenici logorske obrtničke škole polagali su u osnovnoj školi u Jasenovcu… Julius Schmidlin, predstavnik Međunarodnog odbora Crvenog križa izvijestio je Ženevu da se u Jasenovačkom logoru nalazi desetero djece (Mario Kevo, Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i NDH, str. 393) … Navečer se pretvara upravna pisarna u kavanu. Na pećima, u kojima je plamsalo dobro jasenovo drvo ukradeno u pilani, kuhao se čaj, kava, grah ili grijala pura. Topli zrak bio je zasićen mirisima jela i oblacima dima iz cigareta.

Na stolovima su se pojavile šahovske table na kojima su se često vodile ogorčene bitke (Riffer, Grad mrtvih, str. 127-128.). Zagrepčanin Milko Riffer, logoraš s brojem 2376, u jasenovačkom je logoru bio od listopada 1942. do listopada 1943. Radio je kao pisar i sastavljao dnevno brojno stanje logora. Knjigu je napisao odmah poslije rata, a izdalo ju je 1946. poduzeće Nakladni zavod Hrvatske. Knjiga je bila cenzurirana prije izdavanja. Drugi zatočenik Grgo Gamulin iz knjige je izbacio odlomak o kazališnim i glazbenim predstavama. Obrazložio je da bi “opisivanje nogometa i kazališta moglo da izazove dojam komfora, iako je sve to istina” (Riffer, Grad mrtvih, str XXI). “Bila je to velika dvorana, duga kojih 35, široka 10 metara. Istočni manji dio bio je zakrčen pisaćim stolovima na kojima je dvadesetak inženjera, svih mogućih struka, risalo megalomanske građevine i tehničke nacrte za Piccilija. Bilo je tu generalnih planova industrijskog kombinata Jasenovac i bezbrojnih nacrta zgrada, mostova, parkova, brodova koji plove Savom, industrija, pristaništa. Ovo je odjeljenje vječito radilo, čak i noću, i bilo je najmilije utočište Piccilijevo.”, piše Riffer.

(296-299) Hrvatske vlasti inzistirale su na zaštiti Židova u tzv. mješovitim brakovima i zaštiti obitelji židovskih liječnika koji su upućeni u Bosnu pod izlikom da idu suzbiti endemski sifilis. Od deportacije su bili izuzeti i “počasni arijevci”… Na sličan način su u Treći Reich iz zemalja s nacističkim utjecajem deportirani i Romi. O njemačkom odnosu prema Romima svjedoči i podatak da su preživjele iz nacističkih logora zatvarali u radne logore i poslije Drugog svjetskog rata (Jean-Pierre Liegeios, Romi u Europi, Ibis grafika, 2009, str. 130, 131, 134)… Zatočenici koji su internirani zbog protudržavnog rada izlazili su na slobodu nakon izdržane kazne, a znatan dio, najmanje njih 1.650, prema pronađenim dokumentima, izašao je i ranije, u amnestijama povodom državnih blagdana i drugih svečanosti.

Jasenovački zatočenici mogli su izgubiti život zbog bolesti (tifusa, dizenterije, gripe, difterije, …), iako su se, primjerice, povremene epidemije tifusa nastojale suzbiti i raznim mjerama prevencije – dezinfekcijom odjeće, redovitim šišanjem i brijanjem, čišćenjem nastamba, … Stradavali su i u represalijama zbog bjegova i disciplinskih prekršaja (krađe, krijumčarenja logorskih proizvoda) ili sumnje u pripremanje pobune. Neki dokumenti i izjave pokazuju da su u logorima, osobito na početku, provođene i odmazde za protudržavne akcije na drugim krajevima države (pa je u logor zbog toga dolazio i Pokretni prijeki sud). Ginulo se i od zračnog bombardiranja zapadnih saveznika i partizanskih zrakoplova te u skupnom bijegu na samom kraju postojanja logora, u travnju 1945… Bivši zatočenici govore da je znalo proći i po 15 dana a da nije umro ni jedan zatočenik… Epidemije pjegavog i trbušnog tifusa i drugih bolesti pogađale su i izvan ratnih sukoba, osobito nakon dolaska izbjeglica, primjerice u Sarajevu. U logoru Đakovo u kojem su bile internirane židovske žene i djeca u šest i pol mjeseci od bolesti je preminulo njih 566, tri po danu.

U talijanskom logoru Gonars kod Palmanove u kojemu su bili internirani Slovenci i Hrvati, u razdoblju 15. prosinca 1942. do 15. veljače 1943. umrlo je 300 zatočenika, pet po danu. Sondiranjem terena, bušenjem i ekshumacijama koje su 1964. vodili liječnici iz Ljubljane, Alojz Šercelj i Vida Brodar, pronađeni su ostaci 475 ljudi (193 na lijevoj obali Save i 282 na desnoj, gradinskoj strani)… Koristili su specijalnu sondu Dachnowsky i ručnu spiralnu bušilicu, jer je zemlja u travnju, kad su istraživali, bila još veoma tvrda. Ukupno je 1964. iskopano 130 bušotina na mjestima gdje su prema pričama bila masovna smaknuća. Pronađena su 282 tijela. U međuvremenu je teren sniman iz zraka kako bi se po uleknućima u zemlji ustanovilo gdje su moguće jame. Zatim je 1976. iskopano još 191 bušotina. Alojz Šercelj i Vida Brodar, znanstveni suradnici Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, tražili su da se u čistu, nedirnutu zmelju, buši do dubine 1,5 metara, a u ispremiješanu zemlju i pijesak do 2,5 metara. Od 191 bušotine u 23 su pronađeni neki ostaci povezani s ljudskima – kost, kožna cipela, emajlirana zdjela i slično. U ostalim bušotinama pronađen je uglavnom “pseudogley”. A to je, objasnio je Šercelj, “zemlja koja se stvarala milenijima u oksiredukcionom procesu na jednom mjestu. To ujedno znači da na mjestu bušotine, gdje smo naišli na pseudogley, nema i ne može biti grobnica.

Ona mjesta koja su imala ljudske ostatke bili su u stvari grobovi koji su već otkriveni 1964. i ponovno zatrpani. Unatoč svim indicijama i dokumentima da popis s više od 83.000 imena navodnih žrtava uglavnom nema stvarne veze s Jasenovcem, on je i dalje u Hrvatskoj službeno prihvaćen. Bez obzira što, primjerice, dokumenti i veći broj bivših logoraša govori da je u Jasenovcu 1941. bilo oko 1.200 zatočenika, popis kaže da ih je tada ubijeno 10.700. Na popisu su imena više od 20.000 djece, navodno ubijene u Jasenovcu i Staroj Gradiški, iako tako veliku skupinu ne opisuju ni bivši zatočenici, ne potvrđuju dokumenti, niti ima posmrtnih ostataka. U Jasenovcu je bila mala grupa dječaka koji su tu išli u obrtničku školu. Neki su još uvijek živi pa su o tome govorili u medijima (i u ovoj knjizi). Velik broj djece povezivao se sa zarobljavanjem i izbjegličkim valom srpsko-pravoslavnog stanovništva, koji je krenuo nakon bitke na Kozari 1942. godine.

No, autori koji su podrobnije i ozbiljnije proučavali to pitanje utvrdili su da zarobljenici i izbjeglice uopće nisu ulazili u jasenovački logor (osim nekoliko pojedinaca i to baš dječaka-šegrta), nego su bili upućivani na rad u Njemačku i Slavoniju, na udomljivanje u hrvatskim obiteljima i dječjim prihvatilištima, gdje im je hrvatska (“ustaška”) država organizirala liječenje i zbrinjavanje (Nikica Barić, Kozara 1942.; Tomislav Vuković, Kako je nastao mit o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkom logoru; Mario Kevo, Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i NDH; Ćiril Petešić, Dječji dom Jastrebarsko; i drugi) … Razlog za internaciju srpskih, odnosno grkoistočnih ili pravoslavnih stanovnika tadašnje Hrvatske u jasenovački logor, ležao je prvenstveno u protudržavnom djelovanju pojedine osoba, skupine, ili stanovnika nekog sela (sudjelovanje u pobuni, pomaganje i veze s partizanima i slično).

Autor: Tvrtko Dolić / 7Dnevno

ZADNJE VIJESTI